Bitka za Borneo (engl. Battle of Borneo), vođena od 17. decembra 1941. do februara 1942, bila je japanska pobeda u Istočnoj Indiji tokom rata na Pacifiku.[1][2][3]

Bitka za Borneo
Deo bitke za Holandsku Istočnu Indiju tokom rata na Pacifiku u Drugom svetskom ratu

Bitke u Holandskoj Istočnoj Indiji 1941–1942.
Vreme17. decembar 194116. februar 1942.
Mesto
Ishod Japanska pobeda
Teritorijalne
promene
Borneo okupiran sve do maja 1945.
Sukobljene strane
 Japansko carstvo  UK
 Holandija
 SAD
Komandanti i vođe
admiral N. Kondo Arčibald Vejvel
Jačina
Japansko carstvo 1 motorizovana divizija, 1 nosač aviona, 1 bojni brod, 4 krstarice, 11 razarača Ujedinjeno Kraljevstvo 1.000 vojnika
Holandija 1.300 vojnika
Holandija 1 podmornica
Sjedinjene Američke Države 4 razarača
Žrtve i gubici
2 minolovca, 1 patrolni čamac, 6 transportnih brodova teški

Pozadina uredi

Uoči japanske invazije na Holandsku Istočnu Indiju, Borneo je bio podeljen na Britanski (danas Brunej, Saravak i Sabah, delovi Malezije) i Holandski Borneo (danas indonežanski deo Bornea). Očekujući japanski napad na savezničke posede u Indoneziji nakon ulaska Japana u Drugi svetski rat (7. decembra 1941), saveznička komanda odlučila je da sve raspoložive snage koncentriše na odbranu ostrva Jave, dok su na drugim ostrvima ostavljene samo manje posadne jedinice. Za to vreme, japanska flota krenula je na Indoneziju u 3 desantne grupe: Centralna grupa napala je Borneo, Istočna grupa napala je Celebes, Ambon, Timor i Bali, a Zapadna grupa napala je Sumatru.[4][1][2]

Bitka uredi

U drugoj polovini decembra 1941. Japanci su počeli osvajanje Bornea nizom uzastopnih pomorskih desanata, pretežno u blizini nalazišta nafte. Japanska Centralna grupa (48. motorizovana pešadijska divizija, 228. puk, 4. pomorski i 1. vazdušno-desantni odred) počela je invaziju Indonezije 17. decembra 1941. desantom odreda od oko 2.500 vojnika na severozapadnu obalu Bornea. Uz podršku pomorskog sastava od 1 bojnog broda, 1 nosača aviona, 3 krstarice i 4 razarača, Japanci su istog dana zauzeli Miri. Brojčano slab anglo-holandski garnizon povukao se u Kučing, glavni grad Saravaka, koji su Japanci zauzeli 24. decembra, izgubivši pri tome svega 2 transportna broda koje je torpedovala holandska podmornica K-14. Manjim desantnim odredima zauzet je 6. januara 1942 Brunej, a 11. januara i Džeselton (Kotakinabalu). Istog dana, Japanci su jačim odredom od 16 transportnih brodova u pratnji 1 lake krstarice i 7 razarača, izvršili vazdušni i pomorski desant na ostrvo Tarakan, uz istočnu obalu Bornea. Vatrom holandske obalske baterije potopljena su 2 minolovca, ali slabe snage branilaca (oko 1.300 ljudi) nisu bile u stanju da spreče iskrcavanje i lako su savladane. Isti japanski odred, uz ojačanu pratnju ratnih brodova, iskrcao se 23/24. januara kod Balikpapana. Za vreme iskrcavanja transportne i ratne brodove napali su 24. januara u Makasarskom prolazu američki razarači i naneli Japancima znatne gubitke (4 transportna i 1 pomoćni brod). Posle zauzimanja Balikpapana, iste japanske snage iskrcale su se u zalivu Adang i 16. februara zauzele Bandžarmasim, nakon čega je okupacija Bornea ubrzo završena.[1][2]

Posledice uredi

Od početka japanske okupacije stanovnici Bornea pružali su otpor Japancima. U 1942. i 1943. izbilo je više manjih oružanih ustanaka: Japanci su za odmazdu i radi zastrašivanja na zapadnom delu ostrva ubili oko 20.000 ljudi.[1]

Oslobođenje uredi

U oslobođenju Bornea od Japanaca, koje je počeo 1. maja 1945. iskrcavanjem na ostrvo Tarakan, učestvovale su australijske trupe podržavane mešovitim sastavom američkih i australijskih ratnih brodova. Posle osvajanja Tarakana, australijske trupe su se 10. juna iskrcale u zalivu Brunej, a 1. jula kod Balikpapana, ne nailazeći nigde na ozbiljniji japanski otpor.[1]

Reference uredi

  1. ^ a b v g d Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 5), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str. 201
  2. ^ a b v Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 3), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str. 579-580
  3. ^ Vinston Čerčil, Drugi svetski rat (knjiga 4), Prosveta, Beograd (1964), str. 135-139
  4. ^ Nikola Gažević, Vojna enciklopedija (knjiga 3), Vojnoizdavački zavod, Beograd (1972), str. 579-580

Literatura uredi