Braničevo (oblast)
Braničevo je geografska i istorijska oblast u severoistočnom delu Srbije. Ograničena je Velikom Moravom, Dunavom i planinskim vencem koji čine Beljanica, Homoljske planine i Severni Kučaj. Oblast je dobila naziv po srednjovekovnoj tvrđavi Braničevo.[1]
Braničevo | |
---|---|
Najveći gradovi | Požarevac i Petrovac na Mlavi |
Jezik | srpski |
Stanovništvo | 200.503 |
Najveći deo oblasti nalazi se u okviru današnjeg Braničevskog okruga. Broj stanovnika je oko 200.500, a najveći grad ove oblasti je Požarevac. Nalazi se na najvećoj raskrsnici kopnenih i vodenih puteva jugoistočne Evrope. Tu se ukrštaju: dunavska magistrala, koja spaja srednjoevropski prostor sa crnomorskim obalama i Bliskim istokom, i moravsko-vardarska koja povezuje isti taj prostor sa egejskim svetom na jugu. Te dve komunikacije stare su onoliko koliko je staro trajanje čoveka na ovim prostorima.
Geografija
urediNa relativno malom prostoru ove oblasti jasno se izdvajaju ravničarski tereni u dolini Dunava i Velike Morave, sa Stigom kao najplodnijom ravnicom u dolini južno od Save i Dunava. Srednji tok Mlave i Peka odlikuju brdovite oblasti, nadmorske visine između 200 i 300 metara, pogodne za voćarstvo i stočarstvo. Izvorišni i srednji tokovi ove dve reke čine planinske oblasti Homolja i Zvižda, bogate šumom, pašnjacima, rudnim i mineralnim blagom.
Braničevo pripada jugoistočnom obodu Panonskog basena i u geografskom smislu predstavlja mikroregiju ili kraj koji obuhvata sliv donjeg toka reke Pek. Prostire se od Kaonske klisure Peka do njegovog ušća u Dunav. Razvođem ka donjoj Mlavi odvojeno je od Stiga. Reljef Braničeva uglavnom je izgrađen erozivnim delovanjem donjeg toka Peka. Zemljište je raščlanjeno dolinama donjeg toka Peka i njegovih pritoka. Nizvodno od Kaonske klisure Pek je delom epigenetski usečen. Brežuljkasto zemljište na levoj strani donjeg Peka izgrađeno je od lesa a ono na desnoj strani od sarmatskog peščara. Zemljište pored Dunava sastoji se od živog peska. Deo vode Peka upija se u pesak pa imamo slučaj da je njegov proticaj manji u donjem nego u srednjem toku. Morfološki je karakteristična Požeženska peščara sa dinama.
Braničevo ima izlaz na Đerdapsko jezero a pored njega u njemu je veštačko Srebrno (Gradištansko) jezero nastalo pregrađivanjem rukavca Dunava.[2]
Opštine
urediVidi još
urediReference
uredi- ^ Mišić & Bojković 2024.
- ^ Marković, Jovan; Pavlović, Mila (1995). Geografske regije Jugoslavije (Srbija i Crna Gora). Beograd: Savremena administracija.
Literatura
uredi- Janković, Marija (1985). Episkopije i mitropolije Srpske crkve u srednjem veku. Beograd: Istorijski institut.
- Kalić, Jovanka (1979). „Crkvene prilike u srpskim zemljama do stvaranja arhiepiskopije 1219. godine”. Sava Nemanjić-sveti Sava: Istorija i predanje. Beograd: SANU. str. 27—53.
- Komatina, Ivana (2016). Crkva i država u srpskim zemljama od XI do XIII veka. Beograd: Istorijski institut.
- Komatina, Predrag (2009). „Moravski episkop Agaton na Fotijevom saboru 879/880. g.” (PDF). Srpska teologija danas. 1: 359—368.
- Komatina, Predrag (2023). „The diocesan structure of the Archbishopric of Ohrid in the charters of Basil II: Historical development until the early 11th century” (PDF). Zbornik radova Vizantološkog instituta. 60: 7—25. Arhivirano iz originala 07. 04. 2024. g. Pristupljeno 23. 06. 2024.
- Krstić, Aleksandar R. (2006). „Posedi manastira Drenče i Ždrela u Braničevu iz vremena kneza Lazara” (PDF). Istorijski časopis. 53: 123—144.
- Miljković, Ema Lj.; Krstić, Aleksandar R. (2007). Braničevo u XV veku: Istorijsko-geografska studija. Požarevac: Narodni muzej.
- Miljković, Ema Lj.; Krstić, Aleksandar R. (2008). „Na raskršću dve epohe: Kontinuitet i promene društvene strukture u Braničevu u 15. veku” (PDF). Istorijski časopis. 56: 279—304.
- Mišić, Siniša; Bojković, Gordan (2024). Braničevska zemlja u srednjem veku. Požarevac; Beograd: Centar za istorijsku geografiju i istorijsku demografiju; Narodni muzej Požarevac.
- Pirivatrić, Srđan (1997). „Vizantijska tema Morava i "Moravije" Konstantina VII Porfirogenita”. Zbornik radova Vizantološkog instituta. 36: 173—201.
- Popović, Svetlana (2002). „The Serbian Episcopal sees in the thirteenth century”. Starinar. 51 (2001): 171—184.
- Slijepčević, Đoko M. (1962). Istorija Srpske pravoslavne crkve. 1. Minhen: Iskra.