Brijarej (koji se još naziva i Egeon) je u grčkoj mitologiji bio jedan od Hekatonhejra.

Lik Brijareja iskorišćen kao alegorija u političkom stripu.

Etimologija uredi

Ime potiče od grčke reči briaros, što znači „hrabar“ ili „jak“.[1]

Mitologija uredi

Poput svoja dva brata, zamišljan je kao storuki džin sa pedeset glava. Bio je sin Urana i Geje. Njega je Tetida zvala da spase Zevsa kada su Hera, Posejdon i Atena hteli da ga okuju. Takođe, pominje se kao sudija u sporu Posejdona i Helija oko Istma, koji je dodelio Posejdonu, a Heliju Akrokorint.[2] Apolonije sa Roda predstavlja Brijareja kao boga Egejskog mora i sina Ponta i Geje. Drugi autori ga vide kao giganta, a neki opet kao kiklopa. U svakom slučaju, on i njegova braća personifikuju moć prirode, posebno vulkanskih erupcija.[3] U stvari, sam Brijarej je protumačen kao božanstvo morskih oluja. Bio je oženjen Posejdonovom kćerkom Kimopolejom, sa kojom se nastanio na dnu Egejskog mora. Sa njom je možda imao kćerku Eoliku, a pripisuje mu se i kćerka Etna.[1] Jednoj od njegovih kćeri je navodno pripadao Hipolitin pojas. Kada je Herakle stigao do Južne Numidije, osnovao je grad Hekatompul. Potom je izbio do Okeana u blizini Gada i tu postavio stubove (Abil i Kalp) sa obe strane moreuza. Međutim, neki osporavaju da ih je postavio Herakle i da su se oni ranije zvali „Brijarejevi stubovi“, prema ovom divu koji je bio čuven čak dotle. S druge strane, neki izvori navode da je ranije Heraklovo ime u stvari bilo Brijarej.[4]

Tumačenje uredi

Prema nekim izvorima, mit o pobuni bogova protiv Zevsa je u stvari metaforična priča o pobuni prinčeva vazala na dvoru helenskog velikog kralja koja ga je zamalo stajala prestola. Njega spašava nehelenska dvorska garda, regrutovana iz Makedonije, koja je rodno mesto Brijareja.[4]

Izvori uredi

  1. ^ a b theoi.com: Briareos
  2. ^ Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
  3. ^ „Greek Myth Index: Aegaeon”. Arhivirano iz originala 16. 12. 2010. g. Pristupljeno 30. 07. 2010. 
  4. ^ a b Robert Grevs. 1995. Grčki mitovi. 6. izdanje. Nolit. Beograd.