Episkop raško-prizrenski Vladimir

епископ рашко-призренски СПЦ

Vladimir (svetovno ime Ljubomir Rajić) (Užice, 11. januar 1882Prizren, 14. februar 1956) je bio episkop raško-prizrenski Srpske pravoslavne crkve u periodu 1947—1956. godine.[1]

Vladimir Rajić
Lični podaci
Datum rođenja(1882-01-11)11. januar 1882.
Mesto rođenjaUžice, Kneževina Srbija
Datum smrti14. februar 1956.(1956-02-14) (74 god.)
Mesto smrtiPrizren, FNR Jugoslavija

Biografija uredi

Rođen je 11. januara 1882. godine u Užicu, od oca Nikole i majke Jelene. U Užicu je završio osnovnu školu i dva razreda realke. Posle toga je završio Vitansku (rusku) duhovnu seminariju i 1907. godine Moskovsku duhovnu akademiju. Po završetku školovanja se vratio iz Rusije u Srbije i radio je kao nastavnik u Kragujevcu, Užicu, Šapcu, Beogradu, Skoplju, a od 1922 do 1938. godine u Beogradu.

Zamonašio se 4. maja 1937. godine u manastiru Ravanici, zamonašio ga patrijarh srpski Varnava.

U čin jerođakona rukopoložen je 10. maja, a u čin jeromonaha 13. maja 1937. godine. Tokom juna 1938. godine je izabran, a 30. oktobra 1938. godine hirotonisan za episkopa mukačevsko-prešovskog, i na toj službi je ostao do 1945. godine.[2] Međutim, iz eparhije su ga 1941. godine proterali Mađari, pa je od 1945. do 1947. godine administrirao raško-prizrenskom eparhijom. Od novembra 1946. do maja 1947. administrirao je i crnogorsko-primorskom mitropolijom.[3] Za Đurđevdan 6. maja 1943. služio je liturgiju u hramu Svetog Đorđa na Čukarici.[4]

20. maja 1947. godine postavljen je za episkopa raško-prizrenskog i na tom položaju ostao do smrti. Kao episkop poslao je frulu vladici Nikolaju u Ameriku, 50-ih godina 20. veka, posle pisma Vladimira Rajevskog, profesora bogoslovije svetog Tihona Zadonskog u Saut Kananu u Pensilvaniji, gde je i vladika Nikolaj takođe radio.[5] Na praznik Cveti 1954. godine rukopoložio je u čin jerođakona Petra Bankerovića u hramu svetog Georgija u Prizrenu, iste godine ga je u crkvi Svete Trojice u Beogradu unapredio u čin jeromonaha. Petar Bankerović (1925-1988) je kasnije bio episkop u Australiji 1977-1988.[6] O problemima u svojoj eparhiji obaveštavao je Sinod SPC, u izveštaju iz 1951. obaveštava da su Albanci srušili novu crkvu u Đakovici da bi se od njenog materijala i na tom mestu podigao spomenik Eminu Duraku.[7]

Vladimir Rajić je preminuo 14. februara 1956. godine. Po sopstvenoj želji sahranjen je na pravoslavnom groblju u Prizrenu. Opelo je izvršio episkop banjalučki Vasilije, uz učešće brojnog sveštenstva i naroda. U izveštaju od 27. aprila 1961. episkop Pavle navodi da su na groblju u Prizrenu porazbijane sve porcelanske slike na pravoslavnim spomenicima, pa i na spomeniku episkopa Vladimira.[8]

Srpska pravoslavna crkva podnela je inicijativu da se deo Omladinske ulice u Užicu nazove njegovim imenom.[9]

Reference uredi

  1. ^ Vuković 1996, str. 91.
  2. ^ „Sv Roman Slatkopojac[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 22. 05. 2011. g. Pristupljeno 25. 11. 2009.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  3. ^ „digitalna biblioteka crnogorske kulture i nasljedja”. Montenegrina. Pristupljeno 30. 8. 2015. 
  4. ^ „Hram Svetog Đorđa na Čukarici - 1943”. Web.archive.org. 17. 4. 2009. Arhivirano iz originala 17. 04. 2009. g. Pristupljeno 30. 8. 2015. 
  5. ^ „Balvanderi - Vladika Nikolaj[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 12. 08. 2009. g. Pristupljeno 25. 11. 2009.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  6. ^ „Dvadeset godina od upokojenja vladike Petra (Bankerović)”. Novinar.de. 3. 10. 2008. Pristupljeno 30. 8. 2015. 
  7. ^ Šest decenija zatiranja Srba
  8. ^ „Četvrt veka golgote kosovskih Srba - Pravoslavlje - NOVINE SRPSKE PATRIJARŠIJE[[Kategorija:Botovski naslovi]]”. Arhivirano iz originala 10. 09. 2012. g. Pristupljeno 10. 09. 2012.  Sukob URL—vikiveza (pomoć)
  9. ^ Pejović, Branko. „Srbija : Sklavko čeka svoju ulicu : POLITIKA”. Politika.rs. Pristupljeno 30. 8. 2015. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi


episkop mukačevsko-prešovski
19381945
-
episkop raško-prizrenski
19471956