Vrtni grad je koncept u urbanom i prostornom planiranju koji je prvi put izložen 1898. godine u knjizi Ebenizera Hauarda Sutra: miran put ka stvarnoj reformi, da bi 1902. godine autor objavio neznatno izmenjeno izdanje ove knjige pod nazivom Vrtni gradovi sutrašnjice. Vrtni grad predstavlja naselje novog tipa koje treba da objedini prednosti života u selu i života u gradu[1] i ponudi rešenje za probleme prouzrokovane ubrzanom urbanizacijom, depopulacijom sela i nekontrolisanom gradnjom u suburbanim zonama.

Koncept vrtnog grada podrazumeva objedinjavanje urbanih funkcija i javnih službi i neposrednog kontakta s prirodom kroz izgradnju niza malih gradova – satelita, ograničene veličine i kontrolisanog rasta, u poljoprivrednoj zoni oko velikih gradova. Vrtni gradovi su bili zamišljeni i planirani kao samodovoljni gradovi za 32.000 stanovnika, okruženi zelenim pojasom, sa uravnoteženim rasporedom stambenih, industrijskih i poljoprivrednih zona. Princip samodovoljnosti omogućava da stanovništvo vrtnog grada u njemu obavlja većinu svojih aktivnosti.

Struktura vrtnog grada uredi

Prema originalnom Hauardovom planu, vrtni grad ima površinu od 6000 jutara i približno ga nastanjuje 32.000 stanovnika.[2][3] Prostorna organizacija ovog grada je kružnog oblika - iz centralnog gradskog dela (vrt sa trgom i javnim zgradama, koje okružuje park u obliku prstena, i pet avenija) zrakasto bi se širilo šest bulevara, deleći grad na šest jednakih stambenih delova. Svaki stambeni deo bi imao po jednu školu i oko 5000 stanovnika. Stambeni pojas bi okruživala avenija, odvajajući ga od industrijskog pojasa, na koji bi se potom nadovezivao pojas namenjen poljoprivredi i rekreaciji. Problem prekomernog stanovništva bi se rešavao osnivanjem novih vrtnih gradova, ali tako da se ne ugrozi zona vrtova. Povezivanjem vrtnih gradova predviđeno je stvaranje mreže gradova u zelenilu za ukupno 250.000 stanovnika.

Radijalna skica koju je Hauard predložio treba da bude prilagođena konfiguraciji terena. Inicijalni Hauardov koncept razradio je i prilagodio regionalnom planiranju Frederik Osborn.

Realizovani projekti uredi

Ovaj koncept je izuzetno značajan jer je nastao u vreme kada je sistematizovani razvoj urbanizma kao naučne discipline i prakse uređenja gradova bio u začetku. Koncept vrtnog grada je prethodio pokretu novih gradova koji se razvio posle Drugog svetskog rata, a značajan je i sa aspekta razvoja ekologije i podizanja ekološke svesti krajem 20. veka.

Neposredni rezultat višedecenijskih napora Ebenizera Hauarda da obezbedi zakonodavnu i finansijsku potporu države i da angažuje privatni kapital bila je izgradnja dva vrtna grada – Lečvorta (1903) i Velvina (1920). Pored toga, njegove ideje predstavljaju osnovu za niz urbanističkih rešenja za vrtna predgrađa (Hempsted, 1909) koje su tokom prvih decenija XX veka izveli Bari Parker i Rejmond Anvin – arhitekte koje je Hauard angažovao da urade projekat za prvi vrtni grad, Lečvort.

Sagledan u istorijskoj perspektivi, vrtni grad je jedan u nizu urbanističkih koncepata koji su nastali kao reakcija na nehumane i nehigijenske uslove života u radničkim naseljima. Taj niz počinje idejama socijalista-utopista (falange kao male radničke opštine), a kulminira masovnom industrijskom izgradnjom socijalnih stanova, započetom u periodu između dva svetska rata (projekti Ernsta Maja realizovani u Frankfurtu 1926–1930). Hauardove ideje su u Velikoj Britaniji predstavljale polaznu osnovu za planiranje novih malih gradova i uređenje predgrađa – namenjenih, pre svega, srednjem sloju; u širim razmerama, to je prvi urbanistički koncept koji je eksplicitno ukazao na značaj zelenih površina u modernim industrijskim gradovima.

Mnoge evropske zemlje su primenjivale varijacije ideje vrtnog grada. U Nemačkoj je, na primer, na tim principima izgrađeno predgrađe Helerau u Drezdenu 1909. godine. Ovaj koncept je prisutan, u celosti ili delimično, i u mnogim drugim delovima sveta (u SAD, Kanadi, Švedskoj, Japanu, Izraelu itd.), a značajan je i zbog svog uticaja na koncepte koji su se pojavili kasnije. Primena ove ideje je bila najintenzivnija u prvih 60 godina dvadesetog veka.

Galerija uredi

Reference uredi

  1. ^ Mirkov, Anđelka (2007) „Vrtni gradovi Ebenezera Hauarda“, Sociologija, Vol. XLIX, No. 4. str. 313-332 videti ovde Arhivirano na sajtu Wayback Machine (29. oktobar 2013)
  2. ^ Howard, Ebenezer (1898) To-Morrow: A Peaceful Path to Real Reform, London, Swan Sonnenschein
  3. ^ Howard 1965.

Literatura uredi

  • Howard, Sir Ebenezer (1965). Garden Cities of To-morrow. MIT Press. ISBN 978-0-262-58002-1. 
  • Giordani, Pier Luigi (1972). L'idea della città giardano. Bologna: Calderinic. 
  • Choay, Françoise (1978). Urbanizam: utopija i stvarnost. Gradjevinska knjiga. str. 240—251. 
  • Castex, Jean; Depaule, Jean-Charles; Panerai, Philippe (1980). Formes urbaines: de l'îlot à la barre. Dunod. ISBN 9782040120665. 
  • Città giardino: Cento anni di teorie, modelli, esperienze = Garden city : a century of theories, models, experiences. Roma: Gangemi. 1994. ISBN 9788874485772. 
  • Fišman, Robert (1997). „Ebenizer Hauard i njegov koncept vrtnog grada”. Ur.: Miloš Perović (ed.). Istorija moderne arhitekture. Knjiga 1. Beograd: Beograd, IDEA - Arhitektonski fakultet. str. 330—349. 
  • Baty-Tornikian, Ginette; Sellali, Amina; société, Institut parisien de recherche: architecture, urbanistique (2001). Cités-jardins: genèse et actualité d'une utopie. Editions Recherches. 
  • From Garden City to Green City: The Legacy of Ebenezer Howard. Professor Kermit C. Parsons, Professor David Schuyler (eds.). Baltimore: The Johns Hopkins University Press. 12. 11. 2002. ISBN 9780801869440. 
  • Jovanović, Miomir (2005). Međuzavisnost koncepta urbanog razvoja i saobraćajne strategije. Beograd: Geografski fakultet. str. 86—89. 
  • Ćorović, Dragana (2009). Vrtni grad u Beogradu. Beograd: Zadužbina Andrejević. ISBN 978-86-7244-798-9. 

Spoljašnje veze uredi