Vulkanska kupa je elementarni oblik vulkanskog reljefa. Predstavljena je uzvišenjem nastalim nagomilavanjem piroklastičnog materijala i izlivanjem lave, pri vulkanskim erupcijama. Na njenom vrhu nalazi se otvor levkastog oblika koji se naziva krater. Levak kratera sužava se sa povećanjem dubine i prelazi u vertikalni, cilindrični kanal koji nosi naziv „grotlo vulkana”. Kroz grotlo najpre prolazi magma iz unutrašnjosti krećući se ka površini. Krater i grotlo su osnovni morfološki elementi vulkanske kupe.

Vezuv - kupa i krater

Veličina kupe, njeno stvaranje i razaranje zavise od nekoliko faktora, na prvom mestu od erupcija i intenziteta i trajanja vulkanskog rada. Vulkanske kupe velikih razmera posledica su erupcija koje se karakterišu izlivanjem velikih količina lave i izbacivanjem ogromnih masa piroklastičnog materijala. Dugotrajne i snažne erupcije ovog tipa stvaraju kupe džinovskih dimenzija, kakve su kupe Havajskih ostrva. One su počele da se formiraju još u tercijaru, pod morem, a njihova aktivnost traje i danas. Dižu se sa okeanskog dna dubokog preko 6 000 m, a njihova visina iznad nivoa mora prelazi 4 000 m. Najviše kupe su: Mauna Kea (4 214 m), Mauna Loa (4 168 m) i Kilauea (1 231 m n.v.) i one predstavljaju najviše oblike litosfere uopšte.

Kod kupa treba razlikovati apsolutnu i relativnu visinu. Za visinu vulkana veći značaj imaju relativne visine, tj. visine od podnožja kupe do vrha. Većina vulkanskih kupa leži na vrlo visokoj, često nevulkanskoj osnovi, koju predstavljaju venačne planine ili visoki platoi, tako da je stvarna visina vulkanskih kupa znatno manja. Primera radi Čimboraso ima apsolutnu visinu 6 272 metara, ali je njegova relativna visina svega 2 300 metara. Vulkanske kupe sa velikim apsolutnim visinama su: Akonkagva (6 960 m), Lulailako (6 723 m), Antofel (6 100 m), Kotopaksi (5 896 m), Kilimandžaro (5 895 m) itd.

Nasuprot ogromnim visinama vulkanskih kupa, na Jermenskoj visiji postoje kupe 30-50 m relativne visine. Kupa vulkana Mušketova na Vatimskoj visiji visoka je 100 m, a vulkana Monte Nuovo 139 m.[1]

Podela uredi

Vulkanske kupe mogu biti proste ili složene. Proste se sastoje od jednog malje ili više pravilnog uzvišenja, najčešće oblika zaobljene kupe. Složene kupe su asimetrične, nepravilne i imaju dva ili više kratera. One se dalje mogu podeliti na „sekundarne vulkanske kupe“ (manje i mlađe kupe koje su nastale u središtu većeg i starijeg kratera) i „parazitske“ (bočne, adventivne) vulkanske kupe koje se javljaju na bokovima vulkana i nastaju prskanjem usled pritiska. Čitavi nizovi parazitskih kupa stvaraju se na pukotinama stvorenim prskanjem glavne vulkanske kupe. Na Etni ih ima preko 1000 sa visinom koja se kreće od 150 do 200 m. Vulkani Kamčatke (Ključevska sopka, Tolbačik) karakteristični su po brojnim parazitskim kupama.

Parazitske vulkanske kupe mogu se javiti i u podnožju glavnih vulkanskih kupa ali i neposredno u kraterima vulkana, između starog kratera i mlađe, centralne, sekundarne kupe. U krateru Vezuva nalaze se dve parazitske kupe Kole Umberto i Kole Margerita. Ovakvih kupa ima i u krateru vulkana Etna.

Pseudoeruptivne vulkanske kupe nemaju krater na vrhu za razliku od pravih eruptivnih kupa. One se formiraju na bokovima glavnih vulkanskih kupa ali i duž pukotina u tvrdoj kori od konsolidovane lave u podnožju vulkana.

Poseban tip vulkanskih kupa su „marovi“, koji se smatraju embrionalnim stadijumom vulkana. To su fosilne kupe vrlo male visine, izgrađene od tufa i pepela. Ove kupe svedene su gotovo na sam krater koji je obično ispunjen jezerskom vodom. Marovi su uglavnom postali tokom jedne jedine erupcije, tokom kvartara, posle koje je prestao vulkanski rad. Javljaju se u Overnju (Francuska) i Ajfelu (Z. Nemačka), u oblasti Švapskog Alba, Srednjoj Italiji, Centralnoj Americi, na Javi, Novom Zelandu, Islandu itd. Krateri marova mogu biti različite širine i dubine. Ima ih prečnika od nekoliko stotina meatara od nekoliko kilometara a dubine do nekoliko stotina metara.[1] Kod mešovitih vulkana razvijaju se stratovulkanske kupe naizmeničnim nagomilavanjem lavičnog i rastresitog materijala.

Vidi još uredi

Literatura uredi

  • Petrović D. i Manojlović, P. (2003): Geomorfologija, Geografski fakultet, Beograd

Reference uredi

  1. ^ a b Petrović D., Manojlović P., (2003): Geomorfologija, Geografski fakultet, Univerzitet u Beogradu, Beograd.