Grigorij Potanjin

Руски истраживач, географ, етнолог и ботаничар

Grigorij Nikolajevič Potanjin (rus. Григо́рий Никола́евич Пота́нин; 4. oktobar 1835, Jamiševska tvrđava – 30. jun 1920, Tomsk) bio je istaknuti ruski geograf, etnograf, botaničar i publicista i jedan od osnivača sibirskog regionalističkog pokreta.

Grigorij Potanjin
Lični podaci
Datum rođenja(1835-10-04)4. oktobar 1835.
Mesto rođenjaJamiševska tvrđava, Omska oblast, Ruska Imperija Ruska Imperija
Datum smrti30. jun 1920.(1920-06-30) (84 god.)
Mesto smrtiTomsk, Ruska Sovjetska Federativna Socijalistička Republika Ruska SFSR
ObrazovanjeDržavni univerzitet u Sankt Peterburgu
Naučni rad
Poljegeograf, botaničar, etnolog
UčeniciAleksandar Adrijanov

Biografija uredi

Grigorij Potanjin rođen je 4. oktobra 1835. u Jamiševskoj tvrđavi na području Omske oblasti Ruske Imperije. Nakon što je sa svega 11 godina ostao bez roditelja, odlazi u Omsk gde se upisuje na vojnu akademiju. Po uspešnom završetku školovanja 1852. odlazi na vojnu službu u Semiplatinsk i Omsk. Godine 1859. upisuje se na vanredne studije na Petrogradskom državnom univerzitetu, ali je zbog učešća u studentskim protestima u oktobru 1861. uhapšen i osuđen na dva meseca zatvora u Petropavlovskoj tvrđavi. Po izlasku iz zatvora nije bio u mogućnosti da nastavi školovanje, te se vraća nazad u Omsk.

Po povratku u Omsku učestvuje u ekspediciji Karla Struvea na jezero Zajsan (danas na krajnjem istoku Kazahstana), gde je obavljao brojna botanička istraživanja, a prikupio je i vrednu botaničku kolekciju sa tog područja (1863/64).[1][2] Po povratku sa prve ekspedicije 1865. imenovan je za sekretara gubernijskog statističkog komiteta u Tomsku, a jedno vreme radio je i kao profesor u lokalnoj gimnaziji.

Zbog pripadnosti Sibirskom regionalističkom pokretu uhapšen je u leto 1865. i osuđen pod optužbom za poticanje separatističkih težnji u Sibiru. Nakon trogodišnjeg tamnovanja u Omskoj tvrđavi, 1865. je prebačen u okolinu Helsinkija gde je sve do 1871. služio na društveno-korisnom radu. Pomilovan je 1874. na molbu članova Ruskog geografskog društva, a iste godine oženio se Aleksandrom Lavrskom, koja ga ja pratila na svim njegovim budućim putovanjima u svojstvu etnologa i crtača.

Ekspedicije u Mongoliju uredi

U proleće 1876. Potanjin po nalogu Ruskog geografskog društva organizuje ekspediciju u severozapadnu Mongoliju. U pratnji supruge Aleksandre, zoologa Mihaila Berezovskog i topografa Petra Rafailova, ekspedicija je tokom naredne dve godine detaljnije ispitala područje od jezera Zajsan, preko Mongolskog Altaja do grada Kovda na zapadu Mongolije. Tokom ekspedicije prikupljena su brojna geografska i biološka znanja o pomenutim oblastima.[3]

Ubrzo po povratku sa prve ekspedicije, usledila je još jedna, tokom juna meseca 1879. godine. Ekspedicija je počela u selu Koš Agaš, a okončana u Irkutsku.[4] Kompletne rezultate oba istraživanja objavilo je 1883. Rusko geografsko društvo pod naslovom „Putopisi po severozapadnoj Mongoliji“ (rus. Очерках северо-западной Монголии) u 4. toma.[5]

Ekspedicije u Kinu i na Tibet uredi

Treća po redu ekspedicija krenula je put kineske provincije Gansu 1884. godine, opet po nalogu nacionalnog geografskog društva koje je obezbedilo deo finansijskih sredstava. Potom je sledilo istraživanje Tibeta i centralnih delova Mongolije. Ekspedicija je okončala svoj rad 1886. godine.

U decembru 1892. Potanjin organizuje novu ekspediciju ka centralnoj Kini i Tibetu gde se uputio preko Pekinga. Ekspedicija je prešla pustinju Ordos i došla do Sičuana odakle je trebalo da krene da lje ka Tibetu. Međutim kako se njegova supruga Aleksandra teško razbolela, Potanjin odlučuje da se vrati nazad ka Šangaju. Aleksandra Potanjinova je preminula na putu ka Šangaju 19. septembra 1893. godine, a sahranjena je u gradu Kjahti. Nakon ženine smrti Potanjin se vraća u Petrograd, a ekspediciju su okončali njegovi saputnici M. Berezovski i V. Obručev.

Pozne godine i smrt uredi

Grigorij Potanjin se nakon još jedne uspešne ekspedicije u Mandžuriju 1899. trajno nastanio u gradu Tomsku. Lokalne vlasti Tomska su mu 1915. dodelili titulu počasnog građanina, a iste godine dobio je i titulu počasnog građanina Omska.[6]

Umro je 30. juna 1920. na klinici Tomskog univerziteta, a sahranjen na Preobraženjskom groblju u Tomsku. Nakon što je pomenuto groblje izmešteno sa tadašnje lokacije 1956. grobnica Grigorija Potanjina je premeštena u dvorište Tomskog državnog univerziteta, gde se danas nalazi i spomenik posvećen ovom naučniku.[7]

Godine 1911. oženio se po drugi put, pesnikinjom Marijom Vasiljevom. Razveli su se 1917. godine.[8]

Reference uredi

  1. ^ „Putešestviя G. N. Potanina v Vostočnый Kazahstan”. Arhivirano iz originala 21. 09. 2013. g. Pristupljeno 26. 07. 2014. 
  2. ^ Poezdka po Vostočnomu Tarbagataю letom 1864 goda Karla Struve i Grigoriя Potanina
  3. ^ „Pervaя (Mongolьskaя) эkspediciя Potanina”. Arhivirano iz originala 11. 08. 2014. g. Pristupljeno 26. 07. 2014. 
  4. ^ „Vtoraя (Mongolo-Tuvinskaя) эkspediciя Potanina”. Arhivirano iz originala 11. 08. 2014. g. Pristupljeno 26. 07. 2014. 
  5. ^ Issledovaniя Grigoriя Nikolaeviča Potanina v severo-zapadnoй Mongolii
  6. ^ Počёtnыe graždane goroda Omska
  7. ^ „Takoй velikiй i prostoй Grigoriй Potanin. 175-letiю Tomskogo učenogo posvящaetsя.”. Arhivirano iz originala 19. 10. 2013. g. Pristupljeno 26. 07. 2014. 
  8. ^ A. T. Topčiй, R. A. Topčiй. G. N. Potanin, M. G. Vasilьeva, perepiska. («Mne hočetsя služitь Vam, odetь Vas svoeй lюbovью») Arhivirano na sajtu Wayback Machine (9. maj 2013) (rus.) // Pod red. Ю. M. Gončarova Sovremennoe istoričeskoe sibirevedenie XVII - načala XX vv. : Sbornik naučnыh trudov. — Barnaul: Az-Buka, 2005. — pp. 367-369. —. ISBN 978-5-87028-158-2.

Spoljašnje veze uredi