Demon (antička mitologija)
U mitologijama antičke Grčke i Rima demoni (grč. δαίμων) su dobra ili zla natprirodna bića između smrtnika i bogova, niža božanstva i duhovi mrtvih junaka (vidjeti Platonovu „Gozbu“) i razlikuju se od demona u judeizmu i hrišćanstvu, zlih duha, koji mogu zavesti, povrijediti, ili zaposjesti ljude.[1]
U Hesiodovoj Teogoniji, Faetont je postao demon, dematerijalizovan,[2] ali zla koja je oslobodila Pandora su ženski duhovi smrti, Kere, a ne demoni. Hesiod govori o tome kako je Zevs pretvorio ljude Zlatnog doba u demone, da bi bili tihi zaštitnici smrtnih, koje mogu služiti iz dobročinstva.[3] Slično tome, demon poštovanog grčkog junaka ili osnivača, smješten na jednom mjestu izgradnjom oltara a ne ostavljen nesahranjen i pušten da luta, davao bi sreću i zaštitu onima koji su prestali da odaju poštovanje. Demoni nisu bili smatrani zlima.
Demon kao niže duhovno biće opasnog, pa čak i zlog karaktera, nevidljivo prisustvo, viđenje je koje su razvili Platon i njegov učenik Ksenokrat,[4] koje je upila hrišćanska patristika zajedno sa drugim neoplatonističkim elementima.
U Starom zavjetu, zli dusi se pojavljuju u knjigama o Sudijama i o Kraljevima. U grčkom prevodu Septuaginte, koja je nastala zbog Jevreja iz Aleksandrije koji su govorili grčkim, grčki „Άγγελος“ (angelos) preveden je kao „mal'ak“ (anđeo), dok demon ima značenje duha koji je niži od božanstva i prevod je za hebrejske riječi za idola, vanzemaljske bogove hebrejskih komšija, neprijateljski nastrojena stvorenja i zla.[5] Upotreba riječi „demon“ u prvobitnom grčkom tekstu Novog zavjeta izazvala je da se ta riječ primijenjuje na hebrejsko-hrišćanski koncept zlog duha u ranom 2. vijeku n. e.
U klasičnoj i helenističkoj filozofiji uredi
Iako su kod Homera riječi θεοί (bogovi)i δαίμονες (demoni) imale skoro isto značenje,[6] kasniji pisci, kao što je Platon napravili su razliku između ovih pojmova.[7] Platon u Kratilu (398 b) tvrdi da je riječ δαίμονες (demoni) nastala od δαήμονες (oni koji znaju, mudri), mada je vjerovatnije da je korijen riječi daiō (dijeliti sudbine).[8] U Platonovoj „Gozbi“, sveštenica Diotima govori Sokratu da ljubav nije bog, nego „veliki demon“ (202d). Ona dalje objašnjava da je „sve demonsko između božanskog i smrtničkog“ (202d-e), i opisuje demone kao da „tumače i premose ljudske stvari bogovima i božanske stvari ljudima; molbe i žrtve odozdo, i zapovijesti i kazne odozgo...“ (202e). U Platonovoj „Odbrani Sokratovoj“ Sokrat je tvrdio da je imao demona (doslovce, „nešto božansko“)[9] koje ga je često upozoravalo – u obliku „glasa“ – na greške, ali nikad mu nije reklo šta da radi.[10] Međutim, Platonov Sokrat uvijek govori o svom demonu kao o „nečemu“ bezličnom ili „znaku“.[11]
Helenistički Grci su podijelili demone u dobre i loše – Eudemone (koji su se zvali i Kalodemoni) i Kakodemone. Eudemoni su predstavljali avramsku ideju anđela čuvara ili Višeg sebe u psihologiji; oni su pazili na smrtnike da im pomognu da ne upadaju u nevolje. (Prema tome, eudemonija, prvobitno stanje posjedovanja demona, dobila je značenje „blagostanja“ ili „sreće“.) U rimskoj mitologiji postojao je Genij koji je pratio ljude i štitio i često posjećivao mjesto („Genij loci“).
Izvori uredi
- ^ Volter Burkert, Grčka religija 1985; E. Rexine, Demon u literaturi klasične Grčke 1985, pp. 179-81,
- ^ Hesiod, Teogonija, 991.
- ^ Hesiod, „Poslovi i dani“ 122-26.
- ^ Burkert 1985, dio III.3.5 „Demon“.
- ^ Trimpi, Helen (1973). „Demonology”. Ur.: Wiener, Philip. Dictionary of the History of Ideas. ISBN 978-0-684-13293-8. Pristupljeno 2. 12. 2009.
- ^ Na primjer, u Homerovoj Ilijadi 1.222 "ἣ δ᾽ Οὔλυμπον δὲ βεβήκει δώματ᾽ ἐς αἰγιόχοιο Διὸς μετὰ δαίμονας ἄλλους" (Tada se vratiše na Olimp među ostale bogove (demone))
- ^ p. 115, John Burnet, Plato's Euthyprho, Apology of Socrates, and Crito, Clarendon 1924.
- ^ "daimōn" Arhivirano na sajtu Wayback Machine (7. avgust 2011), in Liddell, Henry and Robert Scott. 1996. A Greek-English Lexicon.
- ^ Plato, Apology 31c-d, 40a. pp. 16, Burnet, Plato's Euthyprho, Apology of Socrates, and Crito.
- ^ pp. 16-17, Burnet, Plato's Euthyprho, Apology of Socrates, and Crito. pp. 99-100, M. Joyal, "To Daimonion and the Socratic Problem", Apeiron vol. 38 no. 2, 2005.
- ^ p. 16, Burnet, Plato's Euthyprho, Apology of Socrates, and Crito. pp. 63, P. Destrée, "The Daimonion and the Philosophical Mission", Apeiron vol. 38 no. 2, 2005.
Literatura uredi
- Trimpi, Helen (1973). „Demonology”. Ur.: Wiener, Philip. Dictionary of the History of Ideas. ISBN 978-0-684-13293-8. Pristupljeno 2. 12. 2009.