Deukalion (grč. Δευκαλίων) je u grčkoj mitologiji bio Prometejev i Klimenin ili Kelenin sin i Pirin muž.

Deukalion, „Promptuarii Iconum Insigniorum“

Mitologija uredi

Živeo je u tesalskoj Ftiji i kada je Zevs odlučio da napravi potop na Zemlji, po savetu svog oca, Prometeja, napravio je drveni kovčeg u koji se sklonio, zajedno sa svojom suprugom Pirom. Zevs je zatvorio severac i sve druge vetrove koji rasteruju kišu u Eolovu pećinu, a južnom vetru je naredio da stegne sve mračne oblake i iz njih iscedi svu kišu. Posejdon je podigao ogromne talase na moru, a i pozvao je sve reke da se izliju. Takođe je zario svoj trozubac u zemlju i odatle su potekle podzemne vode. Čitav svet se našao pod vodom, a ljude, koji su pokušali da pronađu spas na obližnjim brdima je odnela bujica. Jedino je ovoj katastrofi odolevao Deukalionov kovčeg, koji je nakon devet dana stigao do najvišeg vrha planine Parnas. Zevs je tada pozvao severac da rastera oblake, a Triton, Posejdonov sin, duvanjem u školjku je pozvao reke da se vrate u svoja korita. Deukalion i Pira su izašli iz kovčega, ali su naišli na pustu i tihu zemlju, koja ih je rastužila. Zato su zamolili boginju Temidu da im kaže kako da obnove ljudski rod. Ona im je rekla da pokriju glave, razvežu pojaseve i da preko ramena, iza sebe, bacaju kosti svoje majke. Dugo su razmišljali o ovim zagonetnim rečima, dok nisu shvatili da je njihova majka zapravo Zemlja, a njene kosti — kamenje. Iako sumnjičavi, učinili su kako im je Temida rekla i iza njihovih leđa dešavalo se čudo; bačeno kamenje se razmekšavalo i menjalo oblik, pretvarajući se u ljudska bića. Kamenje koje je bacao Deukalion se pretvaralo u muškarce.[1] Kao njegove potomke Apolodor pominje Helena, Amfiktiona i Protogeneju. Hesiod pominje Pandoru i Tiju, a Pausanija Orehteja.[2]

Druge ličnosti uredi

Izvori uredi

  1. ^ Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
  2. ^ theoi.com: Deukalion
  3. ^ a b v g „Greek Myth Index: Deucalion”. Arhivirano iz originala 22. 08. 2010. g. Pristupljeno 04. 08. 2010. 

Spoljašnje veze uredi