Enigmatika se najopštije definiše kao veština sastavljanja i rešavanja zagonetaka.[1][2][3][4] Osobe koje su aktivne u ovoj oblasti se nazivaju enigmate ili enigmatičari. Koriste se, mada znatno ređe, i termini zagonetaštvo i zagonetač. Zagonetke se često stvaraju kao oblik zabave, ali mogu nastati i iz ozbiljnih matematičkih ili logističkih problema. U takvim slučajevima njihovo rešenje može biti značajan doprinos matematičkom istraživanju.[5]

Enigmatika i znanje uredi

Enigmatika se prvenstveno tretira kao zabava i razbibriga, ali savremena enigmatika dokazuje da je i nešto više. Pored toga što je „gimnastika uma i igrarija duha“, ona služi za proveru, sticanje i obnavljanje znanja („znanje kroz razonodu“), testiranje inteligencije, kulturno izražavanje u posebnom obliku, intelektualnu zabavu, a postoji i verovanje da se rešavanjem ukrštenih reči treniraju vijuge i ćelije mozga i da se tako deluje preventivno na bolesti ovog organa. Danas je u svetu enigmatika prisutnija nego ikad, i na papiru i u elektronskom obliku, a tome znatno doprinosi višak slobodnog vremena u savremenom društvu.

U razvijenim evropskim zemljama postoje kursevi iz ove oblasti pri enigmatskim klubovima, pa i škole, recimo u Italiji, čija je enigmatika na veoma visokom nivou. Češka ima fakultet na kome se može specijalizovati enigmatika na odseku za novinarstvo. U pomenutim državama se izdaju i posebni teorijski listovi, a postoje i jake enigmatske biblioteke. Na mnogim svetskim univerzitetima enigmatika je bila predmet magistarskih radova i tema doktorskih disertacija.

Enigmatika ima dodirnih tačaka pre svega sa književnošću i novinarstvom. Za književnost je veže zajednički „materijal“ sa kojim se radi - pismo, jezik, slova i reči, a zna se da su narodne zagonetke ušle u književnu istoriju našeg (i ne samo našeg) naroda. Mnogi naši pisci, lingvisti, javni radnici i prosvetitelji su se bavili proučavanjem i sastavljanjem raznih zagonetaka. Iz starijih vremena to su Vuk Karadžić, Dimitrije Davidović, Jovan Sterija Popović, Jovan Jovanović Zmaj, Đorđe Natošević, a iz novijih Desanka Maksimović, Milovan Danojlić, Jovan Ćirilov, Ivan Klajn itd. Što se tiče novinarstva, može se reći da se i znatan broj novinara bavio i bavi enigmatskim radom kao sastavnim delom svog posla, a skoro svi dnevni i periodični listovi imaju bar po jedne ukrštene reči na svojim stranicama, a neke i čitave enigmatske dodatke od više strana.

Vrste zagonetaka uredi

Klasifikacija zagonetaka je, s obzirom na veliki broj vrsta i njihovu povezanost, složen posao i u ovom momentu ne postoji njihov sveobuhvatan i precizan popis, tačnije rečeno, u izradi je. Poseban problem je što se pojavljuju novi tipovi zagonetaka, jer se kombinovanjem njihovih podvrsta i varijanata svakodnevno može naparaviti neka nova mozgalica. Procena je da ih sigurno ima više od hiljadu.

Na donjem spisku su navedeni prvi i mestimično drugi nivo prema podeli koja se uobičajeno navodi u enigmatskoj literaturi:

  • Mrežaste zagonetke su zasnovane na ukrštanju reči i pojmova (klasične ukrštene reči, skandinavke, bele ukrštenice, magični kvadrati, klinovi, piramide, vretena, ispunjalke, osmosmerke, kriptogramne ukrštenice, trodimenzionalne ukrštenice).
  • Zagonetke sa premetanjem slova (igre reči) (anagrami, indirekti, šarade čitaljke, palindromi, čaure, logogrifi), pojedini tipovi ovih zagonetaka mogu biti i u stihu.
  • Rebusi, koji mogu biti slikovni, slovni i kombinacije slika i slova.
  • Likovne zagonetke, čije se odgonetke kriju u crtežu.
  • Matematičke zagonetke, zasnovane na matematičkoj logici i zakonitostima.
  • Kriptogrami, zagonetke koje u sebi sadrže ključ za dolazak do rešenja.
  • Šahovske zagonetke, zasnovane na pravilima šaha.
  • Logičke zagonetke (sudoku, integram i slično), čija je pojava novijeg datuma i ne ubrajaju se u klasičnu enigmatiku.
  • Klasične zagonetke u stihu.

Istorija slagalica uredi

Slagalice su jedna od popularnih formi zagonetki. Slagalice su izumljene oko 1760, kad je Džon Spilzberi,[6][7][8] britanski graver i kartograf, postavio mapu na drvenom listu, koju je zatim isekao oko obrisa svake pojedine zemlje na karti. Potom je koristio te komade kao pomoć u nastavi geografije.[9][10] Nakon što su slagalice postale popularne u javnosti, njihova uloga kao nastavno pomagalo ostala je primarni vid njihovog korišćenja do oko 1820. godine.[11]

Najveću slagalicu (sa 40.320 komada) napravilo je nemačko preduzeće igara Ravensburger.[12]

Enigmatika u Srbiji uredi

Organizacije uredi

Osnovna organizacija srpskih enigmata je Enigmatski savez Srbije sa sedištem u Beogradu. Osnovan je 21. septembra 1985. godine u Valjevu na 17. Susretima zagonetača Jugoslavije. Ima nešto više od 250 članova koji su većinom u nekom od enigmatskih klubova i saveza. Aktivnost i zadaci ove organizacije su definsani njenim statutom u kome u članu 1 Opštih odredaba stoji da je to „društvena organizacija osnovana u cilju širenja i popularizacije enigmatike, kao i podsticanja, razvijanja i koordinacije rada enigmatskih klubova i ostalih članova Saveza na području Srbije“.

Za dan enigmata Srbije proglašen je 21. februar. Na taj dan 1820. godine, na crkveni praznik Zagonetnu subotu, Dimitrije Davidović je u Beču objavio almanah „Zabavnik“ sa 22 klasične zagonetke nepoznatog srpskog autora.

Glasilo Enigmatskog saveza Srbije je Glasnik koji izlazi 3-4 puta godišnje.

Enigmatski listovi uredi

U Srbiji izlazi veliki broj enigmatskih listova i časopisa, a praktično sve novine imaju ili samo ukrštene reči ili enigmatsku stranicu ili enigmatske dodatke od više strana. Čisto enigmatskih listova ima između 80 i 100. Neki od njih izlaze neredovno, neki se gase pa ponovo pojavljuju, tako da nije moguće utvrditi njihov tačan broj. Najdugovečniji list je bio Enigma, koji je izlazio neprekidno od 7. jula 1951 godine do 1.maja 2023 godine, kao jedno od izdanja u sazvežđu kuće Novosti.

Enigmatska literatura uredi

Od perioda između dva svetska rada do danas izdat je veliki broj enigmatskih knjiga, pre svega enigmatskih rečnika i knjiga iz oblasti teorije enigmatike. Ova aktivnost je naročito intenzivirana od 2000. godine, pa je u tom periodu objavljeno blizu 40 knjiga iz ove oblasti. Posebno je značajna knjiga Leksikon srpskih enigmata štampana 2006. godine, u kojoj je implicitno prikazana istorija srpske enigmatike. Ova knjiga je dobila specijalnu nagradu Udruženja novinara Srbije „za doprinos novinarstvu, teorijske radove u novinarstvu i publicistička dela“.

Reference uredi

  1. ^ Maranda, Elli Köngäs (1976). „Riddles and Riddling: An Introduction”. The Journal of American Folklore. 89 (352): 127—137. JSTOR 539686. doi:10.2307/539686. 
  2. ^ cf. Hannah Burrows, "Wit and Wisdom: The Worldview of the Old Norse-Icelandic Riddles and their Relationship to Eddic Poetry", in Eddic, Skaldic, and Beyond: Poetic Variety in Medieval Iceland and Norway, ed. by Martin Chase (New York: Fordham University Press, 2014), pp. 114–35 (p. 116).
  3. ^ Petsch, Robert. "Neue Beitrëge zur Kenntnis des Volksrätsels", Palaestra, 4 (1899).
  4. ^ Georges, Robert A.; Dundes, Alan (1963). „Toward a Structural Definition of the Riddle”. The Journal of American Folklore. 76 (300): 111—118. JSTOR 538610. doi:10.2307/538610. . Reprinted in Alan Dundes, Analytic Essays in Folklore (The Hague: Mouton, 1975), pp. 95–102.
  5. ^ Kendall G.; Parkes A.; and Spoerer K. (2008) A Survey of NP-Complete Puzzles, International Computer Games Association Journal, 31(1), pp. 13–34.
  6. ^ Hannas, Linda. The English jigsaw puzzle, 1760-1890. Wayland, 1972, p. 20 (preview na sajtu Gugl knjige)
  7. ^ „The Time of the Jigsaws”. BBC. 15. 11. 2016. 
  8. ^ „Top 10 facts about jigsaw puzzles”. Daily Express. 15. 11. 2016. 
  9. ^ Historic Royal Palaces press release "Jigsaw cabinet" Arhivirano 2015-06-13 na sajtu Wayback Machine
  10. ^ https://collections.vam.ac.uk/item/O1243701/puzzle-cabinet-unknown/ V&A collection; Museum number:B.1:1 & 2-2011; puzzle cabinet
  11. ^ History of Jigsaw Puzzles Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. februar 2014) The American Jigsaw Puzzle Society
  12. ^ „The worlds biggest Puzzle | Ravensburger”. www.ravensburger.us (na jeziku: engleski). Pristupljeno 23. 06. 2018. 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi