Ivajlo

бугарски цар

Ivajlo (bug. Ивайло) bio je vođa ustanka protiv Konstantina Tiha koga je zakratko smenio na mestu cara Drugog bugarskog carstva od 1278. do 1279. godine.

Ivajlo
Lični podaci
Datum smrti1281.
Porodica
SupružnikMarija Asen
PrethodnikKonstantin I Asen Tih
NaslednikJovan Asen III

Ivajlo je bio niskog porekla i u mladosti je bio svinjar. Kako su u drugoj polovini 13. veka Bugarsku redovno pustošili Mongoli iz Zlatne horde, Ivajlo se u severoistočnom delu Bugarske stavio na čelo ustanka protiv cara Konstantina I Tiha. Ivajlo je u nekoliko navrata potukao Mongole, a zatim je 1277. godine, porazio i ubio cara Konstantina I. Iako je zatim izabran za vladara, prestonica Trnovo je i dalje bila pod kontrolom careve udovice Marije, sestričine vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa. Dok je car Mihailo VIII Paleolog u Bugarsku uputio svog kandidata Jovana Asena III, Marija se 1278. godine, preudala za Ivajla čime je zakratko učvrstila njegov položaj. Početkom 1279. godine, Jovan Asen je uz vizantijske pomoćne odrede zauzeo Trnovo, da bi ga zatim car Ivajlo opseo i porazio dve vizantijske vojske koje su krenule u pomoć Asenu. Na kraju je i Asen pobegao iz Bugarske, dok je plemstvo za cara proglasilo boljara kumanskog porekla Georgija I Tertera. Lišen podrške Ivajlo je 1280. ili 1281. godine, pobegao preko Dunava mongolskom poglavaru Nogaju. Kako je i vizantijski car svom savezniku Nogaju uputio Jovana Asena, Ivajlovog protivkandidata, mongolski poglavar je na jednoj gozbi naredio Ivajlovo pogubljenje.

Sa caricom Marijom Ivajlo je imao jednu ćerku čije ime nije ostalo zabeleženo. Devojčica je rođena pošto je 1279. godine, Jovan Asen poslao Mariju u vizantijsko zarobljeništvo.

Biografija

uredi

Ivajlo (umro 1281. godine), takođe se piše Ivailo (Bugarski: Ivaйlo) je bio vođa pobunjenika koji je kratko vladao kao car Bugarske.[1] Godine 1277. predvodio je seljački ustanak i primorao bugarsko plemstvo da ga prihvati za cara. Vladao je kao car od 1278. do 1279. godine, pobeđujući Vizantince i Mongole. Opkoljen stranim i domaćim neprijateljima, među kojima su bili i bugarski plemići, na kraju je bio primoran da ode u izgnanstvo među Mongole, gde se predstavljao kao svrgnuti vazal. Mongoli su ga zatim ubili 1281. godine, kao neprijatelja vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa.[2]

Ivajlova karijera monarha korišćena je kao primer ranog antifeudalnog klasnog ratovanja od strane marksističkih istoričara i prevedena je kroz narodne pesme, tradicije i legende. Služio je kao inspiracija bugarskim gerilskim (hajdučkim) borcima za slobodu tokom osmanskog perioda.[3] Imao je nadimak Bardokva („rotkvica“ ili „zelena salata“ na bugarskom) i Lahan (Λαχανας, „kupus“) na grčkom.

Etimologija

uredi

Prema Živku Vojnikovu,[4] Kordokuba je verovatni nadimak npr. Ivajlo. Pripadao je nižim slojevima, verovatno mali predstavnik službene aristokratije kumanskog porekla, slobodan ratnik sa malim imanjem, bavio se stočarstvom. Vizantijski izvori ga opisuju kao Neka kumanska imena i titule iz vremena... 856 svinjara, po nadimku Lahana, jer je jeo (zbog siromaštva) kupus „lahana“ (bulg. dijal. lakhana – λαχανον). Samo Georgije Pahimer navodi njegovo ime kao Kordokuva/ Kordoku ba (Κορδοκουβας), što je na grčkom značilo „povrće“ ili „kupus“ (λαχανο) (GIBI 1980, 171–182).

Sasvim namerno, ruski slavista Sreznjevski je odlučio da je Pahimer u ovom β ← κ prelazu pogrešno preneo slovensku reč „bardokva” bez ikakve logike. Burdokva znači zelena salata, salata, biljka „plava žuč“, a pronađena je kao bugarska dijalektska reč u 19. veku (BER 2007, 101–102). Treba uzeti u obzir i panslovensko čitanje bugarske istorije od strane ruskih naučnika 19. – početka 20. veka, koje je u potpunosti u duhu epohe. Značenje Κορδοκουβας kao „kupus” se vidi u kazahstanskom, gde nalazimo sličan kirikkabat (kirikbabat) – „kupus” (dolazi od kirık – 40 i klapa – sloj, tj. povrće sa mnogo listova). Kao druga mogućnost, ne doslovno, već šire značenje datog nadimka, u kirgiskom korduk - 'sramota', korduktuu - 'uvređen, ponižen' i ui - 'dom' (Iudakhin 1985a, 406; Iudakhin 1985b, 319). Na staroturskom kor - 'šteta, gubitak, šteta' (DTS 1969, 457-458). U Kipčak ov – 'doma' (Garkavets 2010, 1103–1104). Ili niskog porekla, od običnog naroda, iz neplemićke porodice. T. Balkanski objašnjava Kordokobu kroz starobugarski. koroda - 'mač', što ne odgovara izvorima. Još jedna zanimljiva referenca na ovo ime je ime kumanskog Korduka, koje se pominje u jednom mađarskom dokumentu iz 1340. godine. Rašoni ga povezuje sa Turskim. kur, kurtur - 'urediti, napraviti' (Pilipčuk 2017, 266; DTS 1969, 469). Ali ako se traži neka pozitivna etimologija, radije bi je trebalo povezati sa mongolskim khurd - 'brzina', khurdan, khurdah - 'brz, okretan' (Kručkin 2006, 863).

Sadašnji oblik "Ivajlo" je slučajno bastardizacija iz dela K. Jirečeka. Ovo ime jedino pominje Voisil Gramatičar, koji je ostavio sledeću belešku: „Ja, sluga Božiji Konstantin Čtec, zvani Voisil Gramatičar, napisao sam ovu knjigu u gradu Svrljigu u vreme cara Ivaila i pod. Episkop [niški] Nikodim u leto 6787, indikt 7 [=1279], kada su Grci opsedali grad Trnovo... Listovi iz rukopisa pronađeni su u selu Izvoru, u blizini ruševina srednjeg veka grad Svrljig, a to pokazuje da su Svrljig i Niška eparhija u to vreme bili deo Bugarske.[5] Ivlei je kumansko ime reke Ingul i njegove varijante Ivlij, Ivoil, Ivoilo se nalaze među Rusima i Ukrajincima. pogrbljen', od staroturskog glagola juv - 'smanjiti se, nagomilati'. (rođaci) Ali za poreklo ličnog imena može se sugerisati i staroturski javal, juvil – „smiren, skroman“, ali i „velikodušan, milostiv“, ili javlak – „snažan, zdrav“.[6] Prof. T. Balkanski smatra da je ime Ival, Ivail brzo evoluiralo u bugarsku jezičku sredinu do oblika Volo.[7]

Uspon na vlast

uredi
 
Ivajlov ustanak

Prema nekim izvorima, Ivajlo je svoj život počeo živeći ponizno i za naplatu je paso svinje. Drugi izvori ukazuju na to da je bio seljak bez sopstvene zemlje. Navodno je video vizije sebe utemeljene na srednjovekovnoj hrišćanskoj tradiciji,[8] kako je počinio velika dela i oslobodio Bugarsku njenih nevolja, uključujući pre svega česte upade Mongola iz Zlatne Horde pod Nogaj-kanom. Do 1277. godine, Ivajlo je svoje reči sproveo u delo i stekao vođstvo nad vojskom sastavljenom uglavnom od nezadovoljnih seljaka. Među njegovim bliskim saradnicima i vojnim zapovednicima bio je i Hranislav, koji je kasnije nakon zarobljavanja stupio u vizantijsku službu. Pokušaj bugarskog monarha cara Konstantina I da pokori Ivajla završio se krajnjim neuspehom, a Ivajlo je zaslužan za ubistvo cara Konstantina I na njegovim kolima.

Vladavina

uredi

Iako je Ivajlo mogao da proširi svoju vlast na veći deo zemlje na čelu svoje seljačke vojske, naišao je i na otpor, a prestonica Trnovo je ostala pod kontrolom cara Mihaila Asena II i njegove majke carice Marije Kantakuzin, zbog čega je bilo potrebno da opsednu i vojno osvoje grad 1279. godine.[9] Uprkos svojoj pobedi protiv Mongola na severu, car Ivajlo je težio pomirljivijem vazalnom statusu kada je u pitanju kreiranje politike sa mongolskim kanatom.[10]

Ivajlovi uspesi uznemirili su vizantijskog cara Mihaila VIII Paleologa, koji je u početku odlučio da neutrališe potencijalnu opasnost tražeći savez sa carem Ivajlom i da mu ponudi svoju ćerku za ženu. Kasnije je car Mihailo VIII promenio svoj plan, udao je svoju najstariju ćerku Irenu za Jovana Asena III, potomka bugarske vladajuće dinastije Asen koja je živela na vizantijskom dvoru, i poslao trupe da ga postave na presto.

Ovo je dovelo do saveza između Ivajla i carice Marije Kantakuzin, i Ivajlo se oženio caricom udovicom i 1278. godine, je bio priznat za bugarskog cara, a da nije zbacio ili razbaštinio njenog maloletnog sina cara Mihaila Asena II.[11] Vodio je uspešnu odbranu balkanskih prelaza od vizantijskih trupa koje su imale za cilj da na vlast u Bugarskoj dovedu Jovana Asena III. Car Ivajlo je imao uspeha protiv mongolskih plačkaških odreda, ali ga je velika mongolska vojska blokirala u tvrđavi Drastar (Silistra) na Dunavu na tri meseca 1279. godine. Glas o Ivajlovoj smrti izazvao je paniku u Trnovu, gde se plemstvo predalo vizantijskoj vojsci i prihvatilo za cara, Jovana Asena III. Ustoličen je Jovan Asen III, dok su carica Marija Kantakuzin i car Mihailo Asen II poslani u progonstvo u Vizantiju.

Ubrzo posle toga, još 1279. godine, car Ivajlo je iznenada došao pred Trnovo sa vojskom, ali nije uspeo da zauzme dobro utvrđeni grad. On je ipak porazio veću vizantijsku pomoćnu vojsku u bici na Devini i drugu od 5.000 u balkanskim prevojima.[12] Očajan zbog pritiska, car Jovan Asen III je pobegao iz Trnova 1280. godine, dok je njegov zet Đorđe I Terter preuzeo presto. Novi vladar je privremeno ujedinio aristokratiju, a car Ivajlo je postepeno gubio podršku. Godine 1280. ili 1281. otputovao je kod mongolskog vladara, kana Nogaja, prihvatajući njegovu vlast i tražeći njegovu podršku da povrati svoj presto. Kanu Nogaju je istovremeno došao Ivajlov rival car Jovan III Asen, koji je tražio sopstvenu restauraciju. Na kraju je kan Nogaj naredi da se Ivajlo pogubi, preferirajući pretenziju cara Jovana Asena III, koji je bio njegov pašenog (i kan Nogaj i car Jovan Asen III su bili oženjeni ćerkama cara Mihaila VIII od Vizantijskog carstva).[13]

Nasleđe

uredi

Marksistički istoričari pozdravili su Ivajlovu pobunu kao prvu veliku seljačku pobunu u evropskoj istoriji. Drugi bi mogli tvrditi da, iako su uznemireni društveni uslovi 1270-ih svakako doprineli pobuni, Ivajlov uspon na vlast može biti bliže uporediv sa nacionalističkom reakcijom poput one koju je vodila (iako sa religijom kao snažnom inspiracijom) Jovanka Orleanka. Kao i druge harizmatične vođe, Ivajlo je živeo u narodnoj mašti i bilo je Lažnih - Ivajla koji su se pojavili (uglavnom na vizantijskoj teritoriji) krajem 13. i početkom 14. veka.

Uvala Ivajlo na Snežnom ostrvu na Južnim Šetlandskim ostrvima na Antarktiku je nazvana po Ivajlu.[14]

Porodica

uredi

U braku sa caricom Marijom Kantakuzin, car Ivajlo je dobio jednu ćerku, koja je u izvorima neimenovana. Još nije rođena 1279. godine, kada su njenu trudnu majku uhvatili Vizantinci i proterali u Carigrad.

U popularnoj kulturi

uredi

Strateška video igra u realnom vremenu https://en.wikipedia.org/wiki/Age_of_Empires_II:_Definitive_Edition sadrži kampanju od pet poglavlja pod nazivom „Ivajlo“, počevši od njegovog ustanka i ubistva cara Konstantina I, i zaključno sa Ivajlovim izgnanstvom kod Mongola pod Nogaj-kanom, gde je na kraju dočekao svoj kraj.

Reference

uredi
  1. ^ "Britannica". Archived from the original on 4 February 2014. Retrieved 25 July 2014.
  2. ^ Jordan 1999, str. 68–69
  3. ^ Jordan 1999, str. 45–50
  4. ^ Voynikov, Zhivko. "SOME CUMANIAN NAMES AND APPELLATIONS DURING THE SECOND BULGARIAN EMPIRE" (PDF). Unit-vt.hg.
  5. ^ Zanetov (1914). Bъlgari na Morava. str. 39—40. 
  6. ^ Drevnetюrkskiй slovarь. 1969. pp. 282, 248–249.
  7. ^ Balkanski. Bъlgarskiяt car Ivaйlo v svetlinata na eziko vata arheologiя. p. 74.
  8. ^ Jordan 1999, str. 54–60
  9. ^ "HTH article". Archived from the original on 9 August 2014. Retrieved 25 July 2014.
  10. ^ Jordan 1999, str. 68–69
  11. ^ Jordan 1999, str. 65
  12. ^ Ovech castle". Archived from the original on 18 July 2014. Retrieved 25 July 2014.
  13. ^ "Inquire article". 12 October 2013. Retrieved 25 July 2014.
  14. ^ "Ivaylo cove". Retrieved 25 July 2014.

Literatura

uredi
  • John V. A. Fine, Jr., The Late Medieval Balkans, Ann Arbor, 1987.
  • Jordan, Andrej (1999), History of the Second Bulgarian Kingdom - A Lecture Course, Veliko Tarnovo

Spoljašnje veze

uredi