Википедија

Isa Boljetinac

Isa Boljetinac, poznat i kao Isa Boljetini (alb. Isa Boletini; Boljetin, kod Zvečana, 15. januar 1864 — Podgorica, 23. januar 1916), bio je albanska nacionalna figura i kačak, jedan od vođa Albanskog ustanka 1910. godine u Kosovskom vilajetu i glavna figura albanske borbe protiv Osmanskog carstva, Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore.

Isa Boljetinac
Isa Boljetinac 1914. godine
Lični podaci
Datum rođenja(1864-01-15)15. januar 1864.
Mesto rođenjaBoljetin kod Zvečana,  Osmansko carstvo
Datum smrti23. januar 1916.(1916-01-23) (52 god.)
Mesto smrtiPodgorica,  Kraljevina Crna Gora
Vojna karijera
Učešće u ratovimaPrvi balkanski rat,
Drugi balkanski rat,
Prvi svetski rat

Biografija uredi

Mladost uredi

Isa Boljetinac je rođen u selu Boljetin kod Zvečana u Osmanskom carstvu.[1] Isini porodica se preselila u Boljetin iz sela Istinić kod Dečana, zbog krvne osvete (alb. gjakmarrja), a porijeklo vode od plemena Šalja iz sjeverne Albanije. Promjenili su prezime u Boljetini (od Boljetina). Isa je bio nepismen.[2] Šalje su bile najsiromašnije albansko pleme sa malim izuzetkom od oko 400 porodica koji su živjeli u Istiniću.[3] Pleme Šalja je bilo u sukobu sa plemenom Gaši sve dok nisu postigli mir u avgustu 1879. godine, na osnovu sultanove naredbe. [4]

1878–1912. uredi

Nakon osnivanja Prizrenske lige (1878), kao mladić borio se protiv turskih snaga u bici kod Slivova 22. aprila 1881. godine.[1] Izgradio je jaku bazu u svom rodnom mjestu i nezakonito je oduzeo imovinu nekoliko komšija muslimana.[5] Od 1898. do 1899. godine, primao je novac za zaštitu srpske pravoslavne zajednice u Mitrovici i okolini, zbog čega ga je Kraljevina Srbija nagradila medaljom i isporukom oružja.[5] Manastir Sokolica, koji je smješten između albanskih sela, štitila su braća Ahmed i Isa, koji su živjeli 800 m i 100 m od manastira. Srpski konzul u Prištini Svetislav Simić 1899. godine je konstatovao da „nijedan Srbin nije pao od njegove puške, a gdje su njegovi martini stigli, raja je potpuno oslobođena od zuluma”.[6] Vrijeme poslije 1900. bilo je u znaku etničkih tenzija.[6]

 
Boljetinac i njegov prijatelj, oko 1900. godine

U ljeto 1901. godine, sprovođeni su zločini nad Srbima u Ibarskom Kolašinu pod komandom Boljetinca,[7][8] koji su uključivali masakre, silovanja, ucjene, pljačke, kao i iseljavanje mjesnih Srba.[9] Ranije osmanska istraga otkrila je krijumčarenje oružja iz Srbija u Ibarski Kolašin, koji je poslat kako bi se mjesni Srbi zaštitili od zvjerstava, koja su bili stalni od rata 1897.[7] Događaji su doveli do otvaranja ruskog konzulat u Mitrovici 7. maja 1902, a za konzula je postavljen Grigorije Ščerbina. Boljetinac je zaprijetio da će zapaliti sve srpske kuće koje budu sarađivale sa konzulatom — konzul nije mogao doći u Mitrovicu sve dok Porta nije pozvala Isu u Istanbul.[10] Prema izvještaju od 29. septembra iz osmanskih izvora, Boljetinac se predao vlastima, a osmanlije su ga pomilovale i to iskoristile protiv Mustafa-paše i njegovih pristalica.[11] Prema izvještaju, on je 24. novemrbra 1902. stigao u Istanbul.[12] Četiri dana kasnije izvješteno je da je Porta obećala da Boljetinca neće vratiti u Mitrovicu i da će Ščerbina uskoro stiću u konzulat.[13] Sultan Abdul Hamid II, umjesto da ga pritvori, dovodi ga u Istanbul i postavlja na čelo dvorske straže.[5][b]

Dana 11. marta 1903. godine Porta je porekla da je planirala vratiti Isu Boljetinca u Mitrovicu.[14] Ščerbina nije preživio pokušaj atentata 31. maja, tokom albanskih nemira, a preminuo je od posljedica ranjavanja iz vatrenog oružja u aprilu 1903.[7] Nakon što je odslužio četiri godine na čelu dvorske straže,[5] on se vraća u Kosovski vilajet sa dodjeljenom carskom zemljom i oficirskim činom u mjesnoj osmanskoj miliciji u martu 1906. godine.[5] Tim je postao najpoznatiji i najbogatiji Albanac u Mitrovici.[15] Nastavio je svoju ulogu mjesnog „zaštitnika”. [5]Bio je predstavnik Kosovskog vilajeta u Osmanskoj skupštini između 1908. i 1912. godine. Bio je lojalan sultanu, iako je 1908. godine svoju prvobitnu podršku dao Mladoturcima.[1]

Komitet ujedinjenja i napredka, nakon otprilike mjesec dana od obnove ustava, odlučio je da se pozabavi pitanjem krvne osvete u Kosovskom vilajetu, izricanje kazne za Albance umješana u ubistva.[16] Agresivne mjere pokrenulo je mjesno stanovništvo — Nedžip Draga i drugi albanski prvaci, koji su zatražili hapšenje Boljetinca, zbog neprijatnosti prema nekim gradskim prvacima.[16] Dana 15. maja 1909. godine, Mladoturci, nastavljajući svoju bivšu politiku negacije albanskih nacionalnih prava, šalju vojnu ekspediciju u Kosovski vilajet da bi zaustavili rast neprijateljskog stava prema vladi i slomili otpor seljaka, koji su odbijali da plate poreze koje je Istanbul uveo.[17] Kavid-paša, novi komandant diviziji je u Mitrovici, dobio je naredbu da izvrši prekid vojnih operacije protiv albanskih gerilaca. Zbog pokušaja vlasti da prikupljaju porez koji su do tada isključivalo plaćali hrišćani, izbili su ozbiljni nemiri među muslimanskim plemenima na sjeveru Albanije.[17] Isa Boljetinac, vođa koji imao znatan ugled kod sultana, zajedno sa vođama iz Peći i Đakovice, napao je tursku vojsku, brojne borbe dovele su do velikog krvoprolića, a turska vojska je bombardovala nekoliko sela.[17] Boljetinac je predvodio borbe u Prištini, Prizrenu i drugim mjestima.[1]

Boljetinac je imao značajnu ulogu u Albanskoj pobunu 1910. godine.[1] On se opirao turskoj vojsci kod planine Crnoljeva dva dana.[1] Godine 1910, Nopča je imenovao njega i Ali-pašu Draga za vodeće albanske ličnosti u Mitrovici.[18] U periodu od 1910. do 1911, Vlada Kraljevine Crne Gore je podsticala sjeverna albanska plemena (Malisori) na pobunu protiv Osmanskog carstva. Osim katoličkih Malisora, pridružili su se neki albanski prvaci iz Kosovskog vilajeta, među kojima je bio i Boljetinac.[19] Boljetinac je namjeravao da koristi Crnu Goru kao bazu za upad u Skadarski vilajet.[19] U početku je Crna Gora ignorisala njegovo prisustvo, ali je 15. juna, nakon brojnih protesta osmanskih ambasadora, otpratila Boljetinca i njegovih trinaest pratilaca daleko od granice.[19]

Albanski ustanak 1912. uredi

Glavni članak: Albanski ustanak (1912)
 
Revolver Ise Boljetinca, koji se čuva u Nacionalnom muzeju Albanije

Pristalice Hasana Prištine podigle su ustanak 23. aprila 1912. godine na planina Jakova, koji se zatim proširio;[20] albanski prvaci Bajram Curi, Isa Boljetinac, Riza Đakova, Idriz Seferi, Hasan Priština, Nedžip Draga i drugi 20. maja su odlučili podići opštu oružanu pobunu širom Kosovskog vilajeta.[20] U proljeće 1912, Boljetinac je predvodio ustanak u Kosovskom vilajetu, ostvarujući iznenadne pobjede nad Turcima.[21] Nakon što su albanske snage ušle u Skoplje (12. avgust[20]) i zaprijetile da će poći na Bitolju i Solun,[21] Turci su poslali snage protiv pobunjenika, koji su se povukli u planine, ali su nastavili da se protive vladi, u oblasti između Peći i Mitrovice su opljačkali vojna skladišta, otvorili zatvore i prikupljali poreze od stanovništva za albanske prvake.[20] Turci su tada sklopili dogovor sa pobunjenicima kojim im je obećana autonomija vilajeta sa značajnim albanskim udjelom (Kosovski, Janjinski, Skadarski i dio Bitoljskog).[21] Visoka porta je 18. avgusta 1912. odgovorila da sprema niz ekonomskih, političkih, administrativnih i kulturnih prava, ali da nema formalne autonomije.[22] Albanska strana je prijedlog prihvatila, prestala je sa daljim nacionalnim potraživanjem, a Boljetinca su poslali kući.[23] Osmanska strana je prihvatila 4. septembra.[24] Time je praktično stvorena albanska država.[23] Dok su Albanci muslimani iz Kosovskog vilajeta bili zadovoljni, balkanski susjedi i Albanci katolici nisu bili.[21] Balkanske države su predviđale podjelu Albanije između njih.[25] Crna Gora je zadobila Malisore, podržavajući autonomni sjeverni entitet Albanaca katolika.[26]

U avgustu, pukovnik Dragutin Dimitrijević Apis, koji je bio na čelu organizacije Crna ruka, poslao je pismo Boljetincu u kome od njega i njegovih ljudi traži pomoć Srbima u borbi protiv Osmanlija.[27] Crna ruka je podsticala i ohrabrivala Albance iz Kosovskog vilajeta u njihovom ustanku, obećavajući im pomoć; pukovnik Apis je nekoliko puta posjetio sjevernu Albaniju kako bi stupio u kontakt sa vođama albanskog ustanka, posebno sa Isom Boljetincem.[23] Apis je izjavio da Srbi samo žele da oslobode Albance od Osmanlija, a da bi i Srbi i Albanci imali koristi od oslobođenja zemlje.[28] Uspio je u ubjeđivanju, Albanci su se borili protiv Osmanlija, međutim, Apis i njegovi ljudi počinili su politička ubistva prerušeni u Albance i na kraju su crnogorska i srbijanska vojska masakrirali Albance i zaustavili priliv oružja Albancima, početkom septembra 1912. godine.[28]

Balkanski ratovi i nezavisnost Albanije uredi

 
Isa Boljetinac u Valoni 1912. godine

Na početku Prvog balkanskog rata, osmansku vojsku su podržali neki albanski dobrovoljci i neregularci; osmanske vlasti su ljudima Ise Boljetinca obezbjedila 65.000 pušaka.[29] U srpskoj štampi je navedeno da je tokom predaje albanskih pobunjenika u Ljumi 16. novembra 1912, Boljetinac i njegovi ljudi su uspjeli pobjeći.[30] U Valoni 28. novembra 1912. Albanska narodna skupština proglašava nezavisnost, Ismailj Ćemali odbija da sačeka Boljetinca i ostale albanske vođe iz Kosovskog vilajeta i na brzinu sprema deklaraciju.[31] Elita sa juga je željela da spriječi Isine planove da se on potvrdi kao ključna politička ličnost i da ga iskoristi za ispunjenje svojih vojnih potreba.[31] Isa Boljetinac je doprinjeo zaštiti vlade u Valoni, dok je kasnije bio dio albanske delegacija na Londonskog konferenciji (1913) zajedno sa Ismailjom Ćemalijem, albanskim šefom države.[1] Albanska delegacija je željela da Kosovski vilajet bude u sastavu Albanije, međutim velike sile su se tome usprotivile i najveći dio vilajeta je pripao Kraljevini Srbiji.[traži se izvor]

Boljetinac i Bajram Curi su 1913. godine zajedno komandovali pobunjenicima koji su se borili protiv srpske i crnogorske vojske.[32] Na srpsko-albanskoj granici je 13. avgusta 1913. došlo do incidenta. Tražena grupa boraca pod komandom Boljetinca, koji je bio ministar rata u prelaznoj vladi Albanije, izvršila je uspješan napad na pogranični grad Debar i zauzela ga od manje srpskog garnizona, koji je morao da se povuče zbog velikih gubitaka.[traži se izvor]

Nezadovoljstvo Albanaca prilikom utvrđivanja srpske vlasti dovelo je do pobune u Makedoniji 23. septembra 1913, jer su odbijali da prihvate odluku ambasadorske konferencije o granicama Albanije. Albanska vlada je organizovala oružani otpor i 6.000 ljudi pod komandom Ise Boljetinca, ministra rata, prešlo je granicu. Poslije borbe sa srpskom vojskom, albanske snage ponovo zauzimaju Debar i onda kreću u marš, zajedno sa skupinom predvođenom Petrom Čeulevim, u pravcu Ohrida, a druga skupina u Mavrovu trpi gubitke. Za nekoliko dana zauzeli su gradove Gostivar, Struga i Ohrid, protjerujući srpske snage. U Ohridu su uspostavili mjesnu vlast, a brda prema Resenu su držali četiri dana.[22]

Muslimanski ustanak u središnjoj Albaniji uredi

Glavni članak: Seljački ustanak u Albaniji
 
Knez Vilhelm, Isa Boljetinac, Dankan Hiton-Armstrong i pukovnik Tomson u Draču 1914. godine

Tokom proosmanskog muslimanskog seljačkog ustanka u srednjoj Albaniji koji je izbio sredinom maja 1914. godine,[33] Isa Boljetinac i njegove snage branile su kneza Vilhelma od Vida.[1] Lojalnost nekih sjevernih albanskih plemena 30. maja nije bila jasna, međutim pleme Ljuma smatralo je da je pobjedila albanska vlada, jer su bili pod uticajem Ise Boljetinca i Bajrama Curija, koji su bili u službi vlade.[34] Mirdite i Malisori su se 5. juna 1914. godine povukle i predale oružje u Draču, i da su se njihove vođe, među kojima je bio i Isa Boljetinac, povukle i izjavile da ne mogu da se bore protiv mnogo brojnijeg neprijatelja.[35] Pobunjenici su okružili grad i izjavili da se neće povući sve dok knez Vilhelm ne napusti Drač; 300 Malisora je poginulo, 250 je bilo ranjeno, među kojima se 150 udavilo u gradskom jezeru.[35]

Kada se ustanak pogoršao u junu 1914. godine, Isa Boljetinac i njegovi ljudi, pretežno sa Kosova, pridružili su se Holandskoj međunarodnoj žandarmeriji u borbi protiv proosmanskih pobunjenika.[36] Prema izvještaju od 28. juna 1914, Ismailj Ćemali je stigao u grad sa namjerom da uvede red, sa planom podjele zemlje u kantone: sjevernim dijelom, do rijeke Maća, upravljao bi Prenk Bib Doda; središnjim muslimanskim dijelom, od rijeke Maće do rijeke Škumbe, upravljao je Esad-paša; od Škrube do Tepelene, Ismailj Ćemali; pravoslavnim dijelom, Zoografos.[37] Sljedećeg dana Vilhelm je održao skup značajnih Albanaca u Draču, oko 40 ljudi, među kojima su bili i Isa Boljetinac, Ismailj Ćemala i Prenk Bob Doda.[37] Neki su savjetovali kneza da od velikih sila traži vojnu pomoć, dok su se drugi tome protivili i od njega tražili da od velikih sila traži garancija za albanske granice postavljene na Londonskoj konferenciji 1913. godine.[37] Bilo je manifestacija podrške Vilhelmu, a Boljetinac je rekao: „I ako mi nismo izabrali kneza Viljema, nego ga je Evropa naznačila, mi smo danas vjerno odani njemu, u slučaju, ako bi knez Viljem bio prinuđen da nas ostavi, neka se niko drugi ne primi tog mandata, jer Arbanasi nisu djeca sa kojima se može igrati”.[37] Skup se smatra uspješnim, jer su se i muslimani i katolici složili da knez Vilhelm treba da ostane.[37]

Prvi svjetski rat i smrt uredi

Tokom Prvog svjetskog rata, Isa Boljetinac je bio komandant kočara koji su se borili protiv srbijanske i crnogorske vojske.

Predvođeni Isom Boljetincom, Bajramom Curijem, bugarskim komitama i austrougarskim oficirima, 1000 Albanaca je 20. oktobra 1914. godine napalo crnogorsku bazu kod Đakovice, a sa sobom su donjeli i dva brdska topa. Crnogorska vojska ih je okružila i porazila, odbijajući ih na albansku teritoriju.[38]

Nakon što su crnogorske snage 23. juna 1915. godine ušle u Skadar, Isa Boljetinac i njegovi ljudi su se predali i položili oružje, putujući za Cetinje.[39]

Postoje razne priče o Isinoj pogibiji u Podgorici 23. ili 24. januara 1916. godine:

  • Boljetinac se ozbiljno razbolio tokom borbi za Skadar, a da ga Crnogorci ne bi uhapsili, on je tražio zaštitu u francuskom konzulatu u Cetinju. Uhapšen je u hotelu Cetinje i odmah prebačen u Nikšić, a zatim u Podgoricu. Tokom austrougarskog prodora u Podgoricu, crnogorski žandarmi su ubili Boljetinca, njegova dva sina, dva unuka, zeta, nećaka i dva lojalna pratioca, na mostu iznad rijeke Morače 23. januara 1915. Vjerovalo se da je došao da se sastane sa austrougarskom vojskom.[6]
  • Istoričar Bogumil Hrabak navodi da se smrt nastala „u pometnji koju je izazvala prijetnja da će zauzeti grad”.[6]
  • Over Pirson tvrdi da je 24. januara 1916. ubijen dok je bio zatvorenik u Podgorici, nakon spora koji su izazvali Crnogorci zbog borbi u gradu. Uspio je da ubije osam prije nego što je ubijen.[40]
  • Beogradska štampa je tvrdi da je nakon austrougarske okupacije Crne Gore, kada su građani predali oružje vlastima, Isa Boljetinac, njegov sin i šest prijatelja su to odbili, nakon čega su ušlu u gradsku sudnicu gdje su se ljudi okupili i pokušali da ohrabre ljude da se odupru okupaciji, pucajući u crnogorskog pisara i dvojicu pandura. Uslijedila je potraga, u kojoj je Boljetinac ubijen.[41]

Porodica uredi

 
„Kompleks kula Ise Boljetinija” i ruševine prvobitne porodične kuće

Boljetinac je imao nekoliko sinova, za koje se 1924. godine navodi da žive zajedno sa svojim ženama i rođacima u Boljetincovoj kuli (koju je više uništava osmanska artiljerija) u Banja-čifliku[42], u blizini manastira Sokolica „kao feudalni knezovi, skromno, svečano, ali sa beskrajno manje autoriteta”.[43] Njegov sin Mustafa bio je vođa pobunjenika tokom balkanskih ratova.[44] Njegovog unuka Ismeta 27. jula 1936. godine nožem su ubila dvojica albanskih kriminalaca, dok je štitio svoje prijatelje, troje Srba, u Kosovskoj Mitrovici.[45]

Nasljeđe uredi

Predsjednik samoproglašene Republike Kosovo Fatmir Sejdiju je 16. februara 2010. godine Isu Boljetinca posthumno odlikovao ordenom Heroja Kosova, zajedno sa Azemom Galicom, Bajramom Curijem, Hasanom Prištinom i Šotom Galicom.[46]

Statua Ise Boljetinca je otkrivena u Južnoj Mitrovici 28. novembra 2012. godine povodom praznika Dana zastave i stogodišnjice nezavisnosti Albanije.[47]

 
Statua Ise Boljetinca u centru Južne Mitrovice

Tokom fudbalske utakmice Srbija — Albanija, za kvalifikacije na Evropsko prvenstvo 2016, dok je igra bila obustavljena, mali kvadropter na daljinsko upravljanje sa zakačenom zastavom pojavio se iznad stadiona. Na zastavi su se nalazila lica Ismailja Ćemalija i Ise Boljetinca i mapa Velike Albanije.[48]

Boljetinac je ubijen u Kraljevini Crnoj Gori 1916. godine i sahranjen je u Podgorici. Njegovi ostaci su ekshumirani i preneti u Mitrovicu 1998. godine, gdje su se čuvali u gradskoj džamiji. Ostaci su iz džamije uklonjeni 2011. godine, uglavnom iz bezbjedonosnih razloga zbog krize na sjeveru Kosova, i poslati su na odjeljenje za forenziku u Prištini, gdje su čuvani sve do 2015. godine. Odluku da se Isa Boljetinac sahrani u Valoni, mjestu gdje je proglašena nezavisnost Albanije, po ideje ministra spoljnih poslova samoproglašene Republike Kosovo Hašima Tačija i predsjednika Vlade Republike Albanije Edija Rame, izazvala je negodovanje među kosovskometohijskim Albancima. Porodica Boljetini se prvo složila da Isa bude sahranjen u Valoni, ali je kasnije to odbila. Boljetinac je 10. juna 2015. godine sahranjen u rodnom selu Boljetin. Stotine ljudi je prisustvovalo ponovnom sahranjivanju, a prije sahrane je na stadionu u Kosovskoj Mitrovici održana javna ceremonija. Počasti posvećene Isi Boljetincu osudili su srpski zastupnici u Skupštini Republike Kosovo, nazivajući to provokacijom.[49]

Spomenik Isi Boljetincu je statua Ise Boljetinca u Skadru, sjeverozapadna Albanija.[50] Visoka je 4,8 m, a otkrivena je 1986. godine.

Reference uredi

  1. ^ a b v g d đ e ž Elsie 2012, str. 46.
  2. ^ Hötzendorf 1922, str. 340.
  3. ^ Branislav Đ Nušić (1966). Sabrana dela. NIP "Jež,". str. 242. Pristupljeno 28. 6. 2017. „Šaljani su najsirotnije pleme u celoj Arbaniji, od kojih u bogatstvu jedva čine neki mali izuzetak četiri stotine kuća Šaljana koji naselja- vaju selo Istiniće kod Dečana.” 
  4. ^ Mikić, Đorđe (1988). Društvene i ekonomske prilike kosovskih srba u XIX i početkom XX veka. Srpska akademija nauka i umetnosti. str. 40. Pristupljeno 28. 6. 2017. 
  5. ^ a b v g d đ Gawrych 2006, str. 134.
  6. ^ a b v g Hrašovec 2015.
  7. ^ a b v Bataković 1988.
  8. ^ Mihailović, Kosta (16—18. 3. 2006). Kosovo and Metohija: Past, present, future. Belgrade: Serbian Academy of Sciences and Arts. str. 35. 
  9. ^ Kosovsko-Metohijski zbornik. 3. SANU. 2005. str. 191. 
  10. ^ Slović, Srđan (2010). „Kosovo i Metohija od 1900. godine do početka Prvog svetskog rata” (PDF). Baština. 28: 278—292. UDK 94(497.115)”1900/1914”. 
  11. ^ „Telegrami (od 29. septembra)”, Male novine, str. 2, 1902 
  12. ^ „Telegrami (od 24. novembra)”, Male novine, str. 3, 1902 
  13. ^ „Telegrami (od 28. novembra)”, Male novine, str. 2, 29. 11. 1902 
  14. ^ „Telegrami (11. mart)”, Male novine, str. 3, 12. 3. 1903 
  15. ^ „Jedna retka knjiga: Uspomene sa puta u manastir Devič”. Delo. Belgrade. 41: 241. 1906. 
  16. ^ a b Gawrych 2006, str. 161.
  17. ^ a b v Pearson 2004, str. 6.
  18. ^ Nopcsa 1910, str. 93.
  19. ^ a b v Treadway 1998, str. 73.
  20. ^ a b v g Pearson 2004, str. 24.
  21. ^ a b v g Treadway 1998, str. 108.
  22. ^ a b Pearson 2004, str. ?.
  23. ^ a b v Pearson 2004, str. 27.
  24. ^ Shaw, Stanford J.; Ezel Kural Shaw (1977). History of the Ottoman Empire and Modern Turkey: Volume 2, Reform, Revolution, and Republic: The Rise of Modern Turkey 1808-1975. Cambridge University Press. str. 293. ISBN 978-0-521-29166-8. 
  25. ^ Pearson 2004, str. 29.
  26. ^ Treadway 1998, str. 109.
  27. ^ MacKenzie, David (1989). Apis, the Congenial Conspirator: The Life of Colonel Dragutin T. Dimitrijević. str. 87. ISBN 9780880331623. 
  28. ^ a b Pearson 2004, str. 27–28.
  29. ^ Hall 2002, str. 46–47.
  30. ^ „Razoružanje Ljume”, Pravda (318), str. 2, 17. 11. 1912 
  31. ^ a b Blumi, Isa (2003). Rethinking the late Ottoman Empire: a comparative social and political history of Albania and Yemen, 1878-1918. Istanbul: Isis Press. str. 182. ISBN 975-428-242-0. Arhivirano iz originala 28. 07. 2011. g. Pristupljeno 29. 06. 2017. „Ismail Kemal Bey hastily made the famous declaration of independence in late November of 1912, refusing to wait for Boletini and "the Kosovars" to reach Vlora. [...] While Boletini had plans to assert himself as a key political figure in this Albanian state building project, the Southern elite made certain that he would be reigned in to suite their military needs and not hijack a political process over which they wanted full control.” 
  32. ^ Rudić & Milkić 2013, str. 327.
  33. ^ Elsie 2012, str. 376.
  34. ^ „Prevrat u Albaniji”, Trgovinski glasnik (117), str. 3, 1. 6. 1914 
  35. ^ a b „Događaji na Balkanu”, Trgovinski glasnik (122), 7. 6. 1914 
  36. ^ Elsie, Robert (25. 1. 2011). „Albania under prince Wied”. Arhivirano iz originala 13. 06. 2014. g. Pristupljeno 25. 1. 2011. „... mostly volunteers from Kosova under their leader Isa Boletini” 
  37. ^ a b v g d „Podela Albanije na kantone; Arbanasi i knez Viljem”, Trgovinski glasnik (141), str. 3, 1. 7. 1914 
  38. ^ „Naše bojište: Borba sa Arnautima”, Straža (276), str. 3, 22. 10. 1914 ; „Kod Đakovice”, Pijemont (266), str. 2, 22. 10. 1914 
  39. ^ Ratni dnevnik (336), Kragujevac, 28. 7. 1915 
  40. ^ Pearson 2004, str. 96.
  41. ^ „Crnogorci rado položiše oružje”, Beogradske Novine, Belgrade: 2, 20. 2. 1916 
  42. ^ "Politika", Beograd 1910. godine
  43. ^ Petrović, Rastko (1. 9. 1924), „Sveta Seljanka na Kosovu”, Vreme, str. 4 
  44. ^ „Kako je u Skadru i okolini”, Ilustrovana ratna kronika (50): 404, 1912 
  45. ^ „Ismet Boljetinac unuk Ise Boljetinca ...”, Vreme, str. 7, 28. 7. 1936 
  46. ^ „EVIDENCE OF THE DECORATED BY PRESIDENT FATMIR SEJDIU (2006 – 2010)” (PDF). president-ksgov.net. Pristupljeno 30. 6. 2017. 
  47. ^ „Venus Factor System 70% OFF - By John Barban”. www.m-magazine.org. Arhivirano iz originala 08. 11. 2014. g. Pristupljeno 30. 06. 2017. 
  48. ^ „Drone flyover starts soccer brawl”. Fox. 15. 10. 2014. Pristupljeno 30. 6. 2017. 
  49. ^ „Kosovo Reburies Albanian Hero Isa Boletini :: Balkan Insight”. www.balkaninsight.com. Pristupljeno 30. 6. 2017. 
  50. ^ Auzias, Dominique; Jean-Paul Labourdette (2009). Albanie (na jeziku: francuski). Petit Futé. str. 69. ISBN 978-2-7469-2533-5. 

Literatura uredi

Dodatna literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

 
Isa Boljetinac na Vikimedijinoj ostavi.
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Иса_Бољетинац&oldid=27556401”