Istorijski izvori

текстови, објекти или чињенице из којих се може доћи до знања из прошлости

Istorijski izvori su istorijski ostaci koji pružaju informaciju, upotpunjavaju je, odnosno svedoče o svim oblastima ljudskog života, kao i o dešavanjima. Istorijski izvori, njihovo otkrivanje i kritičko tumačenje (analiza) predstavljaju jedno od glavnih pitanja metodologije istorijske nauke. U tom procesu, istorijski izvori su postali posrednici, odnosno veza između doba u kome se proučava i proučavanog doba, sadašnjosti i prošlosti.[1]

Najsavremeniji metod čuvanja istorijskih izvora je digitalno arhiviranje, koje se zasniva na prevođenju dokumenata i drugih oblika informacije u elektronski oblik, čime se omogućava njihovo trajno čuvanje i upravljanje direktno iz računara.[2]

Pronalaženje i izbor istorijskih izvora kao građe, procena njihove autentičnosti, verodostojnosti i važnosti, predstavljaju neke od najtežih zadataka za svakog ko se bavi pitanjima iz istorije.

Poreklo izvora uredi

Jedna od podela istorijskih izvora je na primarne, sekundarne i tercijarne.

Pod primarnim izvorima ili izvorima prvog reda, istorijska nauka podrazumeva ostatke prošlosti koji su neposredno proizašli iz nekog istorijskog događaja, odnosno o njemu autentično mogu posvedočiti, onako kako se odigrao.[2] Međutim, primarni izvori često nisu dovoljni sami za sebe da se shvate, pa moraju da se tumače. Ovaj zadatak nije nimalo lak, pogotovu ako izvor potiče iz perioda ili kulture koji tumaču nisu bliski.[3] Primarni istorijski izvori mogu se čuvati na svom izvornom mestu ili u ustanovama koje je društvena zajednica odredila za to (arhivi, muzeji, biblioteke).

Sekundarni izvori odnose se na citate (ili navođenja) i komentare, koji se zasnivaju na primarnim izvorima. Služe za brže i lakše pronalaženje određene informacije.[3]

Tercijarni izvori su publikacije kao enciklopedije i druge zbirke koje uglavnom sumiraju sekundarne izvore. Tendencija Vikipedije je na primer, da postane i da se smatra tercijarnim izvorom.

Mnogi sekundarni i tercijarni izvori ne pružaju samo informacije, već im daju određeni oblik, smisao, te sadrže viđenje autora koji ih navodi, zbog čega je pri korišćenju ovakvih izvora, neophodno razmotriti što više različitih izvora, kao i proučiti viđenja njihovih autora, kako bi se dobio svestran pogled na istorijske činjenice i njihovo tumačenje.[3]

Klasifikacija izvora uredi

Različiti metodološki modeli istraživanja primenjivani su u pokušaju da se izvrši klasifikacija izvora, pa ona često zavisi i od razvoja matične discipline koja ih koristi. Jedna od klasifikacija bila bi sledeća[a][1][4]:

  1. materijalni
  2. usmeni
  3. pisani
  4. slikovni
  5. audio-vizuelni[5]

Materijalni izvori uredi

Materijalni izvori su jedna od tri vrste istorijskih izvora. Po saznajnih vrednosti spadaju u ostatke, a javljaju se u obliku predmeta. U materijalne izvore spadaju oruđa, oružja, grnčarije, delovi staništa i građevina, umetnička dela, novac, nakit i dr. Najčešće se otkrivaju iskopavanjem, pri čemu je od velikog značaja mesto gde su pronađeni, odnosno arheološko nalazište. Nakon iskopavanja i pronalaženja određene vrste materijalnih izvora određuje se vreme i mesto nastanka. Što je veća starost predmeta ono ima veću vrednost. Proučavanjem materijalnih ostataka među kojima su i umetnička dela, bave se posebne istorijske discipline: arheologija i istorija umetnosti.

Usmeni izvori uredi

U usmene istorijske izvore spadaju pesme, priče, predanja, kazivanja svedoka, koji su se mogli prenositi sa starijih na mlađe generacije, usmenim putem ili biti prikupljeni, zabeleženi, neki od njih čak registrovani u arhivama u određenom trenutku, a zatim javno objavljeni u pisanom, slikovnom ili audio-vizuelnom obliku.[6][7]. Obično se smatra da je ova vrsta izvora najmanje pouzdana i zato je treba koristiti naročito obazrivo. Jedan od najpoznatijih primera usmenih izvora su Srpske epske narodne pesme, koje je prikupio i objavio Vuk Karadžić.

Pisani izvori uredi

Za istoričare i istoriografičare, osnovni izvor za rekonstrukciju događaja iz prošlosti predstavljaju pisani istorijski izvori – arhivska građa. Pisani izvori se čuvaju u arhivama i bibliotekama.[2] Osnovna podela pisanih izvora može se izvršiti na[8]:

1. Narativni izvori, kao najznačajniji pisani izvori, s obzirom da se veoma retko može dobiti neki drugi oblik primarnog izvora, posebno u slučajevima ako su oni izgubljeni ili više ne postoje. Narativni izvori povezuju sliku događaja, sa određenom dozom subjektivnosti autora, što im predstavlja najveću manu. U ove vrste izvora spadaju razne vrste književnih dela u slične publikacije, kao što su:

koji s obzirom na vreme u kome su nastali i sadržaj mogu da se svrstaju u primarne, sekundarne ili tercijarne izvore.

2. Dokumenta nastala kao sastavni deo istorijskog zbivanja. Njihov sadržaj je manje tendenciozan. Smatraju se izvorima prvog reda. U ove izvore spadaju spisi i dokumenta svih oblika organa vlasti:

3. Publikacije nastale u vremenu kada su se odigrali određeni istorijski događaji, kao što su:

Slikovni izvori uredi

U slikovne izvore spadaju crteži, slike, mape, slikovna hijerografska pisma, ilustracije na starim novčićima i drugim predmetima, kao i fotografije, izrađeni u raznim tehnikama i od različitih materijala, neki od njih nastali još u najranijem periodu ljudske zajednice, često služe u tumačenju običaja, kulture i za dobijanje drugih podataka iz istorije, kao primarni istorijski izvori.[10][11]

Audio-vizuelni izvori uredi

U audio-vizuelne izvore spadaju zvučni i video zapisi iz prošlosti, koji u zavisnosti od načina na koji su nastali, obrade i sadržaja, mogu da posluže kao primarni ili kao sekundarni izvori za dobijanje informacija iz istorije.[12]

Napomene uredi

  1. ^ Sam pojam izvora (arhivske građe) definisan je vrlo precizno Zakonom o kulturnim dobrima. Arhivsku građu čine pisani, crtani, štampani, fonografisani, filmovani ili na drugi način zabeleženi materijal koji sadrži podatke od značaja za proučavanje društva

Izvori uredi

  1. ^ a b Ključna znanja iz prošlosti u nastavnim predmetima Svet oko nas i Priroda i društvokao osnova za učenje Istorije, grupa autora, priručnik, Zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja, Beograd. 2010. ISBN 978-86-86715-19-7.., Pristupljeno 8. 4. 2013.
  2. ^ a b v Arhivistika, Boriša Radovanović o digitalnoj kopiji, 28. 3. 2012., Pristupljeno 20. 9. 2012.[nepouzdan izvor?]
  3. ^ a b v Then again...: Using Historical Sources, David W. Koeller, Pristupljeno 23. 9. 2012.(jezik: engleski)
  4. ^ Druga Šansa: Istorija-vodič za nastavnike i polaznike, avgust 2011 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (5. mart 2016), Pristupljeno 20. 9. 2012.
  5. ^ Muzejsko društvo Srbije: Film kao materijalno i nematerijalno nasleđe, Dinko Tucaković, Pristupljeno 23. 9. 2012.
  6. ^ Iz istorije Prvog srpskog ustanka, Dušan Perović, Slovo Ljubve, Beograd .
  7. ^ Srpske narodne izreke I i II, Đoko Stojičić, Novosti, Beograd (2006), ISBN 978-86-7446-124-2. 1979. ISBN 978-86-7446-125-9.
  8. ^ Skripte sa predavanja: Metodika nastave istorije, kao naučna disciplina, Pristupljeno 23. 9. 2012.
  9. ^ Istorijski arhiv Valjevo: Tefteri kao izvor za istoriju Valjeva, dr Marija Isailović, Pristupljeno 23. 9. 2012.
  10. ^ Slikarstvo Viminacijuma, Miomir Korać, Centar za nove tehnologije, Beograd. 2007. ISBN 978-86-80093-52-9.
  11. ^ Istorija sporta, dr Violeta Šiljak, Fakultet za menadžment u sportu, Beograd. 2007. ISBN 978-86-86197-15-3.
  12. ^ Udruženje za društvenu istoriju: Kompjuterizacija i istoriografija 1995-2005, Slobodan Mandić, Istorijski arhiv Beograda (2008), COBISS.SR-ID 151325708 Arhivirano na sajtu Wayback Machine (11. septembar 2012), Pristupljeno 8. 4. 2013.

Spoljašnje veze uredi