Књига о гробљу

„Knjiga o groblju“ (engl. The Graveyard Book) je roman za decu britanskog pisca Nila Gejmana objavljen za englesko tržište septembra 2008. godine. Knjigu je 2009. godine na srpskom tržištu objavila izdavačka kuća „Laguna“.[1]

Knjiga o groblju
naslovna strana srpskog izdanja
Nastanak i sadržaj
Orig. naslovThe Graveyard Book
AutorNil Gejman
IlustratorKris Ridl
ZemljaUjedinjeno Kraljevstvo
Jezikengleski jezik (original)
Žanr / vrsta delafantastika
Izdavanje
IzdavačLaguna
Datum2009.
Broj stranica256
Tip medijameki povez
Prevod
PrevodilacDraško Roganović
Klasifikacija
ISBN?[[Special:BookSources/ISBN 978-86-521-0206-8.|ISBN 978-86-521-0206-8.]] Nevalidan ISBN

Koncept uredi

Gejman je dobio ideju za zaplet romana 1985. godine, nakon što je posmatrao svog, tada dvogodišnjeg, sina Majka kako vozi tricikl po groblju koje se nalazilo preko puta kuće u kojoj su živeli.[2] Prisećajući se na koji je način Majk posmatrao groblje iz kuće, Gejman je odlučio da bi mogao da napiše roman poput Kiplingove „Knjige o džungli“, ali da priču smesti na groblje.[3]

Svako poglavlje u knjizi je napisano u obliku kratke priče, a radnja se, u većini slučajeva, odvija sa godinu ili dve razlike, prateći odrastanje glavnog junaka. Neka od poglavlja stoje u direktnoj analogiji sa Kiplingovom knjigom objavljenom 1894. godine (a prema kojoj je „Knjiga o groblju“ i dobila naziv[4]); na primer, treća glava, „Psi Gospodnji“, odgovara priči „Kaov lov“.

Glavni likovi uredi

  • Niko Ovens: glavni lik, dečak čiji je nadimak „Iko“. Njegovi roditelji i starija sestra su ubijeni dok je bio beba, Nakon toga, Iko postaje stanovnik groblja. Tamo dobija Slobodu Groblja kojom stiče neke sposobnosti duhova, kao što su snenohod i iščezavanje iz svesti i sećanja smrtnika.
  • Sajlas: Ikov čuvar do trenutka kada postaje odrastao. Učitelj, savetnik i šampion u opreznosti, Sajlas nije živ, ali nije ni mrtav. Za razliku od duhova, on može da se kreće među živima da bi nabavio hranu, lekove, i ostale potrepštine za dečaka. Sajlas je član Počasne garde, i sve ukazuje na to da je on vampir, mada to nigde u knjizi nije direktno rečeno. Gejman je u svojim intervjuima potvrdio da je Sajlas zaista vampir.[5]
  • Gospođica Lupesku: učiteljica. Čudnu strankinju Iko smatra za neiskusnu kuvaricu koja sprema bljutavu hranu. Gospođica Lupesku je zamena za čuvara u vreme kada je Sajlas odsutan, i Ikova učiteljica. Iako deluje hladno i na prvi pogled nebrižno, ona je grozna žena koja se zaklela da će sačuvati Nika, bez obzira da li on to želi ili ne. Ispostavlja se da je ona „Pas Gospodnji“, odnosno vukodlak, i član Počasne garde. Lupesku je prezime rumunskog porekla („lup“ = vuk, „esku“ = uobičajen sufiks kod rumunskih prezimena). Još jedna naznaka njenog porekla vidi se kada se blagonaklono obraća Niku koristeći rumunsku reč „Nimeni“ (u značenju „Niko“).
  • Liza Hempstok: duh veštice. Sahranjena na neposvećenom tlu, izvan granica groblja, čezne da dobije nadgrobnu ploču koja bi označila mesto na kome počiva. Ponekad lukava, ponekad spremna da pomogne, Liza je ćudljive naravi, ali uglavnom pravedna i iskreno joj je stalo do Ika.
  • Skarlet Amber Perkins: živa devojčica. Sa pet godina Skarlet upoznaje Ika (za koga njeni roditelji veruju da je izmišljeni prijatelj) za vreme igre na groblju. Kasnije, kao petnaestogodišnjaci, Skarlet i Iko se ponovo sreću kada se ona vraća na groblje gde upoznaje Džeka Frosta.
  • Čovek zvani Džek: ubica Ikove porodice. U drugom delu knjige pojavljuje se kao Džek i kao gospodin Frost. Misteriozan lik u većem delu knjige, ubio je Ikove roditelje i sestru, i želi da ubije i dečaka da bi sprečio ispunjenje proročanstva prema kome će, ukoliko dete koje može da korača granicom između života i smrti odraste, organizovano bratstvo Džekova svih zanata doživeti svoj kraj. Prikazuje se kao divan i učtiv čovek Skarlet i njenoj majci kada se one vrate iz Škotske devet godina kasnije. Na kraju knjige završava zarobljen u Slirovoj grobnici.
  • Gospodin i gospođa Ovens: par duhova koji usvaja Ika kao bebu. Kako za života nisu mogli da imaju dece, predano paze na dečaka i nazivaju ga sinom.
  • Džekovi, svi do jednog: grupa ljudi koji se nazivaju Džek, čiji koreni se nalaze u drevnom Egiptu. Odgovorni su za ubistvo Ikove porodice, i žele da ubiju i dečaka. One koji su uspeli da prežive napad Počasne garde Iko je redom zarobio u grobu gospodina Karstersa, gul-kapiji, i Slirovoj humci.
  • Gulovi: grupa gadnih, natprirodnih stvorenja koja lutaju svetom čineći pakosti i zla. Vrlo su podli i dvolični, a imena dobijaju prema svom prvom obroku koji su imali kada su postali gulovi, pa se tako u knjizi pojavljuju Vojvoda od Vestminstera, Biskup od Bata i Velsa, Prečasni Arčibald Fichju, Trideset i Treći Predsednik Sjedinjenih Država i Kineski Car. Oni zarobljavaju Ika da bi ga odveli u svoj grad Gulhajm. Gulovi ulaze u svoje pakleno kraljevstvo kroz gul-kapije, vrata prikrivena ružnim, napuštenim grobovima; obično na svakom groblju postoji jedna.
  • Slir: drevni sluga koji živi duboko u humci, čuvajući blago svog Gospodara, za koga nije siguran da li će se ikada vratiti.

Prijem kritike uredi

„Knjiga o groblju“ je 26. januara 2009. godine postala dobitnik književne nagrade Njuberi (engl. Newbery Medal).[6] Gejmanova knjiga je na ceremoniji dodele nagrade opisana kao „izvanredna mešavina ubistava, fantastike, humora i ljudske čežnje“, uz naglašavanje njene „magične proze naseljene duhovima“.[3]

Knjiga je 2009. godine dobila i nagradu Hugo (engl. Hugo Award) za najbolji roman.[7][8]

Filmska adaptacija uredi

Irac Nil Džordan, dobitnik Oskara za najbolji originalni scenario za film Igra plakanja, potpisao je ugovor prema kome će adaptirati roman za film koji će i režirati.[9]

Reference uredi

  1. ^ „Laguna objavila "Knjigu o groblju" Nila Gejmena”. Pristupljeno 07. 01. 2010. [mrtva veza]
  2. ^ „Kad se tetke posvađaju oko svećnjaka”. Politika. Pristupljeno 07. 01. 2010. 
  3. ^ a b Motoko, Rich (26. 1. 2009). „‘The Graveyard Book’ Wins Newbery Medal”. The New York Times. Pristupljeno 7. 1. 2010. 
  4. ^ Grossman, Lev (26. 07. 2007). „Geek God”. Time Magazine. Arhivirano iz originala 24. 08. 2013. g. Pristupljeno 07. 01. 2010. 
  5. ^ „Interview: Neil Gaiman”. www.scifinow.co.uk. Pristupljeno 07. 01. 2010. 
  6. ^ „2009 ALSC Award Winners”. American Library Association. Arhivirano iz originala 25. 02. 2009. g. Pristupljeno 7. 1. 2010. 
  7. ^ „2009 Hugo Award Winners”. World Science Fiction Society. Pristupljeno 7. 1. 2010. 
  8. ^ „Neil Gaiman gewinnt den Hugo Award”. Der Standard. 14. 8. 2009. Pristupljeno 7. 1. 2010. 
  9. ^ „Neil Jordan To Direct Graveyard Book”. Empire Online. 28. 01. 2009. Pristupljeno 07. 01. 2010. 

Spoljašnje veze uredi