Logor Gospić

Koncentracioni logor Gospić je bio dio kompleksa ustaških koncentracionih logora na području Like i podvelebitskog podgorja, prvog likvidacionog centra Nezavisne Države Hrvatske. Uspostavljen je neposredno nakon formiranja koncentracionog logora Danica (u Drnju kod Koprivnice).

Logor Gospić
Koncentracioni logor
Koordinate	44° 32′ 49″ S; 15° 22′ 30″ I
Poznat po	genocidu nad Srbima i Jevrejima
Mesto	Gospić, NDH
Pod kontrolom	Nezavisna Država Hrvatska
Postojao	1941
Broj žrtava	30.000-40.000

Odmah po proglašenju NDH ustaše su zaposjele kaznionicu Okružnog suda u Gospiću, poznatu i pod imenom „Geriht”, i u nju već od 11. aprila 1941. godine počele zatvarati Srbe s područja Gospića i njegove okoline. Poslije 20. maja, nakon odlaska Italijana, ustaše su cjelokupni prostor preuzele i koristile manjim dijlom kao kaznionu a u većem kao logor koga u dokumentima nazivaju K„oncentracioni logor Gospić“. Ovdje se u početku dopremaju Srbi, Jevreji i komunisti s područja Like, a od početka juna, marvenim vagonima i iz svih krajeva NDH. Zatočenici su bili smješteni po 25 do 30 u ćelijama i hodnicima kaznione i zatvorskom dvorištu gdje se moglo dnevno smjestiti 2500-3000 ljudi. Ovaj kapacitet bio je nedovoljan za namjere ustaške države i zato se formiraju logori Jadovno na Velebitu, Slana i Metajna na ostrvu Pagu, zbirni logor Maksimovića štale (Ovčara), sabiralište na željezničkoj stanici Gospić i pomoćni logor Stupačinovo kod Baških Oštarija. Prema podacima i izjavama nekoliko preživjelih logoraša, samo u vremenu od 20. jula do 19. avgusta iz gospićke kaznione upućeno je na Velebit oko 25000 zatvorenika.

Komandant logora u Gospiću bio je ravnatelj Župskog redarstvenog Ravnateljstva u Gospiću Stjepan Rubinić, upravnik kaznione bio je Milan Staraček, dok je upravnik kaznione za političke zatvorenike bio ustaški natporučnik Janko Mihailović. Logor su osiguravali dijelovi 17. i 22. ustaške bojne pod komandom Juce Rukavine, koji su vršili i zlostavljanja i masovna ubistva. Logor u Gospiću, kao sabirni logor Župskog redarstvenog ravnateljstva, organizovalo je Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH, uz pomoć gospićkih ustaša, dobrih poznavalaca Velebita i odabralo njegove jame kao najpogodnija mjesta za masovna ubistva. Krajem maja i tokom juna 1941. godine prostor kaznione postao je premalen. Zbog toga Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH i Župsko redarstvo u Gospiću osnivaju u prvoj polovini maja, u velebitskoj zabiti, logor Jadovno, kojem se dodjeljuje uloga gubilišta i prema njemu će gospićka grupa logora postati poznata kao Logor Jadovno.

Gospićka grupa logora i njegova stratišta bila su preteča kompleksa ustaških logora Jasenovac. Jasenovac je osnovan tek krajem avgusta 1941, a njegovi prvi zatočenici su bili upravo preživjeli logoraši dopremljeni marvenim vagonima iz Gospića. Gospićki logor, kao uostalom i cijeli kompleks ličkih ustaških koncentracionih logora, zatvoren je nakon reokupacije tog područja (zona dva) od strane Italijana. Radio je od 1. maja do 20. avgusta 1941. Poslije zatvaranja, ulogu mesta koje će kasnije postati simbol ustaških pokolja preuzeće Jasenovac.

Prema izjavama malog broja zatočenika koji su uspjeli preživjeti, svaki dan je iz prostora gospićke kaznione odvođeno u pravcu Velebita i Karlobaga, nekoliko kolona „dvoreda“ zatočenika. Ruke su im bile vezane žicom a između njih dužinom kolone, provučen lanac. Oni upućeni prema Velebitu, prevoženi su uglavmom kamiionima i jednim autobusom do mjesta Trnovac a odatle pješke prema logoru Jadovno. Na tom putu, zatočenici su tučeni i maltretirani a mnogi od njih nisu ni došli do logora. Ubijeni su u usputnim, mnogobrojnim kraškim bezdanim jamama. Zatočenici muškarci, upućeni prema logorima Stupačinovo i Slana, odvođeni su pješke iz kaznione u Gispiću. Zatočene žene i djeca, prevožene su kamionima do Karlobaga a odatle brodovima, tzv. bracerama (namjenjenim za prevoz pijeska) dalje prema logoru Metajna, prvom logoru za žene i djecu u Drugom svjetskom ratu.

O broju žrtava gospićkih logora i stratišta postoji više procjena, ali one ne variraju toliko kao kad se radi o broju žrtava u Jasenovcu. Procjene su uglavnom bazirane na izjavama logoraša i samim ustaškim izvorima. Procjene broja stradalih kreću se od 15 000, a idu i do 80.000. Hrvat Mirko Peršen, autor knjige „Ustaški logori“, procenjuje da se ukupne žrtve gospićkih logora i stratišta mogu kretati od „15 do 25 tisuća“. Prema izjavama ravnatelja Župskog redarstvenog Ravnateljstva u Gospiću Stjepana Rubinića, datim Iliju Jakovljeviću u logoru Stara Gradiška, u kompleksu ustaških logor Gospić - Jadovno - Pag, pobijeno je ne manje od 24 000 zatočenika.

Ipak, sa stanovišta istorijske nauke, najmjerodavniji su rezultati dugogodišnjeg istraživanja Dr Đure Zatezala. On je utvrdio da je u kompleksu ustaških logora Gospić - Jadovno - Pag, za samo 132 dana njegovog postojanja, pobijeno ne manje od 40 123 žrtve. U nekim publikacijama se za gospićki logor daju odvojene procjene, a odvojeno za ostala stratišta u okolini Gospića i jame na Velebitu gde su bacani i ubijani zatočenici.

Drago Svjetličić je bio doveden u Gospićku kaznionu 9. avgusta 1941. no, zbog velikog mnoštva zatvorenika /jer, „u to vrijeme - koncem avgusta mjeseca - slijevale su se rijeke zatočenika u Gospić i prema Jadovnu, velikoj klaonici nedužnih ljudi“ - J. Blažević, knj. P, 75/, on je tek 24. avgusta bio vezan u transport od oko 900 Srba određenih za Velebit. Ali tog istog dana, veli on, došli su u Gospić Italijani i naredili prekid daljeg vođenja na Jadovno, pa je zadnja grupa zatvorenika iz Gospića sprovedena vozom za Jasenovac, iz kojeg je logora Svjetličić poslije uspio da pobjegne i da stigne u Srbiju.

Izjave preživjelih

Izjave nekoliko desetaka preživelih zatočenika date pred posleratnim komisijama za ratne zločine ili još u toku rata pred Komeserijatom za izbeglice i preseljenike koji je prikupljao izjave. Izjave se čuvaju u Arhivu vojno istorijskog instituta. Neki iskazi objavljeni su u knjigama i zbornicima dokumenata i svedočanstva o ustaškim logorima.

Delovi iskaza Đure Medića iz Slavonskog Broda, zatočenika logora u Gospiću (izvor-Antun Miletić, knj. 1, dokument 85, pp. 231):

Mi smo ostali u Gospiću u kaznioni svega 17 dana to jest do 20. avgusta. Za to vreme dolazili su svaki dan novi transporti Srba iz svih krajeva. Dnevno ih je pristizalo od 700 do 1.000, a isto toliko je svaki dan transportima iz kaznione otpremljeno u Velebit. Kazniona u Gospiću bila je samo sabiralište i prolazna stanica za sve Srbe koji su određeni za Velebit i Pag. Većina Srba koji su transportima dolazili u kaznionu bili su krvavi, polomljenih ruku i nogu, razbijenih glava, a mnogi sa ubodima i drugim vidljivim povredama po licu i ostalom telu. Tako se sećam da je jednog dana stigao u kaznionu u Gospić transport Srba iz srezova Zenica i Višegrad -oko 80 do 100 ljudi koji su bili skoro svi ispretučeni i krvavi i sa raznim ozledama. Svaki dan su išla iz kaznionice za Velebit dva do tri transporta Srba. U svakom transportu 200 do 300 ljudi tako da ih je dnevno odlazilo u Velebit od 700 do 1.000 ljudi. Srbe određene za Velebit svako put su postrojili za ruke žicom dva po dva, a zatim sve sa jednim dugim spoljnim lancem ili žicom i tako ih vezane peške gonili za Velebit. Nijedan od ovih Srba se nije vratio, a niti se kome javio.

Delovi iskaza Milana Stamenkovića iz Osijeka, (izvor. Antun Miletić-knj.1. dokument 42, strana 109-113):

U Gospiću smo zatekli u kaznionici okružnog suda oko 1500 uhapšenih Srba koji su bili smešteni što po sobama zatvora, što u dvorištu kaznione na zemlji. Iz Gospića su raspoređivani transporti za Pag, za Velebit i za Jadovno na Velebitu. Transporti su išli gotovo svaki dan i to u grupama od 300 do 400 ljudi, pa i više prema tome koliko bi uhapšenika dovodili u Gospić. Koliko ja znam stizalo je u Gospić svaki dan 400-500 Srba i nakon zadržavanja od jednog do dva dana čim bi skupili 1000 ljudi vršilo bi se transportovanje na već pomenuta mesta to jest Pag, Velebit i Jadovno.

Spoljašnje veze

• Udruženje potomaka i poštovalaca žrtava kompleksa ustaških logora Jadovno 1941.
• Grobnica gde su ustaše ubili 11 rođaka Nikole Tesle (19. avgust 2018.)