Википедија

Mehitaristički manastir u Beču

Mehitaristički manastir u Beču (jerm. Վիեննայի Մխիթարեան վանք, Viennayi Mkhit′arean vank′; njem. Wiener Mechitaristenkloster[5]) jedan je od dva manastira Jermenske katoličke mehitarističke kongregacije u Beču, glavnom gradu Austrije. Glavno središte reda nalazi se u San Lacaru delji Armeni u Veneciji, od kojeg se bečki ogranak odvojio 1773. godine. Ogranak se u početku nalazio u Trstu, a u Beč se preselio 1805. godine. Poslije vjekovne razdvojenosti, oba ogranka su se ujedinila 2000. godine. Bečki manastir je proglašen njihovom primarnom opatijom.[6] Sve do početka 20. vijeka bio je važna naučna institucija. Sada sadrži veliki broj jermenskih rukopisa, zapadnojermenskih časopisa, novčića i drugih predmeta.

Mehitaristički manastir u Beču
Glavni ulaz u manastir.
Mehitaristički manastir u Beču na karti Beča
Mehitaristički manastir u Beču
Mehitaristički manastir u Beču
Lokacija na mapi Beča
Osnovne informacije
LokacijaMechitaristengasse 2-4, Nojbau, Beč, Austrija[1]
Koordinate48° 12′ 20″ S; 16° 21′ 16″ I / 48.205653° S; 16.354447° I / 48.205653; 16.354447
Religijahrišćanstvo
Veb-sajthttps://mechitharisten.org/
Arhitektonski opis
Arhitekt(i)Jozef Kornhojzel (manastir)[1]
Kamilo Zite (unutrašnjost crkve)[2]
Osnivanje1811.[3]
obnova: 1835.[1]
Završetak izgradnje1874.[4]

Bečki mehitaristi proizvode biljni liker poznat kao Mhitarin — popularan u Austriji[7] — koji prodaju u svojoj radnji.[8][9] Proizvode ga od 1889. i to im je glavni izvor primanja.[10] Ostali izvori prihoda uključuju iznajmljivanje nekretnina i obilaske s vodičem.[8]

Istorija kongregacije

uredi

Mehitaristička kongregacija u Beču[a] nastala je 1773. kada je grupa monaha napustila ostrvo San Lacaro u Veneciji i nastanila se u Trstu, koji tada bio pod austrijskom (habzburškom) vlašću. Nadvojvotkinja Marija Terezija im je poželjela dobrodošlicu i 30. maja 1775. dozvolila da osnuju manastir i crkvu i operativnu štampariju. Poslije Napoleonove invazije i zauzimanja Trsta, mehitaristi su se 1805, pošto su bili habzburški podanici, preselili u prijestonicu Austrijskog carstva — Beč. Naselili su se u Am Placl 1811, napuštenom kapucinerskom samostanu odmah izvan gradskih zidina, u okolini crkve Svetog Urliha.[4] Kongregacija je stekla pravo na imovinu 1814. godine.[1]

Austrijski kancelar Ignac Zajpel je 1925. opisao mehitariste kao „prve pionire austrijske kulture na Istoku.”[7]

Prema Katoličkoj enciklopediji iz 1912. u Beču je živjelo od ukupno 2.004.493 stanovnika bilo 125 katolika jermenskog obreda.[12] Od 1901. manastir je imao 10 mehitarističkih sveštenika, u poređenju sa 16 sveštenika u San Lacaru.[13] Početkom 2010. broj otaca koji su boravili u manastiru bio je 5—6[8] ili 7.[14]

Danas

uredi

Danas je jedan od manje poznatih bogomolja u Beču, uprkos tome što se nalazi u centru grada.[9] Oko 4000 ljudi godišnje posjeti manastir, uključujući penzionere, učenike, turiste, naročito one jermenskog porijekla.[8] Posljednjih godina, političari i zvaničnici kao što su jermenski predsjednik Serž Sargsjan,[15] srpski predsjednik Tomislav Nikolić,[16] austrijski poslanici, ambasadori u Austriji[17][18] i austrijske diplomate,[19] bili su u posjeti manastiru. Nedjeljnoj misi prisustvuje 30—50 ljudi, kako Jermena (uključujući nekatolike) tako i nejermenskih katolika.[14]

Manastir

uredi
 
Unutrašnjost manastirske crkve.

Sadašnje manastirsko zdanje projektovao je Jozef Kornhojzel. Pod pokroviteljstvom cara Ferdinanda I i carice Marije Ane, projektovanje je počeo 1835, a kamen temeljac[1] je položen 18. oktobra 1837. godine.[20] Zgrada koja se proteže duž Mehitaristengasea, ima četiri sprata.[1] Zidna slika iz 1839. koja prikazuje Zasićenje mnoštva naroda njemačkog slikara romantičara Ludviga Ferdinanda Šnora fon Karolsfelda nalazi se u trpezariji, koja je izgrađena po Kornhojzelovom projektu.[1][2]

Manastiru su 1874. dodata dva krila i nova crkva, što je bila posljednja velika prepravka u kompleksu.[4] Manastir je značajno porastao u odnosu na prvobitnu veličinu i sada zauzima skoro čitavu dužinu Mehitaristengasea.[9] Unutrašnjost crkve, poznate kao Kirhe Marija Šutc,[8] dizajnirao je Kamilo Zite u neorenesansnom stilu. Osvećena je 15. avgusta 1874. godine.[21] Oltar zadrži sliku koju je Zite imenovao kao Sveta Marija zaštitnica Jermenije od oca i sina Šnor fon Karolsfelda.[1] Bočni oltar, posvećen Grigoriju Prosvetitelju, dizajnirao je Teofil Hanzen, neoklasični arhitekta rođen u Danskoj, poznat po Zgradi Parlamenta Austrije.[2] Crkva je obnovljena 1901. i ponovo 1958. godine.[21] Crkva je posljednji put obnovljena 2011. godine. U dvorištu manastira 2015. je svečano postavljen hačkar posvećen žrtvama genocida nad Jermenima.[22]

Zbirke

uredi
 
Manastirska biblioteka.

Manastir čuva značaj broj starovjekovnih i srednjovjekovnih rukopisa, novčića, narodnih nošnji, ćilima, knjiga, periodika i drugih predmeta.[23]3

…čuvari izuzetne i sveobuhvatne biblioteke sa najvećom svjetskom zbirkom jermenske periodike i novina, sjajnom zbirkom rukopisa i muzejom sa neprocjenljivim riznicama jermenske umjetnosti, sve što je katalogizovano je restauirano i naučno opisano. Bez pretjerivanja se može opisati kao „Jermenska nacionalna biblioteka”, jer su u njoj sakupljene sve jermenske publikacije do danas. To je, da tako kažem, simbol značajnog intelektualnog središta izvan matične zemlje.

Članak Austria Today iz 1984. o mehitarisima u Beču.[7]

Prema Bernardu Kuliju, manastir čuva oko 2800 jermenskih rukopisa, što ga čini četvrtom po obimu zbirkom na svijetu poslije Matenadarana, jermenske Jerusalimske patrijaršije i San Lacara delje Armeni.[24] Prema Rubenu Polu Adalijanu i veb-stanici kongregacije broj rukopisa je 2600.[25][26]

Kongregacija tvrdi da sadrži najveću zbirku jermenskih časopisa — od oko 70.000 tomova.[26] Gia Aivazian, književnik, primjetio je 1981. da bečki mehitaristi drže najbolju zbirku retrospektivnih izdanja zapadnojermenske periodike.[27] Manastirska zbirka ima oko 120.000 knjiga na jermenskom i 15.000 knjiga na drugim jezicima o jermenskoj istoriji, jeziku i drugim oblastima.[26]

Numizmatičar Pol Z. Bedukijan je u svojoj knjizi iz 1973. primjetio da Mehitaristički manastir u Beču posjeduje oko 3200 jermenskih novčića (uključujući stotine iz Jermenskog kraljevstva Kilikije),[28] što je najveća zbirka jermenskog novca na svijetu.[29] Najstariji novčići potiču iz 4. vijeka p. n. e. Tu su i drugi jermenski kulturni predmeti, kao što su ćilimi, keramika, srebrni pribor, slike Nagaša Ovnatana i Ivana Ajvazovskog.[26]

Naučni rad i publikacije

uredi

Mehitaristi u Beču su postali posebno poznati u oblasti filologije i jezika pod uticajem njemačke sklonosti ka racionalnom mišljenju.[30] Publikacije mehitarista, kako u San Lacaru, tako i u Beču, umnogome su doprinijele prefinjenosti zapadnojermenskog književnog jezika.[31]

Manastir je imao sopstvenu štampariju do oko 2000. godine. Njegova izdanja se od tada štampaju u Jerevanu.[14] Početkom 20. vijeka izdavačka kuća bečkih mehitarista je sadržala 70 jermenskih fontova, više nego bilo koja druga.[32] Jedna engleska publikacija iz 1839. pisala je da je njihova „odlična štamparija izdala mnoštvo pobožnih i korisnih publikacija.”[33]

Naučni periodikal Handes Amsorya („Mjesečni pregled”) bečki mehitaristi objavljuju od 1887. godine. To je drugi najstariji jermenski časopis koji se i danas štampa.[34] Pored brojnih jermenskih naučnika, u časopisu su objavljeni i radovi stranih naučnika, kao što su Hajnrih Hibšman i Nikolaj Mar. Služio je kao srednji krug između jermenskih i evropskih stipendija.[35]

U štampariji mehitarističkog manastira u Beču štampana su djela Vuka Stafanovića Karadžića, Petra II Petrovića Njegoša, Antuna Mažuranića i Josipa Juraja Štrosmajera. Njihova djela su na svojevrstan način obrazovala srpsku ili hrvatsku kulturu.[36]

Vidi još

uredi

Napomene

uredi
  1. ^ jerm. Վիեննայի Մխիթարեան միաբանութիւն, Viennayi Mkhit′arean miabanut′iun; lat. Ordo Mechitaristarum Vindobonensis, OMechVd;[11] njem. Wiener Mechitaristen Kongregation

Reference

uredi
  1. ^ a b v g d đ e ž „Mechitaristenkirche”. www.geschichtewiki.wien.gv.at (na jeziku: nemački). Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  2. ^ a b v „Church And Monastery”. mechitharisten.org (na jeziku: engleski). Mekhitarist Congregation of Vienna. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  3. ^ Adalian 2010, str. 428.
  4. ^ a b v „History Of The Congregation”. mechitharisten.org (na jeziku: engleski). Mekhitarist Congregation of Vienna. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  5. ^ Klemm, Elisabeth (1972). „Die Kanontafeln der armenischen Handschrift Cod. 697 im Wiener Mechitaristenkloster. Otto Pächt zum 70. Geburtstag”. Zeitschrift für Kunstgeschichte. 35 (1/2): 69—99. ISSN 0044-2992. doi:10.2307/1481884. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  6. ^ „In Historic Move Venice and Vienna Mekhitarist Orders Unite – Asbarez.com”. Asbarez. 24. 7. 2000. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  7. ^ a b v „The Spirit of Armenia: An ancient people find a cultural home in Vienna”. Austria Today (na jeziku: engleski). 84 (1): 34—37. 1984. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  8. ^ a b v g d Kocina, Erich (22. 4. 2011). „Kloster: Die armenischen Mönche aus der Neustiftgasse”. Die Presse (na jeziku: nemački). Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  9. ^ a b v Smith, Duncan J. D. (19. 2. 2013). „Forgotten Armenian Treasures”. The Vienna Review (na jeziku: engleski). Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  10. ^ Innerhofer, Judith E. (9. 1. 2018). „Die vergessene Formel”. www.zeit.de. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  11. ^ El-Hayek, E. (2003). „Mechitarists”. New Catholic Encyclopedia (na jeziku: engleski). 9. Thomson/Gale. str. 422. ISBN 978-0-7876-4013-2. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  12. ^ Lins, Joseph (1912). „Vienna”. The Catholic Encyclopedia (na jeziku: engleski). 15. New York: Robert Appleton Company. Pristupljeno 24. 3. 2023. 
  13. ^ Jackson, Samuel Macauley; Loetscher, Lefferts Augustine (1955). Twentieth Century Encyclopedia of Religious Knowledge: An Extension of The New Schaff-Herzog Encyclopedia of Religious Knowledge (na jeziku: engleski). Baker. str. 294. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  14. ^ a b v „Վիեննայի Մխիթարյանները և «անձերի պակասը»”. Hetq.am (na jeziku: jermenski). 22. 5. 2014. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  15. ^ Ghazanchyan, Siranush (13. 6. 2014). „Armenian President meets Austrian Chancellor, visits Mekhitarist Congregation”. Public Radio of Armenia. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  16. ^ „President of Republic of Serbia Visited Mekhitarist Congregation of Vienna”. armenpress.am (na jeziku: engleski). 28. 3. 2014. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  17. ^ „Austrian MPs and heads of diplomatic corps visit Vienna’s Mekhitarist Congregation”. armenpress.am (na jeziku: engleski). 8. 6. 2017. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  18. ^ „Austrian parliamentarians and heads of diplomatic corps visited Vienna‘s Mekhitarist Congregation”. austria.mfa.am (na jeziku: jermenski). 6. 6. 2017. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  19. ^ „Austrian diplomats visit Mekhitarist Congregation in Vienna”. www.panorama.am (na jeziku: engleski). 31. 7. 2018. Pristupljeno 23. 3. 2023. 
  20. ^ Adalian 2010, str. 427–428.
  21. ^ a b „Mechitaristenkirche”. www.geschichtewiki.wien.gv.at. Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  22. ^ Ասատրյան, Հակոբ (1. 5. 2015). „ՎԻԵՆՆԱՅԻ ՄԽԻԹԱՐՅԱՆ ՄԻԱԲԱՆՈՒԹՅՈՒՆՈՒՄ ՕԾՎԵՑ ՀԱՅԿԱԿԱՆ ԽԱՉՔԱՐԸ, ԲԱՑՎԵՑԻՆ ՎԵՐԱՆՈՐՈԳՎԱԾ ՄԱՏՈՒՌՆ ՈՒ ԹԱՆԳԱՐԱՆԸ”. Ազգ (na jeziku: jermenski). Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  23. ^ „Մխիթարյան միաբանության գանձերը՝ Վիեննայում”. Azatutyun (na jeziku: jermenski). 7. 12. 2012. Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  24. ^ Coulie, Bernard (2014). „Collections and Catalogues of Armenian Manuscripts”. Ur.: Calzolari, Valentina. Armenian Philology in the Modern Era: From Manuscript to Digital Text (na jeziku: engleski). Brill. str. 26. ISBN 978-90-04-25994-2. Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  25. ^ Adalian 2010, str. 429.
  26. ^ a b v g „Academic Work – Publishing”. mechitharisten.org (na jeziku: engleski). Mekhitarist Congregation of Vienna. Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  27. ^ Aivasian, Gia (1981). Occasional Papers in Middle Eastern Librarianship (na jeziku: engleski) (1 izd.). The Association. Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  28. ^ Bedoukian, Paul Z. (1979). Coinage of Cilician Armenia (na jeziku: engleski). Bedoukian. str. xxxv. Pristupljeno 26. 3. 2023. „Several hundred coins of the last four kings of Cilician Armenia found in the Mekhitarist Museum of Vienna were published...” 
  29. ^ Bedoukian, Paul Z. (1981). Selected numismatic studies of Paul Z. Bedoukian: Dramagitakan ashkhatank'neru zh'oghovatsu (na jeziku: jermenski). Rosekeer Company. Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  30. ^ Hacikyan et al. 2000, str. 52.
  31. ^ Hacikyan et al. 2000, str. 55.
  32. ^ Pashayan 2011, str. 30.
  33. ^ „Statistics of the Catholic Church in the Austrian Dominions”. The Catholic Directory and Annual Register (na jeziku: engleski). Simpkin and Marshall. 1839. str. 166. Pristupljeno 26. 3. 2023. 
  34. ^ Adalian 2010, str. 431.
  35. ^ Pashayan 2011, str. 32.
  36. ^ Numanović, Emir (10. 6. 2013). „Nestanak štamparije Vuka Karadžića – DW – 10. 6. 2013.”. dw.com (na jeziku: srpski). Pristupljeno 26. 3. 2023. 

Literatura

uredi
Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Мехитаристички_манастир_у_Бечу&oldid=25693694”