Nikola Mandić
Nikola Mandić (Travnik, 20. januar 1869 — Zagreb, 7. jun 1945) bio je hrvatski političar i advokat, drugi i posljedni premijer Vlade Nezavisne Države Hrvatske.
Nikola Mandić | |
|---|---|
 | |
| Datum rođenja | 20. januar 1869. |
| Mesto rođenja | Travnik, Osmansko carstvo |
| Datum smrti | 7. jun 1945. (76 god.) |
| Mesto smrti | Zagreb, DF Jugoslavija |
Biografija
urediNikola Mandić je rođen 20. januara 1869. godine u Travniku. Gimnaziju je završio u Sarajevu. Doktorirao je pravo u Beču 1894. godine.[1] Radi kao sudski službenik, a zatim kao advokat u Sarajevu. Još kao mladi advokat bio je predsjednik Hrvatskog pjevačkog društva „Trebević”.[2] Jedan je od osnivača i predsjednik političke stranke Hrvatska narodna zajednica u BiH 1907. godine. Izabran je u Zemaljski sabor Bosne i Hercegovine 1910. godine, a 1911. postao njegov je predsjednik. Istovremeno je i zamjenik načelnika Sarajeva, a od godine 1914. godine, Kraljevom odlukom, zamjenik zemaljskog poglavara BiH. Osnivač je i prvi predsjednik Hrvatske centralne banke i podružnice Poljoprivredne banke u Sarajevu. [1]
Godine 1920. izabran je za narodnog poslanika u Ustavotvornoj narodnoj skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca na izbornoj listi Hrvatske težačke stranke. U Ustavotvornoj skupštini se protivio usvajanju Vidovdanskog ustava i napustio je.[1]
U prve dvije godine postojanja Nezavisne Države Hrvatske, nije se politički angažovao. Tokom tih prvih godina NDH, bio je državni sekretar u penziji, advokat i predsjednik Advokatske komore u Sarajevu. Onda ga je 2. septembra 1943. godine Ante Pavelić imenovao na dužnost predsjednika Vlade NDH. Na tom položaju ostaje do kraja, mijenjajući tri puta sastav vlade. Nakon što je preuzeo dužnost predsjednika vlade uključuje se u već započete pregovore s predstavnicima Hrvatske seljačke stranke o karakteru i sastavu „nagodbene” vlade gdje se zalaže za koalicionu vladu, nasuprot Augustu Košutiću koji je bio za nadstranačku (činovničku) vladu i to bez ustaša. Pregovori su završili neuspjehom.[1]
U maju 1945. povlači se u Austriju gdje ga sa grupom drugih visokih dužnosnika NDH zarobljavaju Britanci. Bio je u grupi od 130 članova Vlade NDH koje je Britanska vojna policija uhapsila u Tiraher Bergeru. Nikola Mandić je sa Julijem Makancem i Pavlom Cankijem prebačen 17. maja iz logora Špital na željezničku stanicu Rozenbah, gdje je iz Volfzberga pristigao i viceadmiral Nikola Štajfl, te su odatle zajedno izručeni vlastima komunističke Jugoslavije.[3] Vojni sud 2. armije, u Zagrebu 6. juna, osudio ga je na smrt.[1]
Vidi još
urediReference
uredi- ^ a b v g d Dizdar et al. 1997, str. 253.
- ^ Gross, Mirjana (1966—1967). „Hrvatska politika u Bosni i Hercegovini od 1878. do 1914.” (PDF). Historijski zbornik (na jeziku: hrvatski) (1—4): 9—68. Arhivirano iz originala (PDF) 03. 02. 2015. g. Pristupljeno 30. 1. 2019.
- ^ Grahek Ravančić, Martina (16. 11. 2009). „Izručenja i sudbine zarobljenika smještenih u savezničkim logorima u svibnju 1945.”. Časopis za suvremenu povijest (na jeziku: hrvatski). 41 (2): 391—416. ISSN 0590-9597. Pristupljeno 30. 1. 2019.
Literatura
uredi- Dizdar, Zdravko; Grčić, Marko; Ravlić, Slaven; Stuparić, Darko (1997). Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.-1945 (na jeziku: hrvatski). Minerva. ISBN 9789536377039. Pristupljeno 21. 1. 2019.
