Википедија

Nikopolj Jermenski

Nikopolj (Nikopolis, stgrč. Νικόπολις, lat. Nicopolis - „Grad pobjede“) je drevni rimski grad u Maloj Jermeniji na granici Ponta, na obali rijeke Lik, pritoke Irisa.

Nikopolj Jermenski
Nikopolj Jermenski na karti Turske
Nikopolj Jermenski
Prikaz na mapi Turske
Mesto Turska
Koordinate40° 18′ N 37° 50′ E / 40.300° S; 37.833° I / 40.300; 37.833
OblastMala Jermenija
Istorija
GraditeljGnej Pompej Veliki
Osnovan63. god. p. n. e.

Osnovao ga je 63. godine prije nove ere komandant rimskih trupa u Aziji, Pompej. Učinio je to u znak sjećanja na svoju prvu pobjedu nad Mitridatom VI, 66. godine p. n. e, tokom Trećeg Mitridatovog rata.[1]

Ruševine Nikopolja nalaze se u blizini turskog grada Sušehri [ru] u vilajetu Sivas. Pripadao je rimskoj provinciji Jermeniji, a zatim Prvoj Jermeniji. Na ovom mjestu danas se nalazi malo mjesto Kojulhisar [en], 27 kilometara jugozapadno od Sušehrija.

Istorija uredi

 
Ruska ikona Svetih 45 mučenika iz Nikopolja. Crkveno-arheološki kabinet, Moskovska duhovna akademija.

Godine 66. p. n. e. Pompej se nalazio u Kilikiji kada je iz Rima dobio poruku da mu je povjerena komanda rimskim jedinicama u Aziji, kao i vanredna ovlašćenja. On je sa svojom vojskom prešao preko Taurusa, a zatim ju je ojačao trupama Glabriona i Lukula. Poslije Pompejevog napada, Mitridat se povlači u kraj Pontskog kraljevstva, u Malu Jermeniju. Prema Strabonu, blizu grada Dastire u Akiliseni (jerm. Aštjank), zauzeo je planinu bogatu vodom i tu je ostao sve dok, zbog opsade, nije bio prisiljen da pobjegne sa malim odredom konjanika i ženom Hipsikratijom [ru]. Mitridat je na licu mjesta izgubio 10 000 ljudi, a još više potpunim raspadom vojske. Potom je pobjegao u Kolhidu, a odatle, poslije pobjede Pompeja nad Tigranom II u Bosforsko kraljevstvo, na poluostrvo Taurida (Krim). Blizu mjesta pobjede nad Mitridatom, Pompej je 63. godine p. n. e osnovao grad Nikopolj[2].

U Nikopolju su živjeli veterani Pompejeve armije i lokalni seljaci. Grad je bio smješten u prelijepoj ravnici, bogatoj vodom, u podnožju planine prekrivene gustom šumom. Iz grada su vodili rimski putevi u Komanu [en], Polemonion [en], Neokaesariju, Sevastiju i druge gradove. Strabon spominje Nikopolj kao dobro naseljen grad[2].

Tokom prve godine Pontskog rata (48-47. p. n. e), između rimske vojske Gneja Domicija Kalvina [ru] i vojske cara Farnaka II, odigrala se bitka kod Nikopolja.

Godine 47. p. n. e. car Farnak II pobjedio je vojsku cara Galatije, Dejotara [ru], kod Nikopolja.

Marko Antonije, vladar Rimske republike, predao je grad caru Ponta, Polemonu I, 36. godine prije nove ere.

Od 54. godine nove ere gradom je vladao Aristobul Halkidski, muž Salomije. Nikopolj je 64. godine, u vrijeme vladavine cara Nerona (54-68), konačno pripojen Rimskom carstvu. Zatim je postao glavni grad Male Jermenije. U Nikopolju je zasjedala provincijska skupština (savjetodavni sabor), na kojoj su birali armenijarha (ἀρμενιάρχης). U gradu su se nalazili oltar Avgusta, hramovi Zevsa Nikifora i Viktorije.

Prema mišljenju istoričara Mišela van Esbruka, pod Albanopoljem, mjestom končine i pogrebenja apostola Vartolomeja treba smatrati Nikopolj. Episkop Tigranski Marut prenio je oko 410. godine mošti apostola Vartolomeja u Martiropolj.

Za vrijeme vladavine cara Dioklecijana (284-305) u Nikopolju se odvijalo suđenje Lisija nad svetim mučenicima Avksentijem, Evgenijem i Mardarijem. U ovom gradu su i pogubljeni. Orest i Evstratije izvedeni su pred sud i pogubljeni u Sevastiji.

Sveta 45 mučenika postradali su oko 319. godine u Nikopolju u vrijeme carstvovanja imperatora Licinija (307—324). Njihov spomen crkva praznuje 23. jula (po julijanskom kalendaru).

Tokom putovanja u Malu Jermeniju u ljeto 373. godine, po nalogu cara Valenta II (364-378), Vasilije Veliki održao je dvodnevne razgovore u Nikopolju sa Evstatijem Sevastijskim [ru], čija je svrha bila da razjasne bogoslovske poglede. U knjizi „Pravila pravoslavne crkve s tumačenjima Nikodima, episkopa dalmatinsko-istarskog“ pod naslovom „Razni kanonski propisi“ uključen je 1. kanon[3], koji je dio pisma Vasilija Velikog prezviterima Nikopolja o postojanosti u dobru[4]. Vasilije Veliki piše u pismu nikopoljskim starješinama: „Vi ste djeca ispovjednika, vi ste djeca mučenika koji su se do krvi odupirali grijehu.“ [5]. Na žalbu gradonačelnika Kolonije (Κολώνεια), (danas Šebinkarahisar [en]), zbog prenošenja episkopske katedre iz ovoga grada u Nikopolj, Vasilije Veliki odgovara da je nikopoljska crkva, kao njihova majka, imala pravo da uzme sebi njihovog episkopa kao svoju sopstvenost[6].

Oko 472. godine Jovan Ćutljivi prodao je nasljeđe svojih roditelja i sagradio u Nikopolju crkvu u ime Presvete Bogorodice.

Godine 499. Nikopolj je bio razrušen zemljotresom. Preživjeli su samo episkop i dvojica njegovih pomoćnika. Grad se nije oporavio od ove katastrofe, iako je Justinijan I (527-565) obnovio gradske zidine i izgradio manastir u znak sjećanja na 45 mučenika,[7] postradalih u Nikopolju Jermenskom. U vrijeme vladavine Iraklija I (610-641) Nikopolj je zauzeo persijski vladar Hozroje II.[8] Od tog vremena grad dobija drugostepeni značaj, postaje obična eparhija, koja je, saglasno pisanim izvorima, bar do 11. vijeka u crkvenim odnosima bila podčinjena Sevastiji, glavnom gradu Prve Jermenije. Od 9. do 11. vijeka Nikopolj je pripadao temi Kolonija (Κολώνεια).

Nikopoljski episkop bio je Sveti Grigorije Makar [fr] (upokojio se 999. godine). On je tajno napustio svoju katedru i udaljio se najprije u Italiju, a potom u Francusku, u Orleansku eparhiju. Tamo je, u gradu Pitivje [fr], živio kao otšelnik (pustinjak). Ovoga svetitelja crkva praznuje 29. marta (po julijanskom kalendaru).

Sve do pada pod Seldžuke, 1071. godine, Nikopolj je potpao pod vizantijsku temu Kolonija. Tokom osmanske vladavine na mjestu Nikopolja nastalo je jermensko naselje Purh sa oko 200 kuća. Selo je pripadalo sandžaku Karahisari-Šarki u vilajetu Sivas.

Galerija uredi

  • Mučenici Sevastijski
  •  
    Mučenici Sevastijski. Ikona. Prelaz 14. i 15. vijeka. (Manastir Hilandar, Atos.)
  •  
    Pogubljenje sevastijskih mučenika. Minijatura iz minologije Vasilija II. 976-1025. godina.
  •  
    Sevastijski mučenici: Evgenije, Evstratije, Aksentije. Freska u katolikonu manastira Osios Lukas. Treća dekada 11. vijeka.

Reference uredi

  1. ^ Appian, Mithridatic War, 115.
  2. ^ a b Strabon. Geografiя. XII, 3, 28
  3. ^ Pravila pravoslavnoй cerkvi s tolkovaniяmi Nikodima episkopa Dalmatinsko-Istriйskogo : 2 t. SPb.: tipografiя Sankt-Peterburgskoй duhovnoй akademii. 1911—1912. 
  4. ^ Pravoslavnaя эnciklopediя: Vasiliй Velikiй. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». 2004. str. 131—191. ISBN 5895720102. 
  5. ^ Vasiliй Velikiй (2012). „Pisьmo 232 (240). K nikopolьskim presviteram”. Tvoreniя : v 2 t. 2: Asketičeskie tvoreniя ; Pisьma. Moskva: Sibirskaя blagozvonnica. str. 1230. ISBN 978-5-91362-587-8. 
  6. ^ Vasiliй Velikiй (2012). „Pisьmo 220 (228). K gradopravitelяm v Kolonii”. Tvoreniя : v 2 t. 2: Asketičeskie tvoreniя ; Pisьma. Moskva: Sibirskaя blagozvonnica. str. 1230. ISBN 978-5-91362-587-8. 
  7. ^ Procopius, "De Ædificiis", III, 4.
  8. ^ Sebeos, Histoire d'Heraclius, tr. Macler, p. 62.

Literatura uredi

  • Acta Sanctorum, July, III, 34-45
  • Franz Cumont, Studica Pontica (Brussels, 1906), 304-14

Spoljašnje veze uredi

Preuzeto iz „https://sr.wikipedia.org/w/index.php?title=Никопољ_Јерменски&oldid=26940573”