Vilijem Oliver Stoun (engl. Oliver Stone; Njujork, 15. septembar 1946) američki je filmski režiser i scenarista.[1][2][3] Postao je poznat tokom kasnih osamdesetih i ranih devedesetih godina zbog režiranja serija filmova o Vijetnamskom ratu, u kojem je učestvovao kao član američke pješadije. Njegov rad je uglavnom fokusiran na savremene političke i kulturne teme, često kontroverzne. Dobio je tri Oskara: najbolji prilagođeni scenario za „Ponoćni ekspres“ (1978), i najbolji režiser za „Vod smrti“ (1986) i „Rođen 4. jula“ (1989).

Oliver Stoun
Oliver Stoun 2016.
Puno imeVilijem Oliver Stoun
Datum rođenja(1946-09-15)15. septembar 1946.
Mesto rođenjaNjujork
 SAD
DržavljanstvoAmerikanac
Aktivni period1971–danas
Deca3

Mnogi Stounovi filmovi se fokusiraju na kontroverzna američka politička pitanja tokom kasnog 20. veka, i kao takvi su smatrani spornim u vreme njihovog objavljivanja. Oni često kombinuju različite formate kamere i filma unutar jedne scene, kao što je pokazano u JFK (1991), Prirodno rođenim ubicama (1994) i Niksonu (1995).[4]

Poput njegovih tema, Stoun je postao kontroverzna figura u američkom filmskom stvaralaštvu, a kritičari su ga optuživali da promoviše teorije zavere i da pogrešno predstavlja događaje i ličnosti iz stvarnog sveta u svojim delima.[5][6][7][8][9][10] Često je kritikovao američku spoljnu politiku i odobravao lidere kao što su Ugo Čaves i Vladimir Putin.

Detinjstvo, mladost i karijera uredi

Stoun je rođen u Njujorku, u porodici Žaklin i Luisa Stouna. Odrastao je u Menhetnu i Stamfordu. Njegov otac je bio Jevrejin i njegova majka, porijeklom Francuskinja, katolikinja. Kao religijski kompromis Oliver je postao članom Američke episkopalne crkve[11][12], ali je kasnije prešao u budizam.[13] Stoun je pohađao Triniti školu, prije nego što su ga roditelji poslali da pohađa The Hill School u Potstaunu (Pensilvanija). Njegova majka je često bila odsutna, tako da je otac imao veliki uticaj u njegovom životu; odnosi otac-sin bili su zastupljeni u kasnijim Stounovim filmovima.[14] Njegovi roditelji su se razveli kada je on imao 15 godina, zato što je njegov otac imao vanbračne veze sa ženama par porodičnih prijatelja.[15] Diplomirao je na The Hill School 1964. godine.

Stoun je primljen na Jejl univerzitet, ali je nakon jedne godine odustao. Bio je inspirisan romanom Džozefa KonradaLord Džim“, kao i „Grkom Zorbom“ i muzikom Džordža Harisona da predaje engleski na Free Pacific Institute u Južnom Vijetnamu. Stoun je predavao šest mjeseci nakon čega je radio na brodu Trgovačke mornarice Sjedinjenih Država koji je išao do Oregona i Meksika, prije nego što se vratio na Jejl, gdje je drugi put pao (zbog toga što je pisao autobiografiju A Child's Night Dream od 1 400 strana).[15]

U septembru 1967. prijavio se u Vojsku Sjedinjenih Država, zahtijevajući borbenu dužnost u Vijetnamu. Borio se sa 25. pješadijskom divizijom, zatim sa Prvom konjičkom divizijom, i zaslužio Bronzanu zvijezdu i Purpurno srce sa Hrastovim lišćem prije nego je otpušten 1968, nakon 15 mjeseci.[15]

Dok je bio na Jejlu, Stoun je sa prijateljem Lojdom Kaufmanom radio na komediji „Bitka za povratak“ ljubavi (1971). Obojica su glumila u filmu. Stoun je diplomirao na filmskoj školi njujorškog univerziteta (gdje mu je mentor bio Martin Skorseze) 1971. godine

Uspjeh u mejnstrimu uredi

Snimio je tri filma o Vijetnamu: „Vod smrti“ (1986), „Rođen 4. jula“ (1989), i „Nebo i Zemlja“ (1993). Ove filmove je nazvao trilogijom, iako se bave različitim aspektima rata. Vod smrti je polu-autobiografski film o rediteljevom iskustvu u borbi. „Rođen 4. jula“ je film baziran na autobiografiji Rona Kovika. „Nebo i Zemlja“ je izveden iz memoara Kada Nebo i Zemlja zamijene mjesta, istinite priče Lilaj Hejslip, vijetnamske djevojke čiji je život rat drastično promijenio. Tokom istog perioda, Stoun je režirao Wall Street (1987), za koji je Majkl Daglas dobio Oskara za najboljeg glumca; Talk Radio (1988), i The Doors (1991), u kojem se pojavljuju Val Kilmer kao Džim Morison. Stoun je osvojio tri Oskara. Njegov prvi Oskar je bio za najbolji prilagođeni scenario za „Ponoćni ekspres“ (1978). Osvojio je Oskara i za najbolju režiju za Vod smrti i Rođen 4. jula.

Za Godinu zmaja (1985) dobio je nominaciju za Zlatnu malinu u kategoriji „Najgori scenario“. Drugi filmovi u kojima je učestvovao kao scenarista su Konan varvarin (1982), Lice sa ožiljkom (1983), 8 miliona načina za umrijeti (1986) i Evita (1996). Takođe je napisao, ili učestvovao u pisanju svih filmova koje je snimio, osim Potpuni zaokret (1997). Prvi film koji je profesionalno režirao je nejasni horor „Seizure“ (1974).

1996–danas uredi

Stoun je režirao Potpuni zaokret (1997) i Any Given Sunday (1999), film o borbi za vlast unutar i oko tima američkog fudbala. Godine 2000, Stoun se sa Čarlijem Šinom i Majklom Daglasom pojavio u Money Never Sleeps. Film je dokumentarac o snimanju filma Vol strit (1987) koji je Stoun režirao, a u kojem su se Šin i Daglas pojavili. Stoun je takođe režirao film Aleksandar (2004), biografski film o Aleksandru Velikom. Nakon Aleksandra Stoun je režirao film World Trade Center, u čijem središtu su dvojica Port Authority Police Department (PAPD) policajaca tokom napada 11. septembra. Stoun je nastojao da režira četvrti film o Vijetnamskom ratu, Pinkville, koji prikazuje istragu oko masakra vijetnamskih civila u Mi Laju. Stoun je napisao, producirao i režirao biografski film o Džordžu V. Bušu, nazvanog Buš. Nagovestio je da se u filmu bavi kontroverznim predsednikovim detinjstvom, vezom sa ocem, borbom sa alkoholizmom, ponovnim otkrićem njegove hrišćanske vere, i njegovim ličnim životom do invazije na Irak 2003. godine. Film je baziran na scenariju koji je napisao sa Stenlijem Vejserom, sa kojim je zajedno napisao i Vol strit (1987). Džoš Brolin je tumačio naslovnu ulogu, Džejms Kromvel se pojavio kao Džordž H. V. Buš i Elizabet Benks kao Lora Buš. Film je premijerno prikazan 18. oktobra 2008, tri meseca pre inauguracije Baraka Obame.

Snimio je Vol strit: Novac nikad ne spava 2010, svojevrsni nastavak filma Vol strit, a potom i krimić Divljaci (Savages 2012). Biografski film o Edvardu Snoudenu jednostavnog naziva Snouden prikazan je 2016. godine.

U periodu od jula 2015. do februara 2017. načinio je seriju intervjua sa ruskim predsednikom Vladimirom Putinom. Razgovori su prikazani u vidu četvorodelnog dokumentarnog filma Intervjui sa Putinom, koji je premijerno prikazan od 12. do 15. juna 2017. na američkom kablovskom kanalu Šoutajm.

Postoje kontroverze vezano za njegovu pripadnost Sajentologiji.

Reference uredi

  1. ^ „The Oliver Stone Experience”. The Official Oliver Stone website. Arhivirano iz originala 15. 12. 2017. g. Pristupljeno 15. 12. 2017. 
  2. ^ „The 10 Best Oliver Stone Films”. Rolling Stone. 18. 6. 2012. Arhivirano iz originala 15. 12. 2017. g. Pristupljeno 15. 12. 2017. 
  3. ^ „Oliver Stone: 10 essential films”. British Film Institute. Arhivirano iz originala 20. 12. 2017. g. Pristupljeno 15. 12. 2017. 
  4. ^ James Riordan (septembar 1996). Stone: A Biography of Oliver Stone. New York: Aurum Press. str. 377. ISBN 1-85410-444-6. 
  5. ^ „Oliver Stone Draws Fire for 'Revolt' Theory”. ABC News. 6. 1. 2006. Arhivirano iz originala 15. 5. 2015. g. Pristupljeno 15. 2. 2019. 
  6. ^ „Oliver Stone finds in 'Snowden' a real government conspiracy”. The Seattle Times. 13. 9. 2016. Arhivirano iz originala 17. 12. 2018. g. Pristupljeno 16. 12. 2018. 
  7. ^ „In 'Snowden', Oliver Stone depicts the NSA leaker as pure hero”. Chicago Sun-Times. 14. 9. 2016. Arhivirano iz originala 17. 12. 2018. g. Pristupljeno 16. 12. 2018. 
  8. ^ Purdum, Todd (18. 9. 2008). „If You Liked 'Nixon'....”. The Hive. Arhivirano iz originala 15. 8. 2020. g. Pristupljeno 16. 12. 2018. 
  9. ^ „Oliver Stone tells Stephen Colbert that Vladimir Putin has been 'insulted' and 'abused'. Newsweek. 13. 6. 2017. Arhivirano iz originala 17. 12. 2018. g. Pristupljeno 16. 12. 2018. 
  10. ^ Friend, Tad (15. 10. 2001). „Oliver Stone's Chaos Theory”. The New Yorker. ISSN 0028-792X. Arhivirano iz originala 16. 2. 2019. g. Pristupljeno 15. 2. 2019. 
  11. ^ „The religion of director Oliver Stone”. Adherents.com. Arhivirano iz originala 02. 12. 2010. g. Pristupljeno 30. 9. 2010. 
  12. ^ „Oliver Stone'S Mother Lode”. washingtonpost.com. 11. 9. 1997. Pristupljeno 13. 8. 2010. 
  13. ^ Allen, Tom; Tim Rhys (15. 4. 1995). „Oliver Stone Unturned”. MovieMaker. Arhivirano iz originala 6. 3. 2011. g. Pristupljeno 7. 12. 2010. 
  14. ^ Cadwalladr, Carole (18. 7. 2010). „Oliver Stone and the politics of film-making”. The Observer. paragraphs 31 and 42. Pristupljeno 22. 7. 2010. 
  15. ^ a b v Oliver Stone biography on filmmakers.com., Pristupljeno 4. 8. 2009.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi