Oskar Tartalja

Oskar Tartalja (Split, 3. avgust 1887. – Split, 13. mart 1950.) bio je jugoslovenski revolucionar, novinar i advokat iz splitske plemićke porodice Tartalja.

Oskar Tartalja
Datum rođenja	(1887-08-03)3. avgust 1887.
Mesto rođenja	Split, Austrougarska
Datum smrti	13. mart 1950.(1950-03-13) (62 god.)
Mesto smrti	Split, FNRJ

U Austrougarskoj

Bio je četvrti sin Mihovila i Marije (rođene Vanmiler) od njihovo desetero djece. Već u srednjoj školi postaje dio „napredne omladine”, antiklerikalne i demokratske, gnjevne zbog vazalnog položaja Hrvatske unutar Austrougarske i oportunizma hrvatskih političara. Zalažu se za hrvatsko-srpsku slogu, nezavisnost od Austrougarske i ujedinjenje svih južnoslovenskih naroda, koje smatraju tek plemenima istog naroda. Bili su inspirisani Petrom Kropotkinom, čiji je pamflet Omladini (1880) Tartalja preveo i objavio u splitskom socijaldemokratskom listu „Glas malog puka”, Ruskom revolucijom i Franom Supilom, a zavidjeli su Srbima kao tada jedinom južnoslovenskom narodu koji je obnovio svoju državnost. Sam Tartalja će u knjizi „Veleizdajnik” napisati:

Od kad sam počeo da politički mislim bio sam uvijek antiklerikalan i srbofil – još više Srbin, jer nikada nisam pravio razlike između Srbina i Hrvata.

— Oskar Tartalja

Godine 1908. Tartalja upisuje pravo na Univerzitetu u Gracu, a već u drugom semestru prebacuje se na Univerzitet u Zagrebu, čije diplome su se od 1904. godine priznavale i u austrijskim pokrajinama pa je na istom studiralo sve više austrougarskih Slovena. Sa saborcima 1911. godine osniva list „Val”, zbog kog bivaju prozvani valašima, a čiji već drugi broj policija plijeni, a već nakon četvrtog broja list biva zabranjen.

Godine 1912. učestvuje u „Đačkom štrajku” omladine protiv Slavka Cuvaja, koji je sedam dana nakon što je stupio na dužnost bana Hrvatske i Slavonije raspustio Sabor; u februaru protestuje u Sarajevu, a u martu u Zagrebu. U glavnom gradu Hrvatske tamošnji studenti organizovali su protest pred zgradom univerziteta, iako je policija protest zabranila. Na riječi prvoga govornika žandari su s isukanim sabljama provalili u univerzitetsko dvorište, ranjeno je 15 studenata, a raštrkana omladina cijele večeri je protestovala po gradu. Okršaji su trajali cijelu noć, a sutradan je izbio štrajk. Studenti su provalili u zgradu univerziteta, zabarikadirali se i okačili crnu zastavu poručivši da će na silu uzvratiti silom. U zgradi se zateklo više od trista studenata, a opsada je trajala 36 sati. Situacija je razriješena tako što su profesori zamoljeni da posreduju kod studenata. Studentima je dopušteno javno govoriti, a policija se povukla s teritorije univerziteta. Tartalja je za 36 sati govorio osamnaest puta. Studenti su se razišli i nije bilo konkretnih posljedica, iako su se demonstracije protiv Cuvajevog sistema ponavljale gotovo svake večeri.

Organizuje izlet 156 zagrebačkih studenata u Srbiju 18. aprila, kao manifestaciju hrvatsko-srpskog jedinstva. Dana 27. mjeseca aprila, postaje i prvi katolik član Crne ruke, pa preko njega biva nabavljeno oružje za atentat Luke Jukića na Cuvaja. Po povratku s izleta, biva mu zabranjen boravak u banskoj Hrvatskoj na dvije godine, nakon čega studiranje nastavlja u Lavovu, gdje je već studirao njegov prijatelj Kruno Kolombatović. U maju u riječkom „Novom listu” o izletu objavljuje seriju članaka pod nazivom Jugoslavenski dani.

Godine 1914. počinje izdavati vlastite novine i nesputano ih uređivati po ličnom uvjerenju. „Zastavu” je pokrenuo 2. marta sa svega nekoliko stotina kruna, koje mu je pozajmio, zapravo dao, Milan Marjanović. Tartalja je bio vlasnik novina, njihov izdavač i glavni i odgovorni urednik. Novine su trebale da budu nezavisno i slobodoumno glasilo, kako je pisalo u podnaslovu, koje će izražavati javno mnjenje. U prvom broju je objašnjen njihov naziv: „Zastava, narodna naša zastava, koja nije samo znak, nego zavjet, neokaljana zastava vjernosti naroda i vjere u narod, borbena zastava i znak da smo još tu i da želimo i hoćemo ostati – neka zaleprša i prkosi vjetrovima i nasrtajima. To je zastava hrvatstva, ali potpuno hrvatska, nenatrunjeno i nepomućeno hrvatska, slobodno hrvatska i široko hrvatska, a to za nas znači u isti mah i srpska i slovenačka: jugoslovenska.“. List je izražavao neprijateljstvo prema Austrougarskoj, Njemačkoj i Italiji, a širio ideju državnog i narodnog jedinstva, tj. jugoslovenstva. Uspjeh je bio neočekivan. Svaki broj je bio razgrabljen. List je izlazio dva, poslije tri puta nedjeljno, na četiri stranice velikog formata. Njegov uticaj na građane Splita bio je očit: dvojezičnih natpisa na prodavnicama bilo je manje, a roditelji su ispisivali svoju decu iz talijanskih škola. List je izražavao i protivljenje upotrebi talijanskog jezika u svakodnevnoj komunikaciji nauštrb hrvatskog narodnog jezika. Donosio je novosti iz Srbije, Crne Gore, Bosne i Hercegovine. Poneki manji članak bio je pisan ćirilicom. Mnogi članci su bili cenzurisani. Dopisnici su bili: Niko Bartulović. Ivan F. Lupis Vukić, Silvije Altirević, Milostislav Bartulica, Budislav Grga Anđelinović i drugi.

Prvi svjetski rat i tamnovanje

Dana 21. jula 1914. godine, Tartaljin stan biva pretresen, 24. jula „Zastava” zabranjena, a 26. jula Tartalja uhapšen. Potom je mjesec dana bio kao talac priključen vojnom transportu njemačkih vojnika od Rijeke do Zelenike, pa je dnevno pješačio i do 80 kilometara. Potom tamnuje u Šibeniku, Zadru, Rijeci i Mariboru. Nakon sudske istrage od deset mjeseci i osmodnevne rasprave, 4. oktobra 1915. godine u Gracu biva osuđen na pet godina robije. Osuđen je kao veleizdajnik, koji je djelovao na rušenju Austrougarske, pozivao na neposlušnost i bunt, te vršio propagandu u korist Kraljevine Srbije. U presudi su kao dokaz njegove izdaje prema državi isticani neki članci iz „Zastave”. U samici zatvora u Gracu provodi šesnaest mjeseci. Svaka dva mjeseca mogao je napisati i primiti jedno pismo. Ponuđenu hranu nije mogao gutati. Vlastita majka ga prilikom posjete nije prepoznala; od stražara je tražila da joj dovedu sina umjesto „neznanca”. Po njegovom glasu se uvjerila da je to ipak njen sin. Tek u maju 1917. godine biva naređeno da se sa zatvorenicima bolje postupa, nakon čega više njih biva smješteno u zajedničku sobu. Početkom jula, većina biva pomilovana, pa je Tartalja nakon 35 mjeseci i 9 dana tamnovanja opet na slobodi, narušenog zdravlja i želučanih tegoba koje će mu ostati do kraja života. U Zagrebu ga dočekuju brat i vjerenica. Bio je tako slab da je u jednom danu 10-15 puta padao u nesvijest. Oporavak je uslijedio u bolnici Sestara milosrdnica, gdje ga zadržavaju tri mjeseca. U bolnici zatiče svoje drugove, bivše zatvorenike, a među njima i Ivu Andrića. U Zagrebu se zadržava do februara 1919. godine.

U Kraljevini SHS i prvoj Jugoslaviji

Po povratku u Split, 1. maja 1919. Tartalja pokreće „Zastavu” kao nastavak prvih istoimenih novina. Vlasti je zasmetalo što se u listu izražavala osuda na namjere Talijana da zavladaju dijelom istočnog priobalja Jadrana i iskazivalo nezadovoljstvo zbog tobože popustljivog vođenja pregovora s jugoslovenske strane. Već nakon mjesec dana kotarsko poglavarstvo donosi zabranu izlaženja lista na mjesec dana. Već 22. avgusta biva štampan posljednji broj lista.

Tokom kampanje za izbore za Narodnu skupštinu 1920. godine, otvoreno napada radikale pišući: „Oni hoće samo veliku Srbiju! Oni hoće da se uguši i hrvatstvo i slovenstvo, a pogotovo jugoslavenstvo”. Po njemu su glavni krivci za postojeće stanje: Nikola Pašić, Stojan Protić i Ljuba Jovanović, koje optužuje i za iniciranje Solunskog procesa, kojim su Dragutin Dimitrijević Apis i srpski oficiri žrtvovani iz ličnih političkih pobuda. Od odgovornih traži da se s okrivljenika spere ljaga i vrati im čast. Time je na se navukao negodovanje radikala i kralja Aleksandra, te mu nisu dodijelili predloženo odlikovanje za proživljene patnje.

Godine 1921. ženi se Valerijom Mihalić iz Zagreba, učiteljicom, ćerkom austrougarskog državnog službenika. Godine 1922. rađa im se kći Rasena, njihova jedinica. Naredne godine bile su relativno mirne.

Godine 1927. na nagovor brata Ive seli se u Zagreb da bi nastavio da studira pravo, koje iste godine završava. S porodicom živi na Svačićevom trgu i vodi jedan odjel Penzijskog osiguranja u Mihanovićevoj ulici.

Početkom 1928. godine, u Zagrebu o vlastitom trošku štampa svoju jedinu knjigu, pod nazivom „Veleizdajnik: moje uspomene iz borbe protiv crno-žutog orla”. Knjiga ima autobiografski karakter. U njoj opisuje rad napredne nacionalističke omladine, svoje tamnovanje za vrijeme Prvog svjetskog rata, donosi Program organizacije „Ujedinjenje ili smrt” i okolnosti koje su dovele do stvaranja zajedničke države. Knjigu završava izražavajući duboko razočaranje, ali ipak i dalje gaji nadu u bolju sutrašnjicu:

Jugoslavija nije danas ono i onakova, kako smo htjeli, kako smo ju zamišljali i za kakvu smo se borili!.. Kad nestane tih trgovaca i farizeja, koji su razdijelili haljine njezine, kad omladina jugoslavenska uzme korbač u ruke i rastjera te trgovce i farizeje, onda će Jugoslavija biti ono i onakova kakvu smo mi zamišljali: čista, jaka i moćna.

— Oskar Tartalja

Postaje još razočaraniji nakon što biva uvedena diktatura (1929), jer „sve se više oštri nesloga i nesporazumi između jednokrvne braće Srba i Hrvata”. O kralju Aleksandru kasnije će napisati da „nije imao ništa od Karađorđevića, sem tvrdoglavosti i nije ništa naučio od svog oca Petra I, kralja liberalnog duha i slobodnjaka”. Otvoreno će napasti Aleksandra što je: oteo prijesto bratu, makao s prijestola svoga oca, otjerao sa crnogorskog prijestola strica Nikolu, potvrdio smrtnu presudu Apisu i osudio na višegodišnju robiju i penzionisao cvijet srpske vojske, 1929. godine ukinuo ustav i uveo kruti apsolutizam oslanjajući se na stare političare i stranke, a na kraju zaključuje: „Njegova vladavina bila (je) krvava vladavina sile i terora, pendreka i kundaka, tamnice i glavnjače, protiv naroda, a za i u korist radikalne stranke i Bele ruke, tih petokolonaša drugog svjetskog rata!”. Umjesto narodne stvorena je policijska država, „a u toj i takvoj državi svu su vlast imali Srbijanci i srpske stranke”. Tartalja će napomenuti da u četrdesetpet kraljevskih vlada nikad Hrvat nije dobio mandat za sastav vlade, te nije bio predsjednik vlade, osim Ivana Šubašića, koji je 1944. godine postao predsjednik vlade i to u Londonu „daleko od zemlje i naroda, dapače bez zemlje i bez naroda”.

Zbog klime, koja nije odgovarala ni njemu ni ćerkici, 1930. godine vraća se u Split. Dana 1. januara iste godine, ponovo pokreće „Zastavu”, ali biva primoran opet da je ugasi već 4. aprila. Radi kao advokatski pripravnik u advokatskoj kancelariji Šimunić-Ljubić, a nakon položenog advokatskog ispita u februaru 1934. godine, otvara 13. decembra 1935. godine vlastitu advokatsku kancelariju na Prokurativama. Godine 1937. odlučuje da se preseli u Novi Sad, ogorčen na svoje sugrađane koji su na varvarski način jedne noći devastirali njegovu advokatsku kancelariju, a spise i porazbijani namještaj pobacali su na Marmontovu ulicu. Bio je to dokaz da hrvatski Split ne trpi one koji podržavaju jugoslovenstvo. U Novom Sadu otvara advokatsku kancelariju, ali bez uspjeha, tako da već 29. februara 1938. prestaje voditi advokatsku kancelariju, ispisuje se iz knjige advokata, i vraća se u Split. Ubrzo odlazi u penziju.

Što se tiče mišljenja o Jugoslaviji, ne dopada mu se ni spoljna politika Milana Stojadinovića, a Vlatku Mačeku zamjera što je stvaranjem Banovine Hrvatske oslabio jedinstvo Jugoslavije. Razočaran stanjem u državi, piše:

Jugoslavija postoji ali je u stadiju stvaranja. Ona nije jugoslavenska Jugoslavija! Ona je sjena one Jugoslavije za koju se borilo, patilo, stradalo i umiralo. Ona nije ni ono, ni onakva kakovu su je zamišljali njeni tvorci i ideolozi. Imamo Jugoslaviju, ali samo po imenu i ustavu, jer ako ne većina naroda, a ono svakako veliki dio naroda, nije jugoslavenski opredjeljen, ne osjeća Jugoslaviju, nije Jugoslaven.

— Oskar Tartalja

Drugi svjetski rat i posljednje godine

Nakon što je 1941. godine Dalmaciju okupirala Italija, Tartalja zbog svog protivljenja aneksiji Dalmacije od strane Italije dvadesetak godina ranije, 11. novembra biva uhapšen. Iako vrlo slabog zdravlja, sa stalnim želučanim tegobama, bolovima u nogama i ostalim dijelovima tijela, sa slabim vidom tako da je noću gotovo bio slijep, biva upućen s ostalih pedesetak sugrađana u logor na Lipare. Oskar je opisao tegobe putovanja:

Prolaze dani i noći, a ti uvijek sjediš na istom mjestu. Ne možeš ni da se ispružiš, digneš, makneš, okreneš, spavaš, opereš, očešljaš, rastegneš. Gladni smo i umorni, neobrijani, neoprani, neispavani, otečenih nogu i ruku. Izgledali smo jedan drugome kao sablasti i utvare. (...) Svaki daljnji dan i svaka noć teško su povećavale naše muke i boli.

— Oskar Tartalja

Dana 21. novembra iscrpljeni stižu na Lipare. Uslovi u logoru bili su očajni, nečovječni, fašistički, prisjeća se Tartalja. Upravitelj logora se iživljavao nad njima. Vlažna klima pogoršala je i onako loše Oskarovo zdravstveno stanje te su bolovi bili neprekidni.

Ljeti 1942. godine, Tartalja biva prebačen u drugi logor, gdje se prema logorašima postupalo podnošljivije. Kada su ga 26. decembra proglasili slobodnim, bio je skrhan i slomljen, kičma mu se sušila, i da bi mogao stajati i kretati se opasali su mu steznik težak tri kilograma.

Godine 1946. postaje redovni dopisnik iz Dalmacije u beogradskom listu „Republika”, organu Jugoslovenske republikanske demokratske stranke. U dvadesetak članaka opisao je saobraćajne probleme Splita, neposredne događaje, umjetnička dostignuća, turistički potencijal svog kraja, a prisjetio se i prošlosti.

Godine 1948. biva odveden u zatvor starog suda, gdje provodi 21 dan te zbog lošeg zdravstvenog stanja biva prebačen u bolnicu, gdje leži još 48 dana. Razlog je bio taj što je branio maturante koji su uhapšeni zbog toga što su uništili Titovu sliku. Bez suđenja biva pušten na slobodu, isključen iz Narodne fronte i preseljen iz stana na Marjanu u manji, vlažan i mračan stan.

Godine 1949. završava rukopis „Ujedinjenje ili smrt”, u kom opisuje ratne događaje. Osuđuje četnike i ustaše. O četnicima piše: „Oni (četnici) su prosto profanizirali i prostituirali časno ime starih četnika-komita, tih drugova slobode i junaštva! Oni su kao i ustaše najveća bruka i sramota našeg naroda, naše zemlje u ovom drugom svjetskom ratu. Oni su dželati, krvnici i koljači svojih otaca i djece, braće i sestara, sinova i kćeri”. O ustašama piše: „To je sinonim najodurnijeg, najpokvarenijeg u našem narodu! To su ubojice, drumski razbojnici, krvnici, dželati, banditi, pljačkaši, apaše, lopovi, sadisti – ološ hrvatskog naroda!”. Njegova naklonost otišla je komunistima, jer je mislio da je najzad ostvareno bratstvo i jedinstvo naroda Jugoslavije. Sa zadovoljstvom je primio vijest o strijeljanju Draže Mihailovića i njegovih saradnika, jer je tako: „Pravdi udovoljeno! Sluge okupatora i krvnici svoga naroda platiše svojom glavom svoju izdaju i svoje zločine načinjene protiv naroda.”. O sebi piše:

Danas sam tek invalid, hvala Austro-Ugarskoj monarhiji i Franji Josipu I, Italiji, Vitoriju Emanuelu i Musoliniju. Ali ipak sam sretan da sam doživio i dočekao njihov slom, pa slom Hitlera i Pavelića. Iako bolestan, iako okovan, sretan sam i zadovoljan u uvjerenju da sam i ja za izgradnju Titove Federativne narodne republike Jugoslavije, položio jedan kamenčić: svoje zdravlje.

— Oskar Tartalja

Glavni urednik „Republike”, donoseći vijest o Tartaljinoj smrti 13. marta 1950. godine, o njemu je napisao: „Poletan slobodar, buntovan rodoljub, nacionalni i za ono vrijeme socijalni revolucionar”.

Literatura

• Makijedo Mladinić, Norka (24. 2. 2003). „Oskar Tartalja: od jugoslavenskog nacionalista do žrtve komunističke represije”. Časopis za suvremenu povijest (objavljeno 31. 10. 2003). 35 (3): 903—920 — preko portala Hrčak.