Podjele Poljske
Podjele Poljske[a] bile su tri podjele Državne zajednice Poljske i Litvanije koje su se odvile na kraju 18. vijeka i okončale postojanje države. Podjele su izvršile Habzburška monarhija, Prusko kraljevstvo i Ruska Imperija, koje su postepeno dijelile Državnu zajednicu u postupku teritorijalnih zaposjedanja i aneksija.[1][2]
| Podjela Poljske | |
|---|---|
 Državna zajednica Poljske i Litvanije 1772. godine. | |
| Postepi gubitak teritorije | |
 |
Prva podjela Poljske odlučena je 5. avgusta 1772. godine. Dvije decenije kasnije, ruske i pruske trupe ponovo su ušle u Poljsku i druga podjela je potpisana 23. januara 1793. u kojoj Austrija nije učestvovala. Treća podjela Poljske dogodila se 24. oktobra 1795, kao odgovor na neuspješan poljski Košćuškov ustanak prethodne godine. Ovom podjelom, Državna zajednica Poljske i Litvanije prestala je da postoji.[1]
Za srpski izraz „podjele Poljske” u poljskom jeziku se koriste dvije različite riječi različitog značenja. Za uzastopne činove podjela i aneksija Poljske koristi se riječ rozbiór (mn. rozbiory), dok izraz zabór (mn. zabory) označava svaki dio Poljske anektiran od 1772. do 1795. koji postaje dio Rusije, Pruske ili Austrije. Nakon Bečkog kongresa 1815, granice podijeljenih sektora su ponovo iscrtane; Austrija je osnovala Galiciju u austrijskom dijelu, dok je Rusija dobila Varšavu od Pruske i formirala autonomnu politiju Kongresnu Poljsku u ruskom dijelu.
U poljskoj istoriografiji, koristi se i izraz „četvrta podjela Poljske”, vezan za svaku naknadnu aneksiju poljskih zemalja od stranih osvajača. U zavisnosti od izvora i istorijskog perioda, izraz se može odnositi na događaje iz 1815. ili 1832. ili 1846. ili 1939. godine. Izraz „četvrta podjela” u vremenskom smislu takođe može označiti zajednice dijaspore koje su odigrale važnu ulogu u ponovnom uspostavljanju poljske suverene države poslije 1918. godine.
Istorija uredi
Tokom vladavine Vladislava IV (1632—1648) razvijen je liberum veto, politika parlamentarnog postupka zasnovana na pretpostavci političke jednakosti svakog „gospodina/poljskog plemića”, uz zaključak da je za sve potreban jednoglasan pristanak.[1] Uvjerenje jednog člana Sejma da je neka mjera štetna po njegovu imovinu (tj. mjesto koje predstavlja u Sejmu), čak i nakon što je akt odobren, postalo je dovoljno da se taj akt poništi. Zbog toga je bilo sve teže preduzete mjere. Liberum veto je takođe omogućio stranim diplomatama da pronađu način da ostvare svoje interese, podmićujući plemiće da zastupaju stavove stranih sila.[1] Tako bi se Poljska—Litvanija u posljednjem periodu (sredina 18. vijeka) prije podjela mogla okarakterisati kao haotična i vazalna država, a ne kao potpuno suverena država,[3] u kojoj su ruski carevi efikasno birali poljske kraljeve. To se posebno odnosilo na posljednjeg kralja Stanislava Avgusta Ponjatovskog, koji je neko vrijeme bio ljubavnik ruske carice Katarine Velike.
Susjedi Državne zajednice Poljske i Litvanije 1730, prvenstveno Pruska, Austrija i Rusija, potpisale su tajni sporazum o održavanju status quo: konkretno, da bi se osiguralo ne mijenjanje zakona Poljske. Njihov savez je kasnije u Poljskoj postao poznat kao „Savez tri crna orla” (ili Levendoldov sporazum), jer su sve tri države za simbole imale crnog orla (za razliku od bijelog orla, simbola Poljske). Poljska je bila primorana da se osloni na zaštitu Rusije od rastuće moći Pruske, koja je zahtijevala dio sjeverozapadne teritorije kako bi ujedinila svoje zapadne i istočne dijelove; time bi Poljska izlaz na Baltičko more imala samo u Letoniji i Litvaniji.[1] Katarina je morala diplomatskim putem ubijediti Austriju da se prikloni ruskoj strani.
Poljska je ostala neutralna u Sedmogodišnjem ratu (1756—1763), ali je ipak simpatisala savez Francuske, Austrije i Rusije i dozvolila je ruskim trupama pristup zapadu zemlju kao baze u borbi protiv Pruske. Fridrih II je uzvratio naređujući štampanje lažnih poljskih novčanica i na taj način je ozbiljno uticao na poljsku ekonomiju. Preko poljskih plemića koje je Rusija kontrolisala i ruskog ministra u Varšavi, ambasadora i kneza Nikolaja Repnina, carica Katarina je iznudila ustav o Državnoj zajednici Poljske i Litvanije na tzv. Repninskom Sejmu 1767, nazvan po ambasadoru Repninu, koji je efikasno diktirao uslove tog Sejma (i naredio hapšenje i protjerivanje u Kalugu nekih glasnih protivnika njegove politike,[4] uključujući biskupa Jozefa Andžeja Zaluskog[5] i druge). Novi ustav poništio je reforme Stanislava II iz 1764. godine. Liberum veto i sve stare zloupotrebe i sve stare zloupotrebe garantovane su kao nepromjenljivi dijelovi ovog novog ustava (u tzv. Kardinalnim zakonima[6]). Repnin je takođe zahtijevao rusku zaštitu za prava seljaka na privatnim posjedima poljskih i litvanskih plemića, vjerske slobode za protestante, pravoslavce i grkokatolike, uključujući pravo na državnu službu, uključujući i kraljevsku. Sljedeći kralj bi mogao biti član ruske vladajuće dinastije. Sejm je to odobrio. Nezadovoljstvo među poljskim katolicima, kao i duboko ogorčenje zbog ruske intervencije u unutrašnjim poslovima Poljske, uključujući izgnanstvo u Sibir najviših katoličkih biskupa, članova poljskog Senata, dovelo je do rata Barske konfederacije 1768—1772, tokom kojeg su Poljaci pokušali protjerati ruske snage iz države.[7] Iregularne i pod slabom komandom, poljske snage imale su male šanse pred regularnom ruskom vojskom, što je dovelo do teškog poraza. Haosu je doprinijela i pobuna ukrajinskih kozaka i seljaka na istoku (Kolivščina), koja je izbila 1768. i dovela je do masakara nad poljskim plemićima, Jevrejima, grkokatolicima, etničkim manjinama i katoličkim sveštenicima, prije nego što su je ugušile ruske i vladine poljske snage. Ovaj ustanak doveo je do intervencije Osmanskog carstva, uz podršku Francuske i Austrije. Barska konfederacija i Francuska obećale su Podoliju i Voliniju i protektorat nad Poljskom Osmanskom carstvu u zamijenu za oružanu podršku.
Habzburška monarhija je 1769. anektirala mali dio Spiša, a Novi Sonč i Novi Targ je anektirala 1770. godine. Ove teritorije bile su predmet spora između Poljske i Ugarske, koja je bila dio Habzburške monarhije. Ipak, Osmansko carstvo, Barska konfederacija, Francuska i evropski saveznici poražene su od strane ruskih i poljskih vladinih trupa uz pomoć Ujedinjenoj Kraljevstva. Kako je Rusija ušla na Krim i u Dunavske kneževine (za kojima su habzburški monarsi dugo žudjeli), pruski kralj Fridrih II i Marija Terezija bili su zabrinuti da će osmanski poraz ozbiljno poremetiti ravnotežu snage u istočnoj Evropi. Fridrih II je počeo planirati podjelu kako bi ponovo uspostavio ravnotežu moći u istočnoj Evropi.
Prva podjela uredi
U Beču je 19. februara 1772. sklopljen dogovor o podjeli Poljske. Početkom avgusta austrijska, ruska i pruska vojska ušle su u Poljsku i zauzele one oblasti za koje su se prethodno dogovorile. Ipak, došlo je do nekoliko bitaka i opsada, jer su snage Barske konfederacije i francuski dobrovoljci odbili da polože oružje (najviše u Tinjecu, Čenstohovi i Krakovu). Manifest o okupaciji izdat je 5. avgusta 1772, na veliko zaprepašćenje zemlje koja je bila iscrpljena naporima Barske konfederacije da pruži djelotvoran otpor; potpisnici su 22. septembra 1772. ratifikovali sporazum o podjeli. Fridrih Veliki je bio oduševljen svojim uspjehom; Pruska je zauzela većinu Kraljevske Pruske (bez Danciga) koja se nalazi između njenih posjeda u Vojvodstvu Pruskom i Markgorofoviji Brandenburg, kao i Ermland (Varmija), sjeverna područja Velikopoljske uz rijeku Noteč (Netcki okrug) i dijelove Kujavije (ali ne i grad Torun). Uprkos znatnim kritikama upućenim carici Mariji Tereziji zbog podjele, austrijski državnih Vencel Anton bio je ponosan što je toliko veliki dio zapao Austriji, uključujući bogate rudnike soli Bohnja i Vjelička. Austriji je pripao Zator i Osvjenćim (Aušvic), dio Malopoljske koji obuhvata dijelove okruga Krakov i Sandomir i cijelu Galiciju, bez Krakova. Carica Katarina Velika bila je zadovoljna dobitkom, uprkos tome što je cijela Galicija pripada Austriji. Ovim „diplomatskim dokumentom” Rusija je došla u posjed dijela Livonije koji je ostao pod kontrolom Poljske i istočne Bjelorusije koja je obuhvatala okruge Vitepsk, Polock i Mscislav.[1]
.jpg)
Ovom podjelom, Državna zajednica Poljske i Litvanije izgubila je oko 30% teritorije i polovinu stanovništva (4 miliona ljudi), od kojih većina nisu bili etnički Poljaci. Zauzimanjem sjeverozapadne Poljske, Pruska je preuzela kontrolu nad 80% ukupne spoljne trgovine Poljske. Uvođenjem ogromnih carina, Pruska je ubrzala propast Državne zajednice.[8]
Nakon što su zauzele svoje teritorije, Austrija, Pruska i Rusija zatražile su da kralj Stanislav i Sejm odobre njihovu akciju. Kako strana pomoć nije stigla, a vojske država koje su učestvovale u podjeli su zauzele Varšavu kako bi silom primorale sazivanje Sejma, a alternativa pasivnom potčinjavanju stranoj volji nije postojala. Sejm Podjele, sa ruskim trupama koje su prijetile opoziciji, potpisao je 18. septembra 1773. ugovor o ustupanju, čime se odrekao svih pretenzija Državne zajednice na okupirane teritorije.
Druga podjela uredi
Do 1790, stanje u Poljskoj se toliko pogoršalo da je bila prisiljena da uđe u savez sa Pruskom. Potpisan je Poljsko-pruski savez 1790. godine. Uslovi saveza bili su takvi da je postala neizbježna nova podjela Poljske.
Poljska je 3. maja 1791. donijela liberalni Majski ustav, po kome su odvojene zakonodavna, izvršna i pravosudna vlast i eliminisane su zloupotrebe Repninskog Sejma. Reforme su izazvale agresivne akcije susjeda, koji su bili na oprezu zbog potencijalne renesanse Poljske. Pod izgovorom da je Poljska postala žrtva radikalnog jakobinizma, koji je u to vrijeme bio rastući u Francuskoj, ruske snage su napale 1792. godine.
U Poljsko-ruskom ratu, proruski konzervativni poljski magnati, Targovička konfederacija, borili su se protiv poljskih snaga koje su podržavale ustav, vjerujući da će im Rusi pomoći da povrate Zlatnu slobodu. Napušteni od svojih pruskih saveznika, poljske proustavne snage, suočene sa jedinicama Targovičke konfederacije i regularnom ruskoj vojskom, poražene su. Pruska je potpisala ugovor s Rusijom, u kojem se slaže da se poljske reforme proglase ništavnim, a obje zemlje će dobiti dijelove teritorije Državne zajednice Poljske i Litvanije. Zastupnici Gromskog Sejma, posljednjeg Sejma Državne zajednice, u prisustvu ruskih snaga, pristali su na ruske teritorijalne zahtjeve 1793. godine. Drugom podjelom, Rusija i Pruska su dobile toliko teritorijalno proširenje, da je u Poljsko ostala samo trećina stanovnika iz 1772. godine.
Targovička konfederacija, koja nije očekivala novu podjelu, i kralj Stanislav II Avgust Ponjatovski, koji im se pridružio pred kraj, izgubili su ugled i podršku. Reformisti su, s druge strane, sticali sve veću podršku, a 1794. počeo je Košćuškov ustanak.
Treća podjela uredi
Košćuškova ustanička vojska imala je početne uspjehe, ali ih je na kraju savladala superiorna ruska vojska. Sile koje su učestvovale u podjelama, uvidjevši sve veće nemire u ostatku Poljske, odlučile su da riješe problem brisanjem bilo kakve nezavisne poljske države sa političke karte. Njihovi predstavnici su 24. oktobra 1795. potpisali sporazum kojim su preostale teritorije Državne zajednice Poljske i Litvanije podijeljene između tri zemlje koje su predstavljali. Jedan od glavnih ruskih spoljnopolitičkih autora, knez Aleksandar Bezborodko, savjetovao je Katarinu Veliku o drugoj i trećoj podjeli Poljske.[9]
Ruski dio uključivao je 120.000 km² i 1,2 miliona stanovnika sa Vilnjusom, pruski dio bio je 55.000 km² i 1 milion stanovnika sa Varšavom, a austrijski dio je bio 47.000 km² i 1,2 miliona stanovnika sa Lublinom i Krakovom.
Pregled uredi
Što se tiče stanovništva, Poljska je u prvom podjeli izgubila preko 4 do 5 miliona građana (oko trećine stanovništva od ukupno 14 miliona prije podjela).[10] U Poljskoj je nakon druge podjele ostalo samo oko 4 miliona građana, što čini gubitak od jedne trećine njenog prvobitnog stanovništva, oko polovine preostalog stanovništva.[11] Trećom podjelom, Pruska je dobila oko 23%, Austrija 32%, a Rusija 45% stanovništva Državne zajednice Poljske i Litvanije.[12]
| Podjele | Austrija | Pruska | Rusija | Ukupno anektirano | Ukupno preostalo | |||||
|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
| Površina | % | Površina | % | Površina | % | Površina | % | Površina | % | |
| 1772. | 81.900 km² | 11,17% | 36.300 km² | 4,95% | 93.000 km² | 12,68% | 211.200 km² | 28,79% | 522300 km² | 71,21% |
| 1793. | — | — | 57.100 km² | 7,78% | 250.200 km² | 34,11% | 307.300 km² | 41,90% | 215.000 km² | 29,31% |
| 1795. | 47.000 km² | 6,41% | 48.000 km² | 6,54% | 120.000 km² | 16,36% | 215.000 km² | 29,31% | ||
| Ukupno | 128.900 km² | 17,57% | 141.400 km² | 19,28% | 463.200 km² | 63,15% | 733.500 km² | 100% | ||
Vladič predlaže nešto drugačije procjene anektirane teritorije sa 18% za Austriju, 20% za Prusku i 62% za Rusiju.[12]
Tokom Napoleonovih ratova i neposredno nakon njih, granice između sila koje su učestvovale u podjeli su se nekoliko puta pomjerale, što je rezultovalo mijenjanjem brojki u tabeli. Na kraju, Rusija je završila sa većinom poljskog jezgra na račun Pruske i Austrije. Nakon Bečkog kongresa, Rusija je kontrolisala 82% teritorije Poljske od prije 1772. (uključujući i marionetsku Kongresnu Poljsku), Austrija 11%, a Pruska 7%.[14]
Vidi još uredi
Napomene uredi
- ^ Iako je puni naziv podijeljene države bio „Državna zajednica Poljske i Litvanije”, gotovo svi izvori koriste izraz „podjele Poljske”, a ne „podjela Državne zajednice Poljske i Litvanije”, budući da je Poljska uobičajeni kraći naziv za ovu državnu zajednicu. Izraz „Podjele Državne zajednice Poljske i Litvanije” ne koristi se efektivno u literaturi.
Reference uredi
- ^ a b v g d đ „Partitions of Poland | Summary, Causes, Map, & Facts”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 16. 9. 2021.
- ^ Bideleux & Jeffries 1998, str. 156; Batt & Wolczuk 2002, str. 153; Sinkoff 2003, str. 271.
- ^ Scott 2001, str. 181–182.
- ^ Scott 2001, str. 181–182; Steed, Phillips & Hannay 1914; Seton-Watson 1967, str. 44.
- ^ Casanova 2001, str. 528.
- ^ Seton-Watson 1967, str. 44; Butterwick 1998, str. 169.
- ^ Scott 2001, str. 181–182; Seton-Watson 1967, str. 44.
- ^ Guettner, Darius von (2015). Nelson Modern History: the French Revolution (na jeziku: engleski). Cengage Learning Australia. str. 139. ISBN 978-0-17-024399-5. Pristupljeno 17. 9. 2021.
- ^ „Alexander Bezborodko | Biography & Facts”. Encyclopedia Britannica (na jeziku: engleski). Pristupljeno 17. 9. 2021.
- ^ Lukowski & Zawadzki 2001, str. 96–98.
- ^ Lukowski & Zawadzki 2001, str. 101–103.
- ^ a b Wandycz 2001, str. 133–.
- ^ Davies 2005, str. 394.
- ^ Kerski & Kowalczyk 2007str. 318; Po przyłączeniu do obwodu białostockiego w 1807 roku do cesartwa i utworzeniu osiem lat później Królestwa Polskiego wnuk Katarzyny zjednoczył pod swoim berłem około 82% przedrozbiorowego terytorium Rzeczypospolitej (dla porównania – Austria 11%, Prusy 7%)
Literatura uredi
- Bideleux, Robert; Jeffries, Ian (1998). A History of Eastern Europe: Crisis and Change (na jeziku: engleski). Psychology Press. ISBN 978-0-415-16111-4. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Batt, Judy; Wolczuk, Kataryna (2002). Region, State, and Identity in Central and Eastern Europe (na jeziku: engleski). Taylor & Francis. ISBN 978-0-7146-8225-9. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Sinkoff, Nancy (2003). Out of the Shtetl: Making Jews Modern in the Polish Borderlands (na jeziku: engleski). Society of Biblical Lit. ISBN 978-1-930675-16-2. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Scott, H. M. (2001). The Emergence of the Eastern Powers, 1756—1775 (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-79269-1. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Steed, Henry Wickham; Phillips, Walter Alison; Hannay, David (1914). „26: Russian Ascendancy”. A Short History of Austria-Hungary and Poland (na jeziku: engleski). Encyclopaedia Britannica Company. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Seton-Watson, Hugh (1967). The Russian Empire, 1801—1917 (na jeziku: engleski). Clarendon Press. ISBN 978-0-19-822152-4. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Casanova, Giacomo (2001). The Story of My Life (na jeziku: engleski). Penguin. ISBN 978-0-14-043915-1. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Butterwick, Richard (1998). Poland's Last King and English Culture: Stanisław August Poniatowski, 1732—1798 (na jeziku: engleski). Clarendon Press. ISBN 978-0-19-820701-6. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Lukowski, Jerzy; Zawadzki, Hubert (2001). A Concise History of Poland (na jeziku: engleski). Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-55917-1. Pristupljeno 17. 9. 2021.
- Wandycz, Piotr Stefan (2001). The Price of Freedom: A History of East Central Europe from the Middle Ages to the Present (na jeziku: engleski). Routledge. ISBN 978-0-415-25490-8. Pristupljeno 17. 9. 2021.
- Davies, Norman (2005). God's Playground A History of Poland: Volume 1: The Origins to 1795 (na jeziku: engleski). Oxford: Oxford University Press. ISBN 978-0-19-925339-5. Pristupljeno 17. 9. 2021.
- Kerski, Basil; Kowalczyk, Andrzej Stanisław (2007). Realiści z wyobraźnią: Kultura 1976-2000 : wybór tekstów (na jeziku: poljski). Wydawn. Uniwersytetu Marii Curie-Skłodowskiej. ISBN 978-83-227-2620-4. Pristupljeno 17. 9. 2021.
Dodatna literatura uredi
- Lewitter, L. R. (decembar 1958). „The Partitions of Poland, Part I”. History Today (na jeziku: engleski). 8 (12): 813–820. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Lewitter, L. R. (1965). „THE PARTITIONS OF POLAND”. The New Cambridge Modern History: Volume 8: The American and French Revolutions, 1763–93. Cambridge University Press. 8: 333—359. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Lord, Robert Howard (1915). The Second Partition of Poland: A Study in Diplomatic History (na jeziku: engleski). Harvard University Press. ISBN 978-0-674-33707-7. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- Lukowski, Jerzy (1999). The Partitions of Poland: 1772, 1793, 1795 (na jeziku: engleski). Longman. ISBN 978-0-582-29274-1. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- McLean, T. (2011). The Other East and Nineteenth-Century British Literature: Imagining Poland and the Russian Empire (na jeziku: engleski). Springer. ISBN 978-0-230-35521-7. Pristupljeno 16. 9. 2021.
Spoljašnje veze uredi
- Wroński, Krzysztof (2006). „Rozbiory Polski w XVIII w. " ich uwarunkowania i skutki.”. historycy:pl (na jeziku: poljski). Arhivirano iz originala 24. 5. 2007. g. Pristupljeno 16. 9. 2021.
- „Where Is Poland? | A Journey Through A Country That Wasn't”. whereispoland.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 16. 9. 2021.