Praživotinje ili protozoe (lat. Protozoa) su jednoćelijske eukariotske životinje koje pripadaju carstvu protista (Protista). Telo praživotinja izgrađeno je od jedne ćelije, koja svoje funkcije obavlja raznovrsnim organelama i odgovara pojedinačnoj ćeliji u višećelijskom organizmu.

Paramecijum

U nekim sistemima biološke klasifikacije, protozoa se definiše kao raznovrsna grupa jednoćelijskih eukariotskih organizama.[1] Istorijski, protozoa su definisani kao jednoćelijske životinje ili organizmi sa ponašanjima poput životinja, kao što su motilitet i predacija. Ova grupa se smatra zoološkim pandanom „talofita”, koje se smatraju slične biljkama, pošto one imaju sposobnost fotosinteze.[2]

Anatomija uredi

Organi jednoćelijskih praživotinja uredi

Organele predstavljaju diferencijacije citoplazme, koje obavljaju različite funkcije i odgovaraju organima višećelijskog organizma. Protozoe imaju sledeće organele :

  • organele za kretanje : pseudopodije, treplje (cilije) i bičevi (flagelume);
  • organele za varenje su hranljive vakuole u kojima se vari hrana (unutarćelijsko varenje);
  • organele za izlučivanje – kontraktilne vakuole čija je primarna funkcija osmoregulacija (održavanje stalnog osmotskog pritiska u ćeliji) koja se obavlja izbacivanjem viška vode; sa tom vodom se izbacuju i nepotrebne materije;
  • organele za primanje draži, kakva je npr. stigma (očna mrlja) za prijem svetlosne draži, kod bičara.

Građa ćelije uredi

Ćelija protozoa je po građi eukariotska ćelija, što znači da se u citoplazmi nalaze jedro i ćelijske organele.

Citoplazma je diferencirana na:

  • spoljašnji, gušći deo nazvan ektoplazma i
  • unutrašnji, ređi deo endoplazmu.

Citoplazma može da bude bez membrane (kod ameba ), sa membranom (naziva se pelikula), dok mnoge protozoe obrazuju i ljušturu.

Protozoe mogu da sadrže jedno ili veći broj jedara. Kod višejedarnih protozoa, kakvi su trepljari, mogu da se razlikuju dva tipa jedra :

Vegetativne funkcije uredi

Ishrana uredi

Autotrofno se hrane one protozoe koje, kao i biljke, mogu sintetisati organske materije iz neorganskih (obavljaju fotosintezu) pa im pripadaju zeleni bičari. One obično žive na mestima koja su bogata svetlošću, ugljen-dioksidom i mineralnim solima. Poseduju karakteristične organele hromoplaste u kojima se nalaze pigment hlorofil, a mogu imati i druge pigmente (žute, crvene, mrke i dr). U blizini hromoplasta nalaze se pirenoidi u kojima se šećeri pretvaraju u skrob i mogu se samoduplirati istovremeno kada i hromoplasti. Pored skroba, rezervna materija autotrofnih protozoa mogu biti ulje, masti, leukozin i dr. Ima vrsta, kakva je npr. Euglena, koje se na svetlosti hrane autotrofno, a u tami heterotrofno (saprozojski način).

Autotrofnim načinom hrani se većina predstavnika sledećih redova:

  1. Chrysomonadina (Chromulina, Ochromonas, Synura uvella, Dinobryon, Silicoflagellide);
  2. Cryptomonadina (Cryptomonas)
  3. Dinoflagellata
  4. Euglenoidea (Euglena viridis, Phacus)
  5. Phytomonadina (Chlamidomonas; Volvox)

Među heterotrofnim vrstama razlikuju se dva tipa ishrane:

1. holozojski (zahvataju čvrste partikule hrane) i

2. saprozojski (osmotskim putem primaju tečnu, rastvorenu hranu).

Hrana se najčešće obuhvata pseudopodijama, uvlači u unutrašnjost i vari u posebnim organelama, hranljivim vakuolama, koje su ispunjene enzimima za varenje. Strujanjem citoplazme ove vakuole neprekidno kreću kroz ćeliju čime se svi delovi citoplazme ravnomerno snabdevaju hranom. Holozojski se hrane predstavnici redova:

  1. Sarcodina,
  2. Amoebina (Amoeba limax, Amoeba proteus, Entamoeba coli, Entamoeba histolitica, Entamoeba gingivalis),
  3. Foraminifera
  4. Heliozoa
  5. Radiolaria
  6. Choanoflagellata i dr.

Većina parazitskih protozoa (Trypanosoma, Leishmania, Coccidia, Gragarinida i dr.) hrani se saprobnim načinom ali i mnoge neparazitske, bezbojne, slobodnoživeće Flagellata. Za ovaj način ishrane nisu potrebne neke specijalne organele.

Izlučivanje uredi

Izlučivanje se vrši na dva načina :

  • preko cele površine tela i
  • kontraktilnim vakuolama, koje pored ekskretorne imaju i ulogu u osmoregulaciji

Osetljivost uredi

Primanje draži (uglavnom svetlosnih, taktilnih i hemijskih) se, takođe, može vršiti na dva načina:

  • celom površinom tela i
  • čulnim organelama, kakva je npr. stigma (očna mrlja)

Razmnožavanje uredi

Protozoe se razmnožavaju na dva načina bespolno i polno.

Bespolno razmnožavanje se obavlja deobom jednog roditelja pri čemu nastaju dve ili više mladih jedinki koje se razvijaju u odrasle.

Načini bespolnog razmnožavanja su :

  • binarna deoba – podela roditeljske jedinke na dve;
  • multipna (višestruka) deoba – podela na veći broj ćelija ;
  • plazmotomija – deoba višejedarnih protozoa, pri kojoj se deli samo citoplazma;
  • pupljenje – obrazuju se spoljašnji (egzogeno pupljenje) ili unutrašnji (endogeno pupljenje) izraštaji; ako se ti pupoljci ne odvoje od roditeljskog tela, onda postaju kolonijalne protozoe.

Polno razmnožavanje obuhvata mejozu kojom se formira haploidan broj hromozoma polnim ćelijama ili u jedrima, koji se zatim spajaju i ponovo obrazuju diploidan broj hromozoma.

Načini polnog razmnožavanja su:

  • kopulacija (singamija) – spajanje gameta koji mogu da budu međusobno isti (izogameti) ili različiti (anizogameti);
  • konjugacija – pri kojoj se dve jedinke spoje citoplazmatičnim mostićem i razmene mikronukleuse;
  • autogamija – spajanje mikronukleusa jedne iste jedinke, čime se postiže rekombinacija gena.

Klasifikacija (sistematika) protozoa uredi

Na osnovu organela za kretanje i načina razmnožavanja tip protozoa se deli na 4 podtipa :

  1. Sarcomastigophora, koji obuhvata amebe sa pseudopodijama i bičare. Mnoge vrste su važne za humanu medicinu, kao uzročnici oboljenja :
  2. Sporozoa su uglavnom endoparaziti sa najčešće dva domaćina. Najpoznatiji predstavnik je Plasmodium, koji izaziva bolest malariju, a prenosi ga malarični komarac;
  3. Cnidospora su uglavnom paraziti životinja;
  4. Ciliophora (trepljari) su najsloženije protozoe. Najpoznatiji njihov predstavnik je Paramecium (papučica). Važno je pomenuti i protozoe koje žive u simbiozi u želucu preživara i imaju sposobnost razlaganja celuloze.

Heterotrofni protisti uredi

Heterotrofni protisti su velika grupa protista, izdvojena na osnovu načina ishrane. Oni se uglavnom aktivno kreću tražeći hranu ili bolje uslove života. Najsloženiji heterotrofni protisti imaju specijalizovane organele, koje su po svojim funkcijama nalik na organe ili organske sisteme kod životinja. Po ovim osobinama heterotrofni protisti su slični životinjama tako da su dugo vremena ubrajani u isto carstvo sa životinjama. U okviru tog carstva heterotrofni protisti su izdvajani kao jednoćelijske ili praživotinje (Protozoa). Međutim po sadašnjim standardima heterotrofni protisti ne spadaju u životinje, već su samo jedna grupa jednoćelijskih eukariotskih organizama. Praživotinje ili heterotrofni protisti nemaju ćelijski zid, nemaju hloroplast i ne mogu da vrše fotosintezu. Energiju za život obezbeđuju varenjem unete hrane. Izuzetak je euglena koja se na svetlosti hrani autotrofno jer poseduje hlorofil

Ishrana i varenje uredi

Manji broj heterotrofnih protista se hrani tako što uzima rastvorenu hranu upijajući je preko ćelijske membrane (uglavnom parazitske vrste, ali i mnoge ne parazitske vrste) dok se veći deo hrani hvatajući hranljive čestice, potom ih guta i vari u telu, a nepotrebne delove izbacuje u spoljašnju sredinu. Neke vrste mogu da unesu hranu u bilo kom delu tela ali kod mnogih postoje ćelijska usta. Hranu vare uglavnom u hranljivim vakuolama, dok nesvarene delove mogu da izbacuju ili na bilo kom mestu u telu, ili na tačno određenom mestu.

Izlučivanje uredi

 
Heterotrofni protisti sa trepljama (trepljari) - paramecijum, najpoznatiji trepljar

Štetne materije koje su nastale u procesima metabolizma se izbacuju preko površine tela. Kod nekih vrsta koje žive u slatkovodnoj sredini, zbog veće koncentracije soli u unutrašnjosti, voda stalno prodire u telo tako da su razvile mehanizam za izbacivanje viška vode - kontraktilnu vakuolu, koja takođe pomaže i u izbacivanju štetnih materija. Kod nekih vrsta postoji samo jedna kontraktilna vakuola, a postoje i vrste sa nekoliko desetina istih.

Reagovanje na draži uredi

Heterotrofni protisti imaju mogućnost da reaguju na draži. U manjoj ili većoj meri mogu da reaguju na hemijske draži, dodir, temperaturu i svetlost. U reagovanju na draži im pomažu posebne organele (npr. bičevi, treplje ili očna mrlja).

Rasprostranjenost uredi

Heterotrofni protisti se mogu naći svuda gde ima dovoljno vlage. Nalaze se u morskoj i slatkoj vodi, u vlažnoj zemlji, ali i u telima životinja, biljaka, čoveka, pa čak i u telima drugih protista. Ukoliko žive na telima drugih organizama nanose im manju ili veću štetu, tako da te vrste spadaju u parazite, ali neke vrste mogu živeti u simbiozi sa domaćinom i obezbeđivati mu određenu korist. Neke vrste žive u kolonijama u kojima postoji podela rada (jedne se razmnožavaju, druge imaju ulogu u ishrani i kretanju...)

Podela uredi

Na osnovu građe heterotrofni protisti protisti se uglavnom dele na:

  1. Heterotrofne protiste sa bičevima - bičare
  2. Heterotrofne protiste sa lažnim nožicama - amebe i srodnici
  3. Heterotrofne protiste koji formiraju spore
  4. Heterotrofne protiste sa trepljama - trepljare

Heterotrofni protisti sa bičevima uredi

 
Heterotrofni protisti sa bičevima (bičari) - zelena alga

Heterotrofni protisti sa bičevima (bičari) su najveća grupa heterotrofnih protista. Imaju prilično postojan oblik tela. Poseduju dugačak izraštaj (bič) koji im služi za kretanje. Takođe imaju usni otvor, ali nemaju mesto određeno za izbacivanje nesvarenih materija. Ova vrsta Heterotrofnih protista je veoma široko rasprostranjena, naseljavaju slane i slatke vode. Mogu da žive samostalno i u kolonijama. U ovoj grupi se nalaze i paraziti ljudi, životinja i biljaka, a ima i onih koji su korisni za domaćine (npr. bičari koji žive u crevima termita i omogućavaju im varenje celuloze). Paraziti iz ove grupe heterotrofnih protista imaju složen životni ciklus u kome najčešće menjaju dva domaćina. Među najpoznatije parazite iz ove grupe ubrajaju se tripanzome koje izazivaju spavaću bolest kod čoveka. Takođe poznati paraziti iz ove grupe su: trihomonas koji parazitira u crevima i polnim odvodima čoveka, i leišmanija koji izaziva rane na koži i unutrašnje krvarenje.

Heterotrofni protisti sa lažnim nožicama uredi

 
Thecamoeba striata - vrsta Heterotrofnih protisti sa lažnim nožicama

Heterotrofni protisti sa lažnim nožicama ili Heterotrofni protisti ameboidnog izgleda su grupa heterotrofnih protista sa nestalnim oblikom tela. Ovi protisti se kreću pomoću lažnih nožica (pseudopodija) koje imaju funkciju i za uzimanje hrane. Nemaju ćelijska usta i hranu unose preko bilo kog mesta u telu, a i izbacuju je preko celog tela. Žive u slanim i slatkim vodama a ima ih i u vlažnom zemljištu. Uglavnom žive pojedinačno, ali postoje i neke vrste koje žive u kolonijama. Veliki broj protista iz ove vrste su paraziti životinja. U ovu grupu heterotrofnih protisti spadaju amebe. Najpoznatija parazitna ameba je dizenterična ameba koja izaziva kod čoveka dizenteriju koja se može završiti i smrtnim ishodom po čoveka. Sem ameba u ovu grupu spadaju i foraminifere. One su srodnici ameba, žive u morima i imaju krečnjačku ljušturu koja im služi za zaštitu (između ostalog od njihovih ljuštura su taloženjem nastale sedimentne stene). Takođe u morima žive radiolarije. One takođe imaju ljušture.

Heterotrofni protisti koji formiraju spore uredi

 
Heterotrofni protisti koji formiraju spore - plazmodijum izazivač malarije

Heterotrofni protisti koji formiraju spore su grupa heterotrofnih protista koji isključivo žive kao paraziti raznih vrsti životinja. U toku svog života obrazuju naročite stupnjeve koji su uglavnom zaštićeni čvrstom opnom i sadrže zametke novih jedinki. Ovi stupnjevi nazivaju se spore. Preko njih se ovi paraziti prenose i rasprostranjuju. Usled parazitskog načina života dosta se razlikuju od ostalih heterotrofnih protista. Nemaju organele za varenje, izlučivanje ni za kretanje. Hranu unose preko površine tela, uzimajući je od domaćina. Uglavnom se razmnožavaju smenom polne i bespolne generacije. U najpoznatije parazite iz ove grupe ubraja se plazmodijum koji je izazivač bolesti malarije kod čoveka. Ovaj parazit živi u krvi čoveka (eritrocitima).

Heterotrofni protisti sa trepljama uredi

Heterotrofni protisti sa trepljama ili trepljari su najkrupnija grupa heterotrofnih protista. Telo im je prekriveno čvrstom opnom tako da imaju jasno određen oblik. Organizacija ove vrste protista je veoma složena. Organele za varenje i izlučivanje su kod ove vrste najsloženije od svih protista. Poseduju ćelijska usta (mesto preko koga unose hranu) i tačno određeno mesto preko koga izbacuju nesvarene produkte. Imaju dva tipa jedara (veliko i malo). Razmnožavaju se bespolno i polno (konjugacijom). Neke vrste se aktivno kreću (kao što je paramecijum), dok su druge nepokretne (vorticela, stentor). Takođe postoje i vrste koje deo života provedu aktivno plivajući, a deo pričvršćene za podlogu.

Reference uredi

  1. ^ I. Edward Alcamo; Warner, Jennifer M. (28. 8. 2009). Schaum's Outline of Microbiology. McGraw Hill Professional. str. 144. ISBN 978-0-07-162326-1. Pristupljeno 14. 11. 2010. 
  2. ^ Ruggiero, Michael A.; Gordon, Dennis P.; Orrell, Thomas M.; Bailly, Nicolas; Bourgoin, Thierry; Brusca, Richard C.; Cavalier-Smith, Thomas; Guiry, Michael D.; Kirk, Paul M. (29. 4. 2015). „A Higher Level Classification of All Living Organisms”. PLOS ONE. 10 (4): e0119248. Bibcode:2015PLoSO..1019248R. PMC 4418965 . PMID 25923521. doi:10.1371/journal.pone.0119248 . 

Literatura uredi

  • I. Edward Alcamo; Warner, Jennifer M. (28. 8. 2009). Schaum's Outline of Microbiology. McGraw Hill Professional. str. 144. ISBN 978-0-07-162326-1. Pristupljeno 14. 11. 2010. 
  • Dogelj, V, A: Zoologija beskičmenjaka, Naučna knjiga, Beograd, 1971.
  • Krunić, M: Zoologija invertebrata 1, Naučna knjiga, Beograd, 1977.
  • Krunić, M: Zoologija invertebrata 2, Naučna knjiga, Beograd
  • Mariček, Magdalena, Ćurčić, B, Radović, I: Specijalna zoologija, Naučna knjiga, Beograd, 1986.
  • Matoničkin, I, Habdija, I, Primc - Habdija, B: Beskralješnjaci - bilogija nižih avertebrata, Školska knjiga, Zagreb, 1998.
  • Marcon, E, Mongini, M: Sve životinje sveta, IRO Vuk Karadžić, Beograd, 1986.
  • Petrov, I: Sakupljanje, preparovanje i čuvanje insekata u zbirkama, Biološki fakultet, Beograd, 2000.
  • Radović, I, Petrov, Brigita: Raznovrsnost života 1 - struktura i funkcija, Biološki fakultet Beograd i Stylos Novi Sad, Beograd, 2001.
  • Biologija za II razred gimnazije opšteg smera. Autori: Brigita Petrov, Miloš Kalezić i Radomir Konjević. Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd. Izdanje iz godine. 2003. ISBN 978-86-17-10806-7.

Spoljašnje veze uredi