Prvi šumadijski partizanski odred

Prvi šumadijski narodnooslobodilački partizanski (NOP) odred je bio partizanska jedinica u sastavu Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije tokom Drugog svetskog rata u Srbiji. Komandant odreda bio je Milan Blagojević Španac, narodni heroj, zamenik komandanta odreda Milan Ilić Čiča, narodni heroj, a politički komesar Nedeljko Žakula.

Prvi šumadijski partizanski odred
Postojanje1. jul 1941.
Mesto formiranja:
Gornja Trešnjevica
Formacija3 bataljona
Jačina300 vojnika i oficira
DeoNOV i PO Jugoslavije
Angažovanje
Komandanti
KomandantMilan Blagojević Španac
Politički komesarMilan Ilić Čiča

Istorijat

uredi

Formiran je 1. jula 1941, kod sela Gornje Trešnjevice, na mestu zvanom Jazerbara, na kosi Lisać. u Šumadiji. Imao je 4 čete sa ukupno oko 100 boraca (4. jula), a 26. avgusta 9 četa svrstanih u 3 bataljona (Oplenački, Orašački i Kolubarski). Polovinom avgusta izvedena je velika akcija na Kremenjači iznad Čumića, gde je uništeno sedam neprijateljskih kamiona i 57 Nemaca, a 14 zarobljeno. Odred je 8. septembra brojao 238 boraca naoružanih sa 210 pušaka, 2 laka mitraljeza, 9 puškomitraljeza i 40 pištolja, a krajem oktobra bilo je ukupno oko 450 boraca. Dejstvovao je na prostoru Lazarevac, Aranđelovac, Topola, Rudnik, Ljig. U julu i avgustu 1941. vodio je više uspešnih borbi protiv nemačkih poternih odreda, razoružao je veći deo posada žandarmerijskih stanica po selima oplenačkog, orašačkog i kolubarskog sreza, zabranio rad opštinskim upravama u skoro svim selima na svom operacijskom prostoru, porušio telefonsko-telegrafske linije i spalio knjige za kontrolu oružja, diverzantskim akcijama onesposobio je gotovo sve železničke stanice i porušio mostove na pruzi Mladenovac—Lazarevac. Izvršio je, takođe, uspešne napade na rudnike uglja u Misači, Oplencu, Rudovcima, Junkovcu i Crljenima, a u Vreocima oštetio električnu centralu. Uveče 23. avgusta delovi odreda upali su u Aranđelovac. Do polovine septembra zajedno sa 2. šumadijskim, Pomoravskim i Kragujevačkim NOPO oslobodio je svu Šumadiju izuzev Kragujevca, Topole i Aranđelca. U oktobru je zasedama na drumovima često nanosio veće gubitke nemačkim jedinicama, blokirao Lazarevac, vodio borbe protiv nemačkih jedinica kod Topole i na Rudniku, sredinom novembra protiv nemačkih i kvislinških snaga severno od Kragujevca, u rejonu sela Junkovca i Beničine, a od 21. do 26. novembra na planini Rudniku, nakon čega se deo Odreda povukao u Sandžak, gde je 22. decembra 1941. ušao u sastav 1. proleterske brigade. Deo Odreda koji je ostao u Šumadiji u zimi 1942. je razbijen, a pojedine grupe boraca, koje su se zadržale u rejonu Aranđelovca, na planini Bukulji i Rudniku, nastavile su oružane akcije. Početkom juna 1942. Okružni komitet KPJ za Aranđelovac doneo je odluku da se ponovno formira 1. šumadijski NOPO, koji je dobio naziv Milan Blagojević. Komandu nad odredom je preuzeo Milorad Labudović Labud, narodni heroj. Imao je oko 50 boraca. Odred je uništavao organe kvislinške vlasti i selima, a u oštrim borbama protiv jedinica Srpske državne straže (SDS) do septembra 1942. likvidirao je više njihovih poljskih stanica. Uporedo je rušio telefonsko-telegrafske veze i železničke pruge na svom području. Značajnije borbe protiv kvislinških i četničkih formacija vodio je kod sela Trešnjevice (22. juna), u selu Darosavi (29/30. juna), kod sela Stapara (13. jula), kod sela Banje (28. avgusta) u selu Jeloviku (29. avgusta): demolirao je železničku stanicu Milatovac na pruzi KragujevacLapovo (14. jula) i železničku stanicu Banju na pruzi Mladenovac—Aranđelovac (27. avgusta). Krajem avgusta odred je reorganizovan. Tad je imao Oplenačku, Rudničku i Kosmajsku četu (ukupno 80 boraca). U septembru 1942. spalio je opštinske arhive u selima Brančiću, Moravcima i Boljkovcima, izvršio je uspele napade na železničke stanice Vlaško Polje, Krivu Reku, Umčare i Malu Ivanču i na posade SDS u selima Majdanu, Šutcima i Trešnjevici. U borbi u selu Trešnjevici i kod sela Bosute (kod Belanovice) Rudnička i Oplenačka četa su pretrpele 24. i 25. septembra osetne gubitke, pa su reorganizovane u Rudničku četu. Do kraja 1942. Odred je izvršio nekoliko uspelih napada na jedinice SDS i četnike; oktobra u selima Manojlovcu, Misači, Orašcu, Barajevu i Stojniku, 14/15. decembra u Sopotu i 24/25. decembra u selu Čumiću. U januaru i februaru 1943. Odred je spalio kvislinške arhive u 38 seoskih opština, a na pruzi Lajkovac—Gornji Milanovac oštetio železničke stanice i uništio skretnice u Kadinoj Luci, Banjanima, Krivoj Reci i Štavici; u februaru je napao uporišta neprijatelja u selima Donjoj Šatornji, Belanovici, Venčacu, Rogaič, porušio rudnička postrojenja u selima Orašcu, Misači i Rudovcima, prekinuo telefonsko-telegrafske linije između sela Kopljara i Grabovca, na pruzi Mladenovac—Aranđelovac, na liniji sela Darosava—Venčane-Sopot, između sela Belosavaca iTopole i na pruzi LajkovacČačak, prekinuo električni vod koji snabdeva strujom Aranđelovac, Kragujevac, Kraljevo i Jagodinu iz termoelektrane Vreoci. U martu je proširio dejstva i na kosmajsko područje, a noću 10/11. marta ušao je u Grocku. U njegov sastav ušla je 2. maja Kačerska četa, a Kosmajska je uključena u Kosmajski NOP odred. Napadima na neprijateljske delove u manjim uporištima, rušenjem objekata na komunikacijama, uništavanjem kvislinškog administrativnog aparata i političkim radom u narodu, Odred je znatno ojačao, pa je od dela njegovog ljudstva formiran 28. juna 1. šumadijski udarni bataljon, koji je 5. oktobra 1943. ušao i sastav 1. šumadijske brigade. Daljim uspešnim dejstvima protiv okupatora i kvislinga i mobilizacijom boraca, Odred je ponovno brojno narastao, te je 22. decembra 1943. dao deo ljudstva za formiranje Privremene šumadijske brigade, a 25. aprila 1944. i 2. šumadijske brigade. Učestvovao je u razbijanju jake četničke grupacije kod sela Progoreovaca 1. maja 1944. i četničkog Rudničkog korpusa u selu Dubovcima 28. juna. Rasformiran je krajem oktobra 1944, a njegovim ljudstvom popunjene su jedinice KNOJ.[1]

Literatura

uredi
  • Moma Marković Pregled Narodnooslobodilačke borbe u Srbiji. Beograd 1947. godina

Reference

uredi
  1. ^ Vojna enciklopedija. 9 (2. izd. doštampano 1978. izd.). Beograd. 1975. str. 574—575.