Prirodni sateliti Urana

Uran, sedma planeta Sunčevog sistema, ima 27 otkrivenih prirodnih satelita, od kojih je većina nazvana po likovima iz dela Vilijama Šekspira i Aleksandra Poupa.[1] Uranovi sateliti podeljeni su u tri grupe — trinaest unutrašnjih, pet glavnih i devet nepravilnih. Unutrašnji sateliti su mala tamna tela koja imaju slična svojstva i poreklo kao Uranovi prstenovi. Pet glavnih satelita su elipsoidnog oblika, što ukazuje da su dostigli hidrostatičku ravnotežu u nekom trenutku svoje prošlosti, a četiri od njih pokazuju znakove unutrašnjih procesa kao što su formiranje kanjona i vulkanizam na svojim površinama.[2] Najveća od njih je Titanija, sa prečnikom od 1.578 kilometara, što ga čini osmim satelitom po površini u Sunčevom sistemu, sa dvadeset puta manjom masom od Meseca. Orbite pravilnih satelita Urana (unutrašnjih i glavnih) su koplanarne sa Uranovim ekvatorom, koji je nagnut za 97,77° do svoje orbite. Uranovi nepravilni sateliti imaju eliptične i veoma nagnute (uglavnom retrogradne) orbite na velikim udaljenostima od planete.[3]

Uran i njegovih šest najvećih satelita u poređenju sa njihovim relativnim veličinama položajima. S leva nadesno: Pak, Miranda, Arijel, Umbrijel, Titanija i Oberon

Vilhelm Heršel je otkrio prva dva meseca, Titaniju i Oberon, 1787. godine. Sledeća tri elipsoidna meseca otkrili su Vilijam Lasel 1851. (Arijel i Umbrijel) i Džerard Kajper 1948. (Miranda).[1] Ovih pet prvootkrivenih imaju planetarnu masu te bi se smatrale patuljastim planetama kada bi bile direktno u Sunčevoj orbiti. Ostali Uranovi sateliti otkriveni su nakon 1985. godine, neki tokom letenja Vojadžera 2, neki pomoću naprednih teleskopa na Zemlji.[2][3]

Reference uredi

  1. ^ a b „Planet and Satellite Names and Discoverers”. Gazetteer of Planetary Nomenclature. USGS Astrogeology. 21. 7. 2006. Pristupljeno 25. 7. 2020. 
  2. ^ a b Smith, B. A.; Soderblom, L. A.; Beebe, A.; Bliss, D.; Boyce, J. M.; Brahic, A.; Briggs, G. A.; Brown, R. H.; Collins, S. A. (4. 7. 1986). „Voyager 2 in the Uranian System: Imaging Science Results”. Science. 233 (4759): 43—64. Bibcode:1986Sci...233...43S. PMID 17812889. doi:10.1126/science.233.4759.43. 
  3. ^ a b Sheppard, S. S.; Jewitt, D.; Kleyna, J. (2005). „An Ultradeep Survey for Irregular Satellites of Uranus: Limits to Completeness”. The Astronomical Journal. 129 (1): 518—525. Bibcode:2005AJ....129..518S. arXiv:astro-ph/0410059 . doi:10.1086/426329. 

Spoljašnje veze uredi