Sveta Teodula
Ovaj članak možda zahteva čišćenje i/ili prerađivanje kako bi se zadovoljili standardi kvaliteta Vikipedije. Problem: članak je napisan hagiografskim stilom, a takođe je najverovatnije i istorijski neutemeljen. |
Sveta mučenica Teodula je hrišćanska svetiteljka.
![](http://upload.wikimedia.org/wikipedia/commons/thumb/d/d2/%D0%96%D0%B8%D1%82%D0%B8%D1%8F_%D0%A1%D0%B2%D1%8F%D1%82%D1%8B%D1%85_%281903-1911%29_-_%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BD%D0%B0_06052_%D0%A4%D0%B5%D0%BE%D0%B4%D1%83%D0%BB%D0%B8%D1%8F.png/220px-%D0%96%D0%B8%D1%82%D0%B8%D1%8F_%D0%A1%D0%B2%D1%8F%D1%82%D1%8B%D1%85_%281903-1911%29_-_%D0%B8%D0%BA%D0%BE%D0%BD%D0%B0_06052_%D0%A4%D0%B5%D0%BE%D0%B4%D1%83%D0%BB%D0%B8%D1%8F.png)
Postradala je za Hrista u vreme Dioklecijana, nečastivog cara rimskog.[1] Pri mučenju, Teodula urazumi jednog od mučitelja, Eladija, i privede ga veri Hristovoj. Kada Eladije javno ispovedi svoju veru u Hrista, bi mačem posečen. Teodula se držaše vrlo hrabro na sudu, zbog čega je sudija nazva bezumnom. Reče mu na to Teodula: „Bezumni ste vi koji zaboraviste jedinog istinitog Boga, pa se klanjate mrtvom kamenju“.[2] Sudija je vrže na muke ljute koje Teodula junački izdrža, i svojim junaštvom na mukama mnoge zadivi i ka Hristu obrati. Među onima behu i dva ugledna građanina, Makarije i Evagrije.[3] Sa ovom dvojicom i mnogim drugim Teodula bi bačena u usijanu peć gde česno svi skončaše i Hristovog se carstva udostojiše.[4]
Srpska pravoslavna crkva slavi je 5. februara po crkvenom, a 18. februara po gregorijanskom kalendaru.
Reference
uredi- ^ „Sv. muč. Agatija; Sv. muč. Teodula; Sv. Polievkt, patrijarh carigradski – Zadušnice – Vaznesenjska crkva” (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2024-01-25.
- ^ „Sveta mučenica Teodula - Hram Uspenja Presvete Bogorodice u Cirihu”. pravoslavnacrkva.ch (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-01-25.
- ^ „Sveta mučenica Teodula”. Prijateljboziji.com (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2024-01-25.
- ^ „Pravoslavni podsetnik”. www.pravoslavno.rs. Pristupljeno 2024-01-25.
Napomene
urediNapomena: Ovaj članak, ili jedan njegov deo, izvorno je preuzet iz Ohridskog prologa Nikolaja Velimirovića.