Silvije Strahimir Kranjčević
Ovom članku potrebni su dodatni izvori zbog proverljivosti. |
Silvije Strahimir Kranjčević (Senj, 17. februar 1865 — Sarajevo, 29. oktobar 1908) bio je hrvatski književnik.[1]
Silvije Strahimir Kranjčević | |
---|---|
![]() Silvije Strahimir Kranjčević, hrvatski književnik | |
Lični podaci | |
Datum rođenja | 17. februar 1865. |
Mesto rođenja | Senj, Hrvatska pod Habzburzima |
Datum smrti | 29. oktobar 1908.43 god.) ( |
Mesto smrti | Sarajevo, Austrougarska |
Književni rad | |
Najvažnija dela | Bugarkinje |
Zvanični veb-sajt | |
www |
Biografija
urediKranjčević se rodio u Senju, od oca Spiridiona (1814—1885) i majke Marije (1832—1880). Njegovom ocu to je bio treći brak, a majci drugi, pa je Silvije imao polubrata Filipa i polusestru Otiliju. Nakon njega Spiridion i Marija dobili su još jednog sina, Spiridiona, i ćerku Ernestinu.
Osnovnu školu (1871—1875) i gimnaziju (1875—1883) zvaršio je u Senju, ali je odbio da polaže ispit zrelosti zbog sukoba sa školskim vlastima. Zaslugom senjskog biskupa Jurja Posilovića odlazi u Rim, u Collegium Germanico-Hungaricum, na teološke studije.[1] Već 1884. napušta Rim i vraća se u Hrvatsku, u Zagreb. Moli vlasti da mu dopuste polaganje ispita zrelosti u senjskoj gimnaziji, ali je odbijen. Uveliko objavljuje pesme i priče po časopisima, a prvu zbirku pesama Bugarkinje objavljuje 1885. Zahvaljujući Štrosmajerovim preporukama upisuje i završava učiteljski tečaj u Zagrebu.[1] Radi kao učitelj u Mostaru, Livnu, Bijeljini i Sarajevu.[1] Godine 1894. javljaju se prvi simptomi oboljenja bubrega. Objavljuje svoje stihove u mnogim hrvatskim i bosanskim časopisima, kao što su Nada, Vijenac, Pobratim, Prosvijeta, Lovor i drugi, a često anonimno objavljuje i kritičke radove. Moli vlasti da mu odobre službovanje u Hrvatskoj, ali ga odbijaju zbog političke nepodobnosti.
Osam godina (1895 – 1903) je uređivao književni časopis Nada koji je izdavala Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine.[2] Svoja dela je objavljivao i u drugim hrvatskim i bosanskim časopisima: Vijenac, Pobratim, Prosvijeta, Lovor i drugi.[2]
Oženio se 1898. godine Grabrijelom Anom Kašaj (1876—1911) i sa njom otputovao u Zagreb i Beč, na Svetsku izložbu, a iste godine upoznaje i češkog naučnika i pesnika Adolfa Černija. Matica hrvatska objavljuje njegove Izabrane pjesme (1899), a jedan praški časopis objavljuje dve njegove pesme sledeće godine. Sa suprugom obilazi italijanske gradove Veneciju, Padovu i Veronu tokom 1901, a 1902. izlazi iz štampe i treća njegova zbirka Trzaji. Tokom 1904. unapređen je u zvanje profesora i postavljen za upravitelja trgovačke škole u Sarajevu. U Lajpcigu su prevedene i objavljene tri njegove pesme u okviru zbirke hrvatske lirike. Godine 1907. je u Hrvatskom narodnom kazalištu izvedena opera u tri čina Prvi grijeh za koju je tekst napisao Kranjčević. Sledeće godine je časopis Behar posvetio ceo jedan broj dvadesetpetogodišnjici njegovog književnog rada, a poljski profesor slavistike Tadeus Grabovski objavio je opsežnu monografiju o Kranjčeviću.
Njegovo zdravstveno stanje je sve lošije i pored više operacija. Umire 1908. godine u Sarajevu, a sahranjen je na sarajevskom groblju Koševo.[2] Sahrani su, pored rodbine, prisustvovali i predstavnici gradskih i školskih vlasti, crkve, književnici, između ostalih i Antun Gustav Matoš, i veliki broj Sarajlija. Sa suprugom Anom Kranjčević je imao samo jednu ćerku, Ivanu Višnju, koja je tada imala četiri godine.
Poezija
urediBugarkinje
urediPrva Kranjčevićeva pesnička zbirka Bugarkinje objavljena je 1885. godine u Senju, s posvetom Augustu Šenoi, jednom od najznačajnijih hrvatskih pisaca. Zbirka je ispunjena rodoljubivom tematikom. U njoj Kranjčević peva o svom narodu, o njegovoj gorkoj i teškoj sudbini koju nijedan drugi narod ne poznaje. Hrvatski narod kao da je proklet da se muči i da nikad ne pronađe svoju sreću i svoj mir. Ako je i bilo slobode ona je ostvarena samo u slavnoj prošlosti i pesniku služi da još jače istakne svoju ogorčenost zbog gubitka slobode. Pevajući o svom rodnom gradu pesnik ga naziva „leglom bune“ i izražava veru u srećniju i slobodniju budućnost za koju će se izboriti upravo potomci slavnih senjskih uskoka.
I motiv žene obrađen je u Bugarkinjama sa stanovištva rodoljublja. Žena je predmet pesnikovog divljenja zato što je upravo ona ta koja će „dati plemeniti porod“, decu koja će izrasti u oslobodioce Hrvatske od tuđinske vlasti. Ljubav žene nije za pesnika samo ljubav prema muškarcu nego i ljubav za sve one koji trpe i snose tešku sudbinu, za braću po patnji. Izražava se i sažaljenje prema ženi čiji je muž u ratu i prema majci koja je u ratu izgubila tri sina, ali i odlučan stav da je bolja i časna smrt od kukavičkog bežanja i ropskog života. Pored rodoljubivih prisutni su i socijalni motivi, ali su i oni podređeni pesnikovom patriotskom osećanju. On veruje u rad i radnika koji jedini može da stvori bolji svet, ali za takav poduhvat mora da ima izgrađenu samosvest. Vrhunac Kranjčevićevih rodoljubivih težnji izražen je kroz veru u snagu poezije i stvaralaštva da menja svet i oslobađa potlačene. Poezija, pesma, izjednačena je sa pojmom slobode, jer pesma nastavlja da živi i nakon smrti pojedinca. I sam naziv zbirke je poetskog porekla, jer glagol „bugariti“ znači naricati, tužno pevati. U Bugarkinjama Kranjčević, pretežno sentimentalno-patetičnim tonom, bugari nad tužnom sudbinom svog naroda, ali izražava i stoički optimizam u pogledu njegove budućnosti.
Dela
urediPesništvo
urediKranjčevićev pesnički opus sastoji se od 421 objavljene pesme. Glavnina je objavljena u četiri zbirke pesama, dok su neke objavljene posmrtno u izborima pesama.
Zbirke pjesama
uredi- Bugarkinje, Troškom i tiskom Marijana Župana, Senj, 1885.
- Izabrane pjesme, Naklada Matice hrvatske, Zagreb, 1898.
- Trzaji, Tisak i naklada N. Pissenbergera i J. Schnürmachera komanditnog društva, Donja Tuzla, 1902.
- Pjesme, Društvo hrvatskih književnika, Zagreb, 1908.
Proza
urediProzni radovi štampani su mu posmrtno u zbirci Pjesnička proza (1912.). Kranjčevićeva proza nije toliko značajna kao pjesništvo, a u opusu se ističu kratke priče Prvi honorar, Žena, Tko će osloboditi narod...?, Priča iz pradavnih dana, te posebno Prvi grijeh iz 1893. godine.
Drama
urediIza Kranjčevića u rukopisu ostao je nacrt i prvi prizori aktualne društvene drame Za drugoga, a po tome nacrtu je, po želji njegove supruge Gabrijele, Milan Ogrizović napisao dramu koju je 1910. godine ponudio zagrebačkome teatru, no cenzura nije dozvolila izvođenje.[3]
Izabrana i sabrana dela
uredi- Djela, priredio Branimir Livadić, Minerva, Nakladna knjižara d. d., Zagreb, 1933. – 1934.
- Svezak I: Za narod, 1933.
- Svezak II: Za čovjeka, 1934.
- Svezak III: Pred vizijama, 1934.
- Svezak IV: Kroz život i djelo, 1934.
- Sabrana djela, JAZU, Zagreb, 1958–1967, kritičko izdanje Kranjčevićeva opusa
- Svezak I: Pjesme I, uredio Dragutin Tadijanović, 1958.
- Svezak II: Pjesme II, uredio Dragutin Tadijanović, 1958.
- Svezak III: Proza, uredio Ivo Frangeš, 1967.[4]
Vidi još
urediReference
uredi- ^ a b v g Milisavac, Živan, ur. (1984). Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. str. 392.
- ^ a b v „Silvije Strahimir Kranjčević”. poezijasustine.rs. Pristupljeno 1. 2. 2022.
- ^ Dubravko Jelčić, Kranjčević, Biblioteka Portreti, Globus, Zagreb, 1984., str. 28.
- ^ Dubravko Jelčić, Kranjčević, Biblioteka Portreti, Globus, Zagreb, 1984., str. 249.
Literatura
uredi- Kranjčević (monografija), Dubravko Jelčić, Globus, Zagreb, 1984.
- Istorija književnosti za drugi razred srednje škole, Jovan Deretić, Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 1997.