Spomenko Gostić
Spomenko Gostić (Doboj, 15. avgust 1978 — Jovići, kod Maglaja, 20. mart 1993) bio je vojnik i najmlađi odlikovani borac Vojske Republike Srpske u Odbrambeno-otadžbinskom ratu. Posmrtno je odlikovan je Medaljom zasluga za narod Republike Srpske i Zlatnom medaljom za hrabrost Miloš Obilić Republike Srbije.[1][2]
| Spomenko Gostić | |
|---|---|
 Spomenko Gostić | |
| Lični podaci | |
| Datum rođenja | 15. avgust 1978. |
| Mesto rođenja | Doboj, SR BiH, SFR Jugoslavija |
| Datum smrti | 20. mart 1993. (14 god.) |
| Mesto smrti | Jovići, kod Maglaja, Republika Srpska |
| Mesto ukopa | Gornji Ulišnjak, Opština Maglaj, FBiH, Bosna i Hercegovina |
| Vojna karijera | |
| Služba | 1992–1993 |
| Vojska | Vojska Republike Srpske |
| Učešće u ratovima | Rat u Bosni i Hercegovini † |
| Odlikovanja |  Medalja zasluga za narod Republike Srpske |
.jpg)
Biografija uredi
Rođen je 1978. godine u Doboju od oca Stojana i majke Milenke. U Maglaju je živio do devete godine kada mu se roditelji razvode, a on sa majkom odlazi u ozrensko selo Gornji Ulišnjak da živi kod bake Vide Mitrović. Njegovo djetinjstvo bilo je teško zbog nasilničke prirode njegovog oca koji je često bio u alkoholisanom stanju, a njega i njegovu majku je izbacivao iz kuće. Sa bakom Vidom živio je i Dragan, Milenkin sin iz prvog braka, Spomenkov polubrat. Dolaskom kod bake na selo počinje miran period njegovog djetinjstva. Spomenko je bio vrijedan dječak i uvijek je priskako sam u pomoć kome god je zatrebalo. Posebno je volio konje i za razliku od druge djece nije ih se plašio. Kako u njegovom selu nije bilo škole, Spomenko je pohađao Osnovnu školu „Sulejman Omerović Car“ u Maglaju koja je bila udaljena sedam-osam kilometara. Kako u to vrijeme nije bilo organizovnog prevoza, Spomenko je sa ostalom djecom iz sela svaki dan tokom školske godine pješačio do škole i nazad. Tako je Spomenko na Ozrenu dočekao ratna dešavanja. Neposredno pred izbijanje ratnih sukoba na Ozrenu, u proljeće 1992, preminula je Spomenkova majka koja je bila srčani bolesnik.[3]
Nakon što je srpsko stanovništvo počelo napuštati Maglaj, stanovnici Gornjeg Ulišnjaka počeli su se spremati za odbranu sela, jer je njihovo selo, iako većinski srpsko, bilo prvo i istureno prema Maglaju.[4] Napetost u ozrenskim selima i povremeni incidenti eskalirali su 21. septembra 1992. Selo Gornji Ulišnjak našlo se u okruženo muslimanskim selima, a u samom selu nije bilo dovoljno vojno sposobnih muškaraca. Selo se manje-više nalazilo na samoj liniji fronta i često je bilo izloženo artiljerijskim napadima. Prilikom prvih napada na selo poginula je i Spomenkova baka Vida, a njegov polubrat Dragan se pridružio vojsci. Spomenkov kum i prijatelj Dalibor Tripić o Spomenkovom pristupanju vojsci kaže:
| „ | Nije niko nas tu raširenih ruku primio u vojsku, ni dočekao. Naša prva borba je bila da se izborimo za to mjesto, da učestvujemo u vojsci. Pošto smo mi ipak bili djeca. Ja sam tad imao nekih 16 godina a on je imao 14. Da bi nas neko primio u vojsku morali smo biti duplo ozbiljniji, duplo odgovorniji nego ovi stariji da bi imali povjerenje u nas. Tako da u prvi mah, pošto je naše mjesto bilo malo, okruženo sa svih strana, bili smo uvučeni, a nije bilo dovoljno vojnika, u taj prvi mah Spomenka nisu angažovali. Nas koji smo imali 16 godina bili su rasporedili u te pozadinske jedinice, za kurire da bi što više sposobnih vojnika moglo da ide na liniju. Pošto je linija bila na nekih šest-sedam kilometara, nije tu bilo nekih 60 muškaraca sposobnih za vojsku. Sa lijeve i desne strane po nekih dva tri-kilometra bila je prazna linija. Tako da smo bukvalno angažovani i mi koji smo imali do 16 godina i žene i sve. Njega nisu angažovali, što je njemu teško palo. On se nije pomirio sa tim, pošto se uvijek družio sa nam starijim. Kad smo mi angažovani, on je ostao bukvalno sam. Nije imao sa kim ni da se druži. Onda su do nas došle priče da se tu iza nas nekih 25 kilometara osniva kamp, neka specijalna jedinica, da primaju sve koji mogu da prođu obuku. I on je nekih 25 kilometara otišao pješaka tamo da i njega prime, ali je i za njih bio premlad. Četrnaest godina. Sve dok nisu krenule malo veće i žešće borbe. Kad su krenule žešće borbe, onda se linija pomjerila, samim tim je došlo do problema sndbijevanja vojnika, jer to su bile šume, potoci, nisu kamioni mogli da dovoze, ni kada je neko ranjen, municija, logistika… Baš je došlo do haosa. I on je tada uspio da uhvati neka dva konja i da napravi zapregu. I silom prilika su ga primili, niko se nije mogao odreći, jer on je išao na prvu liniju, izvlačio ranjenike, dovozio municiju, dovozio hranu, bukvalno postao je nezamjenjiva karika u tim borbama i u toj jedinici.[5] | ” |
Zajedno sa Spomenkom Gostićem zapregu je napravio i sa njim je vozio njegov prijatelj Slaviša Petrović koji je od njega bio stariji samo godinu dana. Jednom prilikom, dok su vozili hranu za borce u selo Gradac, morali su da skrenu sa glavnog puta koji je uslijed kiše bio pun velikih bara. Pošto nisu željeli da zamaraju konje, sišli su sa zaprege i pokušali da zaobiđu baru. Obilazeći tako vodu jedan točak je aktivirao protivpješadijsku minu koja je eksplodirala i odbila prvi točak. Slaviša je bio lakše ranjen, a jedan geler je okrznuo Spomenka. Tada je po prvi put ranjen u ratu. I pored ovog, njih dvojica su pješke donijeli hranu borcima. Po povratku u selo Spomenko je sjeo na kamen da se odmori i zapali cigaru. Naišao je poznati fotograf Tomislav Tomo Peternek koji ga je fotografisao. Zahvaljujući toj fotografiji za Spomenka se čulo i izvan Ozrena. Nakon incidenta sa minom Spomenko je raspoređen na mjesto kurira u komandi.[6] Ekipa Televizije Novi Sad, koju je predvodio novinar Petko Koprivica, posjetila je u oktobru 1992. godine Ozren i tom prilikom je napravila reportažu i razgovor sa Spomenkom. U ovom intervjuu Spomenko je govorio o svom životu i njegovim vojničkim danima. Između ostalog je rekao: Ja sam se javio dobrovoljno da pomognem svom narodu, da oslobodimo selo od neprijatelja. Ova reportaža imala je veliki odjek u javnosti. Brojni ljudi su se javili da četrnaestogodišnjeg ratnika prihvate i udome, školuju i da mu na bilo koji način omoguće normalan život. Isti novinar se na Ozren vratio 7. januara 1993. godine, sa njim je došao i Predrag Simikić Pegan koji je živio u Parizu. Na Ozren je došao sa željom da upozna Spomenka i da ga povede sa sobom u Francusku. Njegovu ponudu Spomenko je odbio.
Prilikom granatiranja položaja VRS 20. marta 1993. godine poginulo je pet vojnika, a Spomenko je teško ranjen. Ubrzo je preminuo. Sahranjen je sa stradalim saborcima na seoskom groblju Njiverak, Gornji Ulišnjak. Posmrtno je odlikovan Medaljom zasluga za narod.
Jedna ulica u Višegradu nazvana je po Spomenku Gostiću, a u višegradskom naselju Garača postavljena je spomen-ploča u njegovu čast.[7] U porti Hrama Rođenja Presvete Bogorodice u Doboju 20. marta 2014. postavljena je spomen-bista.[8] Odlukom Skupštine grada Beograda, 2018. godine je jedna ulica u beogradskom naselju Mali Mokri Lug ponela ime Spomenka Gostića.[9]
O Spomenku je 2016. snimljen četrdesetpetominutni dokumentarni film "Spomenko na vječnoj straži" u režiji Mile Savića koji je iste godine objavio i knjigu "Spomenko i Ozren".[10][11] U porti manastira Svetog Nikole u Petrovu 2021. podignut mu je spomen-kip koji je osveštao Episkop zvorničko-tuzlanski Fotije.[12]
Reference uredi
- ^ „Spomenka Gostića svi zaboravili”. Večernje Novosti. 20. novembar 2011.
- ^ „Pogledajte ko je sve iz Srpske dobio odlikovanje Republike Srbije”. Glas Srpske. SRNA. 15. 2. 2024. Arhivirano iz originala 15. 2. 2024. g.
- ^ Savić, Mile (2019). Spomenko i Ozren. Banja Luka. str. 13—19, 44. i 51. ISBN 978-99976-39-60-8.
- ^ Savić, Mile (2019). Spomenko i Ozren. Banja Luka. str. 55—56. ISBN 978-99976-39-60-8.
- ^ Dokumentarni film, Spomenko na vječnoj straži, Mile Savić, 2016.
- ^ Savić, Mile (2019). Spomenko i Ozren. Banja Luka. str. 58—61. ISBN 978-99976-39-60-8.
- ^ „Višegrad: Ulica Spomenka Gostića”. BN. Pristupljeno 2023-11-08.
- ^ SRNA (2014-03-20). „Otkriven spomenik Spomenku Gostiću, najmlađem poginulom borcu VRS,”. Glas Srpske (na jeziku: srpski). Pristupljeno 2023-11-08.
- ^ Službeni list grada Beograda 119/2018
- ^ SPOMENKO NA VEČNOJ STRAŽI: Pogledajte dokumentarni film o životu dečaka sa Ozrena, najmlađeg odlikovanog borca Vojske Republike Srpske
- ^ Pale: Promovisana knjiga "Spomenko i Ozren"
- ^ iqcentar.com. „EPISKOP FOTIJE OSVEŠTAO SPOMENIK SPOMENKU GOSTIĆU”. www.eparhijazt.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 2023-11-08.
Spoljašnje veze uredi
- Spomenko Gostić na sajtu YouTube
- Dokumentarni film Spomenko na vječnoj straži na sajtu YouTube
