Tit Livije

Римски историчар (59. п.н .е – 17. н. е.)

Tit Livije (lat. Titus Livius; rođen 59. p. n. e.— umro 17. godine naše ere) bio je najveći istoričar iz vremena prvog rimskog cara Avgusta. Postoji dilema da li je Tit Livije rođen 59. ili 64. p. n. e, ali se kao najverovatnija godina obično uzima 59. p. n. e. Tit Livije je rođen u gradu Patavijumu koji je danas moderni grad Padova.

Tit Livije
Portret Tita Livija iz 1905. godine izrađen prema antičkom bronzanom reljefu.
Ime po rođenjuTitus Livius
Datum rođenja64. ili 59. p. n. e.
Mesto rođenjaPadova
 Veneti, Rimska republika (moderna Padova, Italija)
Datum smrti12. ili 17.
Mesto smrtiPadova
 Italija, Rimsko carstvo
Zanimanjeistoričar
Delovanjeistorija, biografija, besedništvo
Stilistorija
PokretZlatno doba latinskog

Livije je sastavio rimsku istoriju Od osnivanja Grada (lat. Ab Urbe Condita) u kojoj je obuhvatio period od 753. godine p. n. e., kada je Rim po tradiciji osnovan, do svog vremena i smrti carevog posinka Druza Starijeg 9. godine p. n. e. Svoju istoriju podelio u 142 knjige, ali su od toga sačuvane u celini samo 35 (prvih deset i od 21. do 45. uz praznine u tekstu od 40. do 45. knjige). Sadržaj ostalih poznat nam je iz kasnijih epitoma i drugih beležaka. Zahvaljujući pohvalnom tonu njegovog dela i stilu pisanja, Tit Livije je bio još od antike rado čitan istoričar neretko smatran za uzor.[1]

Život i delo uredi

Livije je rođen 59. godine p. n. e. u Padovi, Italija.[2] Detaljni podaci o Livijevom životu nisu poznati. Takođe nisu dostupni ni podaci o njegovim roditeljima osim da su pripadali provincijskoj eliti; iako nisu bili preterano bogati mogli su svom sinu pružiti kvalitetno obrazovanje. Livije je imao poteškoća sa grčkim jezikom te se može pretpostaviti da nije imao priliku da dobije visoko obrazovanje npr. u Atini, za razliku od mladića iz najbogatijih porodica kojima je bar poseta grčkoj akademiji bila gotovo obaveza.

 
Statua sa likom rimskog imperatora Avgusta, oko 30. godine p. n. e. Čuva se u Muzeju Kapitolino, Rim, Italija. Avgust i Livije su imali pozitivan odnos.

U mladosti je dobio je temeljito retorsko obrazovanje. Retorika, odnosno govorništvo, bilo je veoma cenjena veština u Rimu, a naročito je bila potrebna u Senatu i politici uopšte. Zahvaljujući činjenici da je njegova porodica bila dobrostojeća Livije je mogao čitav svoj život neometano posvetiti svom literarnom radu. U dobi od 30 godina preselio se u Rim ali je zadržao stilske i jezičke osobenosti rodnog grada. Livije nije izgubio svoj zavičajni akcenat ni nakon godina provedenih u Rimu. Možda su ga zbog toga u rimskim visokim društvenim krugovima uvek posmatrali kao došljaka. Uprkos tome, Livije je uspeo brzo da stekne ugled značajnog istoričara te je kao takav bio prihvaćen već i kod svojih savremenika.

Svoje prve delove Ab Urbe Kondita objavio je oko 26. godine p. n. e. U to vreme već je bio u Rimu i imao je oko 30 godina života. Prosečan Rimljanin je u tom životnom dobu bio oženjen i imao decu. Kvintilijan (oko. 35 –100. godine, rimski retoričar, poreklom iz Hispanije) piše da je Livije imao sina i kćer. Potkraj života Livije se vratio u rodni grad, gde je 17. godine i umro.

Ni o Livijem karakteru nema mnogo podataka osim onih nekoliko navedenih u anegdotama budućih istoričara. Livije je bio ozbiljan mladić (a taj se utisak stiče i čitanjem njegovih tekstova), sa malo smisla za ironiju ili humor ali sa dubokim razumevanjem ljudske psihologije i mnogo saosjećaja za siromašne.

Avgust je 27. godine p. n. e. postao prvi rimski imperator, a Livije je imao njegovu naklonost. Iako ga je, prema Tacitu, Avgust ponekad nazivao Pompejac zbog Livijeve pro-republikanske orijentacije, njih su dvojica ipak bili u dobrim odnosima.[3] U takvim okolnostima Livije se mogao posvetiti pisanju Ab Urbe Kondita u kojem je slavio Rim i svog imperatora. Osim toga, Livije je bio zadužen i za obrazovanje budućeg rimskog imperatora Klaudija.[4]

Tit Livije, prevašodno čuven po svojoj elokvenciji i istinoljubivosti, tako je uzvisio Pompeja u svom hvalospevu da ga je Avgust nazvao Pompejanus, ali to ipak nije bila prepreka njihovom prijateljstvu. [5]

(Pompejac - prema imenu Gneja Pompeja Velikog, 106. godine p. n. e. - 48. godine p. n. e., vojnog i političkog lidera u vreme kasne Rimske republike. Pompej je bio provincijskog porekla, ali nakon vojnih pobeda osigurao je mesto među plemstvom Rima i prozvan Veliki u znak priznanja njegovim uspesima.)

Sam naslov dela Ab Urbe Kondita - Otkad je grad osnovan (od osnivanja grada (Rima) izražava obim i magnitudu Livijevog poduhvata. Livijevo pisanje je mešavina hronologije događaja i direktnog kazivanja s čestim prekidima kako bi najavio izbor novih konzula, pošto su stari Rimljani na taj način pratili protok godina. U Livijevo vreme (odnosno nakon razaranja Kartage i grčkih gradova), iako moćna imperija, Rim je bio u krizi morala. Moćni i bogati odali su se uživanjima i dekadenciji, a u siromašnim slojevima je raslo nezadovoljstvo. Livije je verovao da je bilo moguće povratiti moralne vrednosti te je u tom smislu usmeravao sadržaj i poruku svog dela.

Najveći deo svojih radova Livije je napisao tokom vladavine Avgusta. Već je navedeno da se kod Livija osećala privrženost prema nakadašnjoj Republici; osim toga on je izražavao i želju za njenim obnavljanjem. Nažalost, pošto Livijeve knjige na temu pada republike i Avgustovog uspona nisu preživele zub vremena i uticaj čoveka, nema čvrstih dokaza za prethodnu tvrdnju. Svakako da je Livije preispitivao vrednosti koje su bile prisutne u novom režimu, ali ipak je njegovo stanovište bilo složenije od pukog preferiranja republike na štetu imperije. Ni sam Avgust nije Liviju zamerao takav stav, čak ga je odredio za Klaudijevog tutora, a ta Avgustova odluka ima veći značajaj uzme li se u obzir njegovo srodstvo sa Klaudijem. Livijev uticaj na Klaudija postao je očit tokom Klaudijeve vladavine i primetan u njegovim govorima zbog podudarnosti sa Livijevom interpretacijom rimske istorije.

Knjige uredi

 
Izgled jednog svitka

Knjige su zapravo bile svici sa količinom teksta koji otprilike stane na šezdesetak strana knjige džepnog formata. Procenjuje se da je ukupno bilo nešto manje od deset hiljada stranica. Svici u bili grupisani u pentade i dekade, odnosno komplete od po pet i deset svitaka. Ukupan originalan Livijev rad sastojao se od 142 knjige od kojih je tek 35 preživelo do današnjeg vremena. Fragmenti su pronađeni na raznim mestima; od Vatikana do Egipta, skraćene verzije - tu su i epitome, spiskovi tema njegovih knjiga. Svakako da trebamo biti zahvalni nepoznatom pisaru koji je sačinio epitome svih Livijevih knjiga. Ovi sačuvani dokumenti omogućili su prilično dobar uvid u pregled tema o kojima je Livije pisao a dobrim delom i njihov sadržaj. Periochae su takođe bile veoma važne za rekonstrukciju izgubljenog dela Livijevog rada.[6]

Livije je svoju istoriju podelio prvo na pojedine knjige, te je onda knjige prema sadržini grupisao u veće odeljke, a nekima od tih odeljaka je čak dao i posebne uvode, npr. uz 21. knjigu. Nama je međutim Livijeva istorija ostala sačuvana u dekadama: izgleda da je ta podela veoma stara i da je o njoj donekle vodio računa i sam pisac. Od celokupnog dela sačuvane su nam neposredno samo prva, treća, četvrta i polovina pete dekade, dakle knjige 1–10. i 21–45, koje obrađuju period od osnivanja Rima do trećeg samnitskog rata (753–293. godine p. n. e.), te od drugog punskog rata do pobede Lucija Emilija Paula nad Makedonijom u trećem makedonskom ratu (218–167. godine p. n. e.). Za rekonstrukciju ostalih delova, pored nekoliko neposrednih fragmenata, poslužili su spisi u kojima su navedeni pojedini izvodi iz Livijevog rada: to su, pre svega, sažeci koji prethode svakoj knjizi (osim 136. i 137) te radovi nekih manje značajnih istoričara kao što je Eutropije.

Bibliografija uredi

Reference uredi

  1. ^ Rečnik grčkih i latinskih pisaca antike i srednjeg veka. Tuskulum leksikon (Buhvald, Holveg i Princ), prev. Albin Vilhar, Beograd, 1984, str. 282 (Livije).
  2. ^ „Livy”. A Dictionary of World History. Oxford University Press. 2015. Pristupljeno 22. 4. 2018. 
  3. ^ Tacitus. Annales. IV.34. 
  4. ^ Suetonius. Claudius. The Twelve Caesars. 41.1. 
  5. ^ Tacit: Anali, knjiga IV, 23-28
  6. ^ Periochae, sažetak iz IV veka, nažalost ne baziran na originalu već skraćenoj verziji, takođe izgubljenoj.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi