Hasidski judaizam (hebr. חסידות — „pobožnost”), poznat i kao hasidizam, jevrejska je religijska skupina koja je nastala kao pokret duhovnog preporoda na područje današnje zapadne Ukrajine tokom 18. vijeka i ubrzo se proširila širom istočne Evrope. Danas, većina podružnica se nalazi u Izraelu i Sjedinjenim Američkim Državama.

Ruski hasidi u gradu Bnej Brak

Bal Šem Tov smatra se ocem osnivačem, a njegovi učesnici su ga razvili i širili. Današnji hasidizam je podskupina haredi judaizma i poznat je po svom religioznom konzervatizmu i društvenoj povučenosti. Njegovi sljedbenici se blisko pridržavaju ortodoksne jevrejske prakse — sa jedinstvenim naglaskom pokreta — i tradicije istočnoevropskih Jevreja. Mnoge tradicije istočnoevropskih Jevreja, uključujući različite posebne stilove oblačenja i upotrebu jidiš jezika, danas su povezani skoro isključivo sa hasidizmom.

Hasidska misao se u velikoj mjeri oslanja na lurijansku kabalu i u izvjesnoj mjeri predstavlja njenu popularizaciju. Učenja naglašavaju Božju imanentnost u univerzumu, potrebu da budemo privrženi i jedno s Njim u svako doba, pobožni aspekt religiozne prakse i duhovnu dimenziju tjelesnosti i svakodnevnih djela. Hasidi, sljedbenici hasidizma, organizovani su u nezavisne sekte poznate kao „dvor” ili dinastija, na čijem čelu se nalazi sopstveni nasljedni vođa, rebe. Poštovanje i potčinjavanje rebeu su ključni principi, jer se on smatra duhovnim autoritetom sa kojim se sljedbenik mora povezati da bi stekao bliskost s Bogom. Različiti „dvorovi” dijele osnovna uvjerenja, ali djeluju odvojeno i posjeduju jedinstvene osobine i običaje. Pripadnost se često zadržava u porodicama generacijama, a biti hasid je podjednako sociološki faktor — koji podrazumjeva rođenje u specifičnoj zajednici i odanost dinastiji rebea — koliko i čisto religijski faktor. Postoji nekoliko „dvorova” sa po više hiljada članova domaćinstava i stotine manjih. Od 2016. širom svijeta postojalo je preko 130.000 hasidskih domaćinstava, što čini oko 5% svjetske jevrejske populacije.

Poreklo i nastanak uredi

Poreklo hasidizma povezano je sa aktivnostima njegovog osnivača Bal Šem Tov (1698—1760), kabaliste i iscelitelja koji se 1740. godine nastanio u gradu Medžibož (Podolje, sada Ukrajina). Oko njega se okupio krug učenika, čije su aktivnosti izazvale nezadovoljstvo pravovernih rabina, pre svega, Vilnskog Gaona. Njegova popularnost obično se objašnjavala krizom koja je zahvatila jevrejsku zajednicu Poljsko-litvanske unije nakon neuspeha mesijanskog pokreta Šabetaj Cvi i kozačkih pogroma pod vlašću Bohdana Hmeljnickog. Hasidizam delom podseća na slične procese u protestantizmu (pijetizam, revivalizam): naglasak na ličnom iskustvu Boga, ličnoj pravednosti i ulozi harizmatičnih vođa (caddika). Međutim, hasidi nisu napustili strogo poštovanje jevrejskih rituala, a da pritom nisu pali u asketizam. Posle Beštetove smrti, pokret Hasidima (pravednika) predvodio je Dov-Ber iz Mezhericha (poznat i kao „Magid”), koji je preselio svoju rezidenciju u Mežerik (Volin, Ukrajina).

Posle 1772. godine, hasidizam se podelio na niz ogranaka. Rabin Elimeleh je širio hasidizam u grad Ležajsk (danas Poljska). Menahem Mendel osnovao je zajednicu u Vitebsku (Belorusija), iz koje je proizašao Šneur Zalman iz Ljada, osnivač Habada (lubavički hasidizam). Levi Iitzchak je 1785. godine stvorio hasidski centar u Berdičevu. Takođe, značajan centar hasidizma počeo je da predstavlja Černobil (Ukrajina), nakon što se ovde doselio Beštov učenik Menachem Nakhum.

Do 1782. godine, Jakov Jozef iz Polonnoie napisao je prvu hasidsku knjigu, u kojoj je sakupio Beštetove izreke.

Praksa i meditacija uredi

Hasidska molitvena praksa pomaže meditaciji, praćenoj karakterističnim pojanjem bez reči, oštrim pokretima tela. Hasidske molitve praćene su melodijama (nigun), koje su postale dobro poznate po klezmer muzici.

Uglavnom se hasidi pridržavaju nuše (molitveni stil) „Sfarad” (ne sme se mešati sa nusom Sefarda), koja se razlikuje od aškenazijskog nušaha promenama koje su zasnovane na učenjima kabalističkog rabina 16. veka Jitzhak Luria (Arizal). Neki od Hasidaa (uglavnom Lubavički Hasidim) koriste nušu koja se naziva nusah ari. Kao i svi pravoverni Jevreji, i Hasidi se mole na hebrejskom (nekoliko umetaka je na aramejskom), i ogromna većina se pridržava jedne od varijanti izgovora Aškenazija. U mnogim hasidskim grupama uobičajeno je predavati na jidišu.[1]

Hasidi molitvu smatraju jednom od najvažnijih verskih praksi. Karakteristika hasidskih molitvi, koja izaziva žestok otpor u nehasidskim pravovernim krugovima, je gotovo potpuno odbacivanje tradicionalnog rasporeda molitve (zmanim), posebno za jutarnje molitve.[2]

Postoje i druge hasidske osobenosti molitve, u kojima kritičari (ne tako žestoki kao pre 200 godina) vide kršenje zakona Halakhe. Neki ideolozi reformskog, konzervativnog i rekonstruktivističkog judaizma tvrde da su elementi hasidskih rituala postali široko prihvaćeni u njihovoj praksi. Sami Hasidi se sa tim snažno ne slažu i odbijaju da imaju bilo kakve veze sa neobičnim trendovima.

Reference uredi