Crkva Svetog proroka Ilije u Prnjavoru

Crkva Svetog proroka Ilije u Prnjavoru je podignuta 1909. godine kao zadužbina šabačkog trgovca Mijaila i njegove supruge Drage Samurović. Crkva pripada Eparhiji šabačkoj Srpske pravoslavne crkve. U crkvenoj porti se nalazi spomen-kapela sa kosturnicom sa posmrtnim ostacima postradalih žitelja Prnjavora od strane Austrougara, na početku Prvog svetskog rata, podignuta 1922. godine i spomen biste kralja Aleksandra I Karađorđevića i dr Arčibalta Rajsa, koje su otkrivene 1994. godine.[1]

Crkva Svetog proroka Ilije
Osnovni podaci
Statushrišćanska pravoslavna bogomolja
Tipcrkva
JurisdikcijaSrpska pravoslavna crkva
EparhijaEparhija šabačka
Osnivanje1909.
OsnivačMijailo i Draga Samurović
PosvećenSvetom Iliji
Lokacija
MestoPrnjavor, Šabac
DržavaSrbija
Spomen bista kralja Aleksandra Karađorđevića
Spomen bista dr Arčibalda Rajsa

Prošlost

uredi

Prva znana crkva je bila drvena, pokrivena šindrom, čiji je oltar bio odvojen lipovim daskama. Posedovala je više starih ikona i drvenu krstionicu, dok je zvonara bila postavljena na četiri stuba i imala malo zvono. Ona se prvi put pominje 1735. godine, kada je kapetan Trifun Isaković počeo da gradi novu crkvu koja je bila mnogo veća od prethodne. Bila je sazidana od ćerpiča i pokrivena hrastovom šindrom. Nije bila u potpunosti zavšena, a od iventara je imala sano neke iz prethodne crkve. Dalja njena sudbina nije poznata, pretpostavlja se da je zapaljena od strane Turaka.

Do podizanje sadašnje crkve 1909. godine parohijska crkva za Prnjavor je bio manastir Čokešina.

Podizanje crkve

uredi

Na zboru građana održanom 18. decembra 1905. godine pročitano je pismo šabačkog trgovca Mijaila Samurovića, rodom iz Prnjavora, sa njegovom željom da u rodnom mestu podigne crkvu. Pošto je želeo da crkva bude pored škole otkupio je plac od porodice koja je tu živela, obezbedio joj duplo više zemlje i ozidao novu kuću, na drugom mestu. Pre gradnje same crkve, u toku 1906. godine dopremljen je sav građevinski materijal i majstori.

Radovi su otpočeli s početkom 1907. godine i uporedo je u porti podignut dom sa tri prostorije, šupa i bunar sa đermom

Izgled crkve

uredi

Crkva je podignuta u vizantijskom stilu, sa osmouglim kubetom i četvorouglim tornjem na kojima su postavljeni pozlaćeni krstovi. Crkva je dugačka 22 metra, široka 7,50 metara i visoka 10 metara, sa tornjem 33 metra. Crkva je imala tri zvona i unutrašnjost je bila ukrašena pozlaćenim ikonostasom i molerajem.

Crkva je bila opremljena svim bogoslužbenim predmetima i mobilijarom. Konačno je završena i osveštana na Svetog Iliju 1909. godine.

Stradanja u ratovima

uredi

Napadom i forsiranjem Drine od strane devete divizije austrougarske armije, crkva deli sudbinu Prnjavora u vremenu od 12. do 19. avgusta 1914. godine. Tada su izvršeni nečuveni zločini kroz paljenje, rušenje i pljačku mesta, dok je stanovništvo živo spaljivano, klano i streljano. O tim zločinima posvedočio je dr Arčibalt Rajs, koji je došao na poziv Vlade kraljevine Srbije da se uveri i potvrdi zverstva.[2]

Kod crkve je porušen toranj granatiranjem sa Drine, odnesena su sva tri zvona, pozlaćeni kst sa jabukom i sve ostali vredni predmeti, dok su zapaljeni letopis, arhiva i knjižnica.

Po završetku rata, 1920. godine donesena je odluka o podizanju spomenika postradalim građanima Prnjavora i skupljanju kostiju iz raznih grobnica na jedno mesto, u porti crkve. Spomen kapela sa kosturnicom je završena i osveštana 5. novembra 1922. godine.

Radovi na obnovi su posle skupljanja sredstava počeli su aprila 1928. godine, kada je podignut toranj, samo nešto manji.

U Drugom svetskom ratu, crkva je ponovo stradala, naročito za vreme akcije odmazde nemačke kaznene ekspedicije, u jesen 19941. godine, kada su u njoj četiri dana bilo zatvoreno 400 građana Prnjavora. Odatle su ih vodili na streljanje, dok su preživele odveli u zarobljeništvo. Posle toga crkva je pretvorena u konjušarnicu, o čemu svedoče gvozdeni klinovi zabodeni u zidove s desne strane ispod spomen ploče, dok su svi važniji predmeti izbačeni ili polupani.

Tek 1954. godine su se stekli uslovi, tako da je popravljen krov koji je prokišnjavao, crkva izmalterisana i okrečena spolja.

Galerija

uredi

Reference

uredi
  1. ^ „Unutrašnjost hrama Svetog Ilije u Prnjavoru dobija novi izgled”. Srpska pravoslavna crkva. Arhivirano iz originala 19. 10. 2016. g. Pristupljeno 16. 10. 2016. 
  2. ^ „U KRAJU ARČIBALDA RAJSA”. Jadovno 1941. Pristupljeno 16. 10. 2016. 

Literatura

uredi
  • Darinka S. Rajičić: Hram Sv. proroka Ilije 1907—2007, Mačvanski Prnjavor, 2007.

Vidi još

uredi


Spoljašnje veze

uredi