U matematici, Rimanova sfera, imenovana po Bernhardu Rimanu,[1] je model proširene kompleksne ravni, kompleksne ravni plus tačka beskonačnosti. Ova proširena ravan predstavlja proširene kompleksne brojeve, drugim rečima kompleksne brojeve plus vrednost ∞ za beskonačnost. Sa Rimanovim modelom, tačka "∞" je blizo veoma velikih brojeva, kao što je tačka "0" blizo veoma malih brojeva.[2]

Bernhard Riman može da bude vizualizovana kao ravan kompleksnih brojeva omotana oko sfere (nekom formom stereogreafske projekcije – detalji su dati ispod).

Prošireni kompleksni brojevi su korisni u kompleksnoj analizi zato što oni oni omogućavaju deljenje nulom u nekim okolnostima, na način koji čini izraze kao što je da se dobro ponašaju. Na primer, svaka racionalna funkcija na kompleksnoj ravni se može proširiti do holomorfne funkcije[3][4] na Rimanovoj sferi, pri čemu polovi rationalne funkcije mapiraju do beskonačnosti. Generalnije, bilo koja meromorfna funkcija može se smatrati holomorfnom funkcijom čiji je kodomen Rimanova sfera.

U geometriji, Rimanova sfera je prototipski primer Rimanove površine,[5] i ona je najjednostavnija kompleksna mnogostrukost. U projektivnoj geometriji, sfera se može smatrati kompleksnom projektivnom linijom P1(C), projektivnom prostorom svih kompleksnih linija u C2. Kao i svaka kompaktna Rimanova površina, sfera se takođe može posmatrati kao projektivna algebarska kriva, što je čini osnovnim primerom u algebarskoj geometriji. To se takođe koristi u drugim disciplinama koje zavise od analize i geometrije, kao što je Blohova sfera kvantne mehanike i u drugim granama fizike.

Proširena kompleksna ravan se takođe naziva zatvorena kompleksna ravan.

Prošireni kompleksni brojevi уреди

Prošireni kompleksni brojevi se sastoje od kompleksnih brojeva C zajedno sa ∞. Skup proširenih kompleksnih brojeva može da bude zapisan kao C ∪ {∞}, i često se označava dodavanjem nekog vida dekoracije na slovo C, kao što je

 

Geometrijski, skup proširenih kompleksnih brojeva se naziva Rimanova sfera (ili proširena kompleksna ravan).

Aritmetičke operacije уреди

Sabiranje kompleksnih brojeva može da bude prošireno definisanjem, za z ∈ C,

 

za svaki kompleksni broj z, a množenje može da bude definisano kao

 

za sve nenulte kompleksne brojeve z, sa ∞ × ∞ = ∞. Potrebno je napomenuti da su ∞ – ∞ i 0 × ∞ ostavljeni nedefinisani. Za razliku od kompleksnih brojeva, prošireni kompleksni brojevi ne formiraju polje, jer ∞ nema recipročnu vrednost. Uprkos toga, uobičajeno je da se definiše deljenje na C ∪ {∞} sa

 

za sve nenulte kompleksne brojeve z, sa /0 = ∞ i 0/ = 0. Količnici 0/0 i / su ostavljeni nedefinisani.

Racionalne funkcije уреди

Racionalna funkcija f(z) = g(z)/h(z) (drugim rečima, f(z) je odnos polinomskih funkcija g(z) i h(z) od z sa kompleksnim koeficijentima, takvim da g(z) i h(z) nemaju zajednički faktor) se može proširiti na neprekidnu funkciju na Rimanovoj sferi. Specifično, ako je z0 kompleksni broj takav da je imenilac h(z0) nula dok je brojilac g(z0) različit od nule, onda se f(z0) može definisati kao ∞. Štaviše, f(∞) se može definisati kao limit od f(z) kao z → ∞, koji može da bude konačan ili beskonačan.

Skup kompleksnih rationalnih funkcija — čiji matematički simbol je C(z) — formira sve moguće holomorfna funkcija od Rimanove sfere do sebe, kada se posmatra kao Rimanova površina, osim za konstantnu funkciju koja uzima vrednost ∞ svuda. Funkcije od C(z) formiraju algebarsko polje, poznato kao polje racionalnih funkcija na sferi.

Na primer, ako je data funkcija

 

može se definisati f(±5) = ∞, pošto je imenilac nula u z = ±5, i f(∞) = 3 jer je f(z) → 3 kad z → ∞. Koristeći te definicije, f postaje kontinuirana funkcija od Rimanove sfere do sebe.

Kao kompleksna mnogostrukost уреди

Kao jednodimenzionalna kompleksna mnogostrukost, Rimanova sfera se može opisati sa dve tabele, obe sa domenom jednakom ravni kompleksnih brojeva C. Neka je ζ kompleksan broj u jednoj kopiji C, a neka je ξ je kompleksni broj u drugoj kopiji C. Može se identifikovati svaki nenulti kompleksni broj ζ prvog C sa nenultim kompleksnim brojem 1/ξ drugog C. Zatim se mapa

 

naziva mapa prelaza između dve kopije C — takozvanih tabela — spojenih zajedno. Pošto su mape tranzicije holomorfne, one definišu kompleksnu mnogostrukost, koja se naziva Rimanova sfera. Kao kompleksna mnogostrukost jedne kompleksne dimenzije (i.e. dve realne dimenzije), to se naziva i Rimanovom površinom.

Intuitivno, tranzicione mape pokazuju kako su povezane dve ravni zajedno kako bi se formirala Rimanova sfera. Ravni su temeljno spojene, tako da se preklapaju gotovo svugda, pri čemu svaka ravan doprinosi samo jednoj tački koja nedostaje u drugoj ravni. Drugim rečima, (skoro) svaka tačka u Rimanovoj sferi ima ζ vrednost i ξ vrednost, a dve vrednosti su povezane sa ζ = 1/ξ. Tačka u kojoj je ξ = 0 tada treba da ima ζ-vrednost „1/0”; u kom smislu koordinatni početak ξ-tabele igra ulogu „∞” u ζ-tabeli. Simetrično, koordinatni početak ζ-tabele ima ulogu ∞ u ξ-tabeli.

Topološki, rezultirajući prostor je kompaktizacija u jednoj tački ravni u sferu. Međutim, Rimanova sfera nije samo topološka sfera. To je sfera sa dobro definisanom kompleksnom strukturom, tako da oko svake tačke na sferi postoji okolina koji se može biholomorfično identifikovati sa C.

S druge strane, uniformizaciona teorema,[6][7][8][9] centralni rezultat u klasifikaciji Rimanovih površina, navodi da je svaka jednostavno povezana Rimanova površina biholomorfna prema kompleksnoj ravni, hiperboličnoj ravni ili Rimanovoj sferi. Među njima je Rimanova sfera jedina koja je zatvorena površina (kompaktna površina bez granica). Otuda dvodimenzionalna sfera prihvata jedinstvenu kompleksnu strukturu pretvarajući je u jednodimenzionalnu kompleksnu mnogostrukost.

Reference уреди

  1. ^ B. Riemann: Theorie der Abel'sche Funktionen, J. Math. (Crelle) 1857; Werke 88-144. The name is due to Neumann C :Vorlesungen über Riemanns Theorie der Abelsche Integrale, Leipzig 1865 (Teubner)
  2. ^ Brown, James & Churchill, Ruel (1989). Complex Variables and Applications. New York: McGraw-Hill. ISBN 0-07-010905-2. 
  3. ^ Analytic functions of one complex variable, Encyclopedia of Mathematics. (European Mathematical Society ft. Springer, 2015)
  4. ^ Springer Online Reference Books, Wolfram MathWorld
  5. ^ Greenberg, L. (1974). „Maximal groups and signatures”. Discontinuous Groups and Riemann Surfaces: Proceedings of the 1973 Conference at the University of Maryland. Ann. Math. Studies. 79. ISBN 0691081387. 
  6. ^ Abikoff, William (1981), „The uniformization theorem”, Amer. Math. Monthly, 88 (8): 574—592, JSTOR 2320507, doi:10.2307/2320507 
  7. ^ Gray, Jeremy (1994), „On the history of the Riemann mapping theorem” (PDF), Rendiconti del Circolo Matematico di Palermo. Serie II. Supplemento (34): 47—94, MR 1295591 
  8. ^ Bottazzini, Umberto; Gray, Jeremy (2013), Hidden Harmony—Geometric Fantasies: The Rise of Complex Function Theory, Sources and Studies in the History of Mathematics and Physical Sciences, Springer, ISBN 978-1461457251 
  9. ^ de Saint-Gervais, Henri Paul (2016), Uniformization of Riemann Surfaces: revisiting a hundred-year-old theorem, Превод: Robert G. Burns, European Mathematical Society, ISBN 978-3-03719-145-3, doi:10.4171/145 

Literatura уреди

Spoljašnje veze уреди