Jasmina Tešanović

Jasmina Tešanović (Beograd, 7. mart 1954) je srpska politička aktivistkinja, književnica i feministkinja. Pored učešća u pokretima Žene u crnom i Ružičasti kod, bavi se prevođenjem i režijom.

Jasmina Tešanović
Datum rođenja(1954-03-07)7. mart 1954.(70 god.)
Mesto rođenjaBeograd
 FNRJ
SupružnikBrus Sterling

Biografija uredi

Njena majka, Vera Stefanović Tešanović je po profesiji bila pedijatar, a otac Gojko Tešanović inženjer i ekonomista. Oboje su bili politički aktivni u Savezu komunista Jugoslavije Josipa Broza Tita.

Kao dete, Jasmina se zajedno sa roditeljima preselila u Kairo, u Egipat, gde je pohađala osnovnu školi Port Said na engleskom jeziku. U Kairu je pohađala časove klavira sa hrvatskom pijanistkinjom Melitom Lorković. Godine 1966. zajedno sa roditeljima se preselila u Milano, u Italiji, gde je nastavila školovanje u međunarodnoj britanskoj školi. Godine 1971. je upisala Univerzitet u Milanu, gde je studirala pravo dve godine, a nakon toga se prepisala na studije dramske umetnosti.[1] Diplomirala je 1976. sa tezom na temu Andreja Tarkovskog.

Godine 1975. preselila se u Rim, gde je živela sa glumicom Laurom Beti, gde se sprijateljila sa Pjerom Paolom Pazolinijem.

Aktivizam uredi

Godine 1978, zajedno sa Žaranom Papić i Dunjom Blažević, organizovala je prvu feminističku konferenciju u istočnoj Evropi dovodeći razne italijanske feministkinje, poput Dačie Marajini, Ane Marije Beti i Leticije Pailoci u Jugoslaviju. Organizovanje je krenulo neformalnim putem, ali su ubrzo teme poput drugog talasa feminizma, (ne)jednakosti i LGBT pitanja izazvale burnu reakciju. Međunarodna konferencija je bila osuđena od strane vladajuće Komunističke partije, kao pokušaj uvoza zapadne ideologije u zemlju.[2]

Na početku ratova devedesetih, postala je antiratna aktivistkinja protiv režima Slobodana Miloševića: Žene u crnom, Ženske studije i sl. Jedna je od deset osnivačica Centra za ženske studije [3], a zajedno sa Slavicom Stojanović je 1994. godine otvorila neprofitnu izdavačku kuću „Feministička 94“.[4]

Jasmina Tešanović je od 2001. članica norveškog PEN centra. 2004. govorila je na otvaranju u ime žena i pacifizma. Dela stvara na tri jezika: engleskom, italijanskom i srpskom.

Od 2005. godine je članica pokreta „Ružičasti kod“ koji su pokrenule Džodi Evans i Medea Bendžamin. Pokret je organizovao pacifističke akcije u saradnji sa drugim srodnim grupama od kojih su neke bile usmerene protiv Buša, učešće u demonstracijama protiv rata u Iraku itd.[4]

Od 2008. godine je kurator internacionalnog tech art festivala „Share“ u Torinu gde zajedno sa grupom žena prezentuje radove na temu ženskog pogleda na tehnologiju.[5]

Zajedno sa suprugom Brusom Sterlingom i dizajnerom Masimom Bancijem pokrenula je 2015. godine projekat Casa Jasmina čiji je cilj svrsishodno korišćenje tehnologije u domaćinstvu. Iz razgovora sa ženama nastalo je i pisanje manifesta pod nazivom „Internet ženskih stvari“.[6]

[6]

Stvaralaštvo uredi

Prva knjiga eseja Jasmine Tešanović, „Nevidljiva knjiga“ postala je manifest alternativne srpske feminističke/pacifističke kulture. Od tada je objavila nekoliko knjiga i zbirki eseja prevedenih na nekoliko jezika.

Autorka je široko rasprostranjenog „Dnevnika političkog idiota“, dnevnika napisanog za vreme rata tokom 1999. na Kosovu. Dnevnik predstavlja anonimnu ispovest žene pacifistkinje u vreme sankcija i bombardovanja Srbije. Kao prvi ratni dnevnik u istoriji onlajn dnevnika objavljen je u vidu knjige na 12 jezika.[7]

Esej „Balkan ne postoji“ napisan je pred učešće na proslavi čuvenog fakulteta Bocconi 2001.godine. U eseju Balkan je metafora koja se pojavljuje svuda, a stereotipe o regionu objašnjava kroz termin globalizacija balkanizacije.[4]

Autorka je aktivističko-feminističke knjige „Škorpioni-dizajn zločina“ koja se bavi suđenjem Škorpionima, paravojnoj jedinici osuđenoj za genocid u Srebrenici. Zajedno sa Ženama u crnom pratila je godinu i po dana sesije suđenja (2005) i pisala izveštaje o šestorici uhapšenih koji su bili krivci za masakr u kojem je ubijeno 8000 ljudi i koji su streljanja snimali kamerom. Knjiga je objavljena na kraju suđenja,a izašla je i u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.[6]

2021. objavljuje roman „Klandestina“ koji govori o ubijenim ženama čija se priča kroz istoriju falsifikuje i prećutkuje.[8]

Prevodila je italijanske književnike poput Itala Kalvina, Elze Morante i Alberta Moravije, te objavila Antologiju italijanske pripovetke u okviru Jugoslavije.

Film uredi

Snimila je par video performansa sa Studentskim kulturnim centrom Beograda, kao i kratke filmove zajedno sa Radoslavom Vladićem. Performansi predstavljaju improvizaciju sa kamerom i muzikom na temu Nefertiti i mitovima o kraljici o kojoj se ništa ne zna.

Radila je kao zamenica režisera i pisca Živojina Pavlovića na filmu Zadah tela, koji je osvojio glavne nagrade na Filmskom festivalu u Puli 1983.

Snimanje filma „Jasmina i rat“ maja 1999.godine predstavlja saradnju sa nemačkom televizijom SWR i Dinkom Tucakovićem. Sniman u najtežim uslovima po Jasmininom dnevniku i scenama bombardovanja doživeo je svoju premijeru na mnogim svetskim festivalima poput festivala u Veneciji (1999), Lajpcigu itd.[9]

Privatni život uredi

Jasmina Tešanović ima kćerku Kseniju iz braka sa pesnikom Rašom Livadom. Tokom devedesetih godina, bila je udata za novinara i pisca Dušana Veličkovića.

Godine 2005, udala se za američkog naučno-fantastičnog pisca Brusa Sterlinga.

Nagrade uredi

Nagrada Borislav Pekić, 1996. godine[9]

Kada je 2004. godine dodeljena glavna Hirošima nagrada za mir i kulturu Borki Pavićević, srpske književnice i mirovne aktivistkinje, Biljana Srbljanović i Jasmina Tešanović su dobile dodatne nagrade, kao, takoreći, drugoplasirane.[10]

Dela uredi

  • Nevidljiva knjiga (1992, Vršac) – priče, eseji
  • U egzilu (1994, Feministička 94) – dve novele
  • Ženska knjiga (1996, Feministička 94) – priče
  • Kofer (1997, California University Press, Berkley) – priče žena izbeglica
  • Sirene (1997, Feministička 94) – roman/esej
  • Oni to rade (1997, Feminističke sveske) – drama
  • Normalnost: Moralna opera jednog političkog idiota (1999, Feministička 94/Free B92) – dnevnik/esej
  • Balkan ne postoji (2001) - esej
  • Ja i moja multikulturalna ulica (2001, Feministička 94) – eseji o ratu
  • Matrimonium (2003, Feministička 94) – esej/dnevnik o majci
  • Dizajn zločina, Suđenje Škorpionima (VBZ Sarajevo, Zagreb, Beograd, 2009) - hronika
  • Moj život bez mene (2013, Rende) – memoari
  • Klandestina (2021, Rende) – roman

Filmovi uredi

  • Privatne mane, javne vrline (Mikos Janč, 1975)
  • Difficile Morire, artistic collaboration on Umberto Silva's film, (Rome 1977)
  • Jutro – podne - veče (po priči Davida Albaharija, 1978)
  • Mother and Sinner, with Rade Vladic (Beograd, 1978)
  • Nefertiti je bila ovde (1979-2003)
  • Zadah tela (Živojin Pavlović, 1982)
  • Jasmina i rat 1999, saradnja sa nemačkom televizijom SWR
  • Stencil Art in Serbia (Beograd, 2007)
  • A Minute to Twelve (Beograd, 2007)
  • Invisible Cities (Beograd, 2008)
  • Rafts (Beograd, 2008)
  • Participation (Beograd, 2008)
  • Blogs (Beograd, 2008)
  • Recycling Romany (Beograd, 2008)

Reference uredi

Spoljašnje veze uredi