Jasmina Tešanović
Jasmina Tešanović (Beograd, 7. mart 1954) je srpska politička aktivistkinja, književnica i feministkinja. Pored učešća u pokretima Žene u crnom i Ružičasti kod, bavi se prevođenjem i režijom.
Jasmina Tešanović | |
---|---|
Datum rođenja | 7. mart 1954. |
Mesto rođenja | Beograd FNRJ |
Supružnik | Brus Sterling |
Biografija uredi
Njena majka, Vera Stefanović Tešanović je po profesiji bila pedijatar, a otac Gojko Tešanović inženjer i ekonomista. Oboje su bili politički aktivni u Savezu komunista Jugoslavije Josipa Broza Tita.
Kao dete, Jasmina se zajedno sa roditeljima preselila u Kairo, u Egipat, gde je pohađala osnovnu školi Port Said na engleskom jeziku. U Kairu je pohađala časove klavira sa hrvatskom pijanistkinjom Melitom Lorković. Godine 1966. zajedno sa roditeljima se preselila u Milano, u Italiji, gde je nastavila školovanje u međunarodnoj britanskoj školi. Godine 1971. je upisala Univerzitet u Milanu, gde je studirala pravo dve godine, a nakon toga se prepisala na studije dramske umetnosti.[1] Diplomirala je 1976. sa tezom na temu Andreja Tarkovskog.
Godine 1975. preselila se u Rim, gde je živela sa glumicom Laurom Beti, gde se sprijateljila sa Pjerom Paolom Pazolinijem.
Aktivizam uredi
Godine 1978, zajedno sa Žaranom Papić i Dunjom Blažević, organizovala je prvu feminističku konferenciju u istočnoj Evropi dovodeći razne italijanske feministkinje, poput Dačie Marajini, Ane Marije Beti i Leticije Pailoci u Jugoslaviju. Organizovanje je krenulo neformalnim putem, ali su ubrzo teme poput drugog talasa feminizma, (ne)jednakosti i LGBT pitanja izazvale burnu reakciju. Međunarodna konferencija je bila osuđena od strane vladajuće Komunističke partije, kao pokušaj uvoza zapadne ideologije u zemlju.[2]
Na početku ratova devedesetih, postala je antiratna aktivistkinja protiv režima Slobodana Miloševića: Žene u crnom, Ženske studije i sl. Jedna je od deset osnivačica Centra za ženske studije [3], a zajedno sa Slavicom Stojanović je 1994. godine otvorila neprofitnu izdavačku kuću „Feministička 94“.[4]
Jasmina Tešanović je od 2001. članica norveškog PEN centra. 2004. govorila je na otvaranju u ime žena i pacifizma. Dela stvara na tri jezika: engleskom, italijanskom i srpskom.
Od 2005. godine je članica pokreta „Ružičasti kod“ koji su pokrenule Džodi Evans i Medea Bendžamin. Pokret je organizovao pacifističke akcije u saradnji sa drugim srodnim grupama od kojih su neke bile usmerene protiv Buša, učešće u demonstracijama protiv rata u Iraku itd.[4]
Od 2008. godine je kurator internacionalnog tech art festivala „Share“ u Torinu gde zajedno sa grupom žena prezentuje radove na temu ženskog pogleda na tehnologiju.[5]
Zajedno sa suprugom Brusom Sterlingom i dizajnerom Masimom Bancijem pokrenula je 2015. godine projekat Casa Jasmina čiji je cilj svrsishodno korišćenje tehnologije u domaćinstvu. Iz razgovora sa ženama nastalo je i pisanje manifesta pod nazivom „Internet ženskih stvari“.[6]
„ | Kreativci donose budućnost, oni jesu budućnost i ne smiju to nikada zaboraviti. Trebali bi ostati vjerni sebi. Teško je preživjeti kada vam se uruši ekonomski model, ali samo se kreativci mogu preporoditi. Svijet se već mnogo puta srušio i za mnogo ljudi, ali se preporodio. Krize su i prilike. | ” |
Stvaralaštvo uredi
Prva knjiga eseja Jasmine Tešanović, „Nevidljiva knjiga“ postala je manifest alternativne srpske feminističke/pacifističke kulture. Od tada je objavila nekoliko knjiga i zbirki eseja prevedenih na nekoliko jezika.
Autorka je široko rasprostranjenog „Dnevnika političkog idiota“, dnevnika napisanog za vreme rata tokom 1999. na Kosovu. Dnevnik predstavlja anonimnu ispovest žene pacifistkinje u vreme sankcija i bombardovanja Srbije. Kao prvi ratni dnevnik u istoriji onlajn dnevnika objavljen je u vidu knjige na 12 jezika.[7]
Esej „Balkan ne postoji“ napisan je pred učešće na proslavi čuvenog fakulteta Bocconi 2001.godine. U eseju Balkan je metafora koja se pojavljuje svuda, a stereotipe o regionu objašnjava kroz termin globalizacija balkanizacije.[4]
Autorka je aktivističko-feminističke knjige „Škorpioni-dizajn zločina“ koja se bavi suđenjem Škorpionima, paravojnoj jedinici osuđenoj za genocid u Srebrenici. Zajedno sa Ženama u crnom pratila je godinu i po dana sesije suđenja (2005) i pisala izveštaje o šestorici uhapšenih koji su bili krivci za masakr u kojem je ubijeno 8000 ljudi i koji su streljanja snimali kamerom. Knjiga je objavljena na kraju suđenja,a izašla je i u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj.[6]
2021. objavljuje roman „Klandestina“ koji govori o ubijenim ženama čija se priča kroz istoriju falsifikuje i prećutkuje.[8]
Prevodila je italijanske književnike poput Itala Kalvina, Elze Morante i Alberta Moravije, te objavila Antologiju italijanske pripovetke u okviru Jugoslavije.
Film uredi
Snimila je par video performansa sa Studentskim kulturnim centrom Beograda, kao i kratke filmove zajedno sa Radoslavom Vladićem. Performansi predstavljaju improvizaciju sa kamerom i muzikom na temu Nefertiti i mitovima o kraljici o kojoj se ništa ne zna.
Radila je kao zamenica režisera i pisca Živojina Pavlovića na filmu Zadah tela, koji je osvojio glavne nagrade na Filmskom festivalu u Puli 1983.
Snimanje filma „Jasmina i rat“ maja 1999.godine predstavlja saradnju sa nemačkom televizijom SWR i Dinkom Tucakovićem. Sniman u najtežim uslovima po Jasmininom dnevniku i scenama bombardovanja doživeo je svoju premijeru na mnogim svetskim festivalima poput festivala u Veneciji (1999), Lajpcigu itd.[9]
Privatni život uredi
Jasmina Tešanović ima kćerku Kseniju iz braka sa pesnikom Rašom Livadom. Tokom devedesetih godina, bila je udata za novinara i pisca Dušana Veličkovića.
Godine 2005, udala se za američkog naučno-fantastičnog pisca Brusa Sterlinga.
Nagrade uredi
Nagrada Borislav Pekić, 1996. godine[9]
Kada je 2004. godine dodeljena glavna Hirošima nagrada za mir i kulturu Borki Pavićević, srpske književnice i mirovne aktivistkinje, Biljana Srbljanović i Jasmina Tešanović su dobile dodatne nagrade, kao, takoreći, drugoplasirane.[10]
Dela uredi
- Nevidljiva knjiga (1992, Vršac) – priče, eseji
- U egzilu (1994, Feministička 94) – dve novele
- Ženska knjiga (1996, Feministička 94) – priče
- Kofer (1997, California University Press, Berkley) – priče žena izbeglica
- Sirene (1997, Feministička 94) – roman/esej
- Oni to rade (1997, Feminističke sveske) – drama
- Normalnost: Moralna opera jednog političkog idiota (1999, Feministička 94/Free B92) – dnevnik/esej
- Balkan ne postoji (2001) - esej
- Ja i moja multikulturalna ulica (2001, Feministička 94) – eseji o ratu
- Matrimonium (2003, Feministička 94) – esej/dnevnik o majci
- Dizajn zločina, Suđenje Škorpionima (VBZ Sarajevo, Zagreb, Beograd, 2009) - hronika
- Moj život bez mene (2013, Rende) – memoari
- Klandestina (2021, Rende) – roman
Filmovi uredi
- Privatne mane, javne vrline (Mikos Janč, 1975)
- Difficile Morire, artistic collaboration on Umberto Silva's film, (Rome 1977)
- Jutro – podne - veče (po priči Davida Albaharija, 1978)
- Mother and Sinner, with Rade Vladic (Beograd, 1978)
- Nefertiti je bila ovde (1979-2003)
- Zadah tela (Živojin Pavlović, 1982)
- Jasmina i rat 1999, saradnja sa nemačkom televizijom SWR
- Stencil Art in Serbia (Beograd, 2007)
- A Minute to Twelve (Beograd, 2007)
- Invisible Cities (Beograd, 2008)
- Rafts (Beograd, 2008)
- Participation (Beograd, 2008)
- Blogs (Beograd, 2008)
- Recycling Romany (Beograd, 2008)
Reference uredi
- ^ Jasmina Tešanović Arhivirano na sajtu Wayback Machine (25. novembar 2005), Biblioteka Aleksandria. Pristupljeno 26. septembra 2014.
- ^ Tešanović, Jasmina (2019). „Drug-ca žena - sećanje”.
- ^ „Ženski pokreti su aktivni i neprestano jačaju”.
- ^ a b v Čorbić, Danijela. „Jasmina Tešanović: Balkanizacija je svuda”.
- ^ „Share RIjeka 2013”.
- ^ a b v „Stvarni je svijet preraznolik da bi bio utopijski ili distopijski”.
- ^ „Javni život Jasmine Tešanović”.
- ^ „Klandestina”.
- ^ a b „Jasmina Tešanović”.
- ^ „Balkan ne postoji”.
Spoljašnje veze uredi
- Veblog Jasmine Tešanović na b92.net
- Žene u crnom (zvanični sajt)
- Ružičasti kod (zvanični sajt)
- Nefertiti je bila ovde