Ježevi
Ježevi[2] (lat. Erineaceidae) su porodica sisara koja sadrži dve potporodice prave ježeve (lat. Erinaceinae), koji imaju bodlje i gimnure - čekinjave ježeve (lat. Galericinae), koji imaju čekinje umesto bodlji.[3] One se dalje dele na nekoliko savremenih rodova sa 24 vrste.
| Ježevi[1] Vremenski raspon:
| |
|---|---|
| |
Naučna klasifikacija 
| |
| Domen: | Eukaryota |
| Carstvo: | Animalia |
| Tip: | Chordata |
| Klasa: | Mammalia |
| Red: | Eulipotyphla |
| Porodica: | Erinaceidae G. Fischer, 1814 |
| Potporodice | |
Prema tradicionalnoj klasifikaciji ježevi su svrstavani u red bubojeda (lat. Insectivora), međutim nakon što je utvrđeno da je taj red polifiletski.[4] Ježevi su premešteni u monotipični red Erinaceomorpha, prema nekim autorima porodica je deo reda Eulipotyphla, koji čini zajedno sa porodicama iz reda Soricomorpha.
Opis uredi
Zajednička karakteristika svih ježeva je da im je telo pokriveno bodljama, koje su zapravo dlake koje su kroz evoluciju promenile svoj oblik i funkciju. Iznutra su šuplje, a nema ih na trbuhu, ekstremitetima i licu. U opasnosti se sklupčavaju, pri čemu kriju te nezaštićene delove tela. Svi ježevi imaju malo, zdepasto telo, dugačku njušku i male uši. Ekstremiteti su im kratki. Na njima imaju po pet prstiju. Imaju sitne oči i relativno slabo vide, ali im je njuh veoma osetljiv, te se na njega najviše oslanjaju u potrazi za hranom. Svi su uglavnom noćne životinje. Sve vrste ježeva su prvenstveno stanovnici tla, međutim postoje retki izuzeci koji se penju po drveću i žbunju u potrazi za hranom. Većina ježeva može i da pliva. Ova porodica bubojednih sisara je rasprostranjena svuda u svetu, sem većeg dela Južne Amerike, a nema ih u Australiji i Novom Zelandu, ni na Antarktiku. U pogledu ishrane mogli bi se definisati kao svaštojedi, ali preferiraju insekte, gliste, crve i slične životinje koje su nešto hranjivije, ali jedu i biljnu hranu. Naseljavaju šume i polja sa žbunjem, stepe i pustinje.
Evolucija uredi
Erinaceidi su relativno primitivna grupa placentalnih sisara, koji su se malo promenili od vremena svojih ranih predaka u eocenu. Takozvani džinovski jež (zapravo gimnuri) Deinogalerix, iz miocena sa ostrva Gargano (dela sadašnje Italije), bio je veličine velikog kunića i mogao je da jede kičmenjački plen ili leševe, a ne insekte.[5]
Sistematika uredi
Donedavno je ova porodica svrstavana u red Erinaceomorpha, ali je on spojen sa parafiletskim redom Soricomorpha, čime je stvoren red Eulipotyphla. Pokazalo se da je red Eulipotyphla monofiletski.[6] Red Soricomorpha bio je parafiletski, jer je porodica rovčica (lat. Soricidae) u bližem srodstvu sa porodicom ježeva (lat. Erineaceidae) nego sa drugim porodicama koje su svrstavane u red Soricomorpha.[7] Porodica ježeva (lat. Erineaceidae) danas obuhvata 24 vrste, koje su grupisane u 10 rodova i 2 potporodice:
- Potporodica pravi ježevi (lat. Erinaceinae)[8][9]
- Rod Atelerix
- Rod Erinaceus
- Rod Hemiechinus
- Rod Mesechinus
- Rod Paraechinus
- Potporodica gimnuri (lat. Galericinae)
Podvrste uredi
- Atelerix algirus algirus (Lereboullet, 1842)
- Atelerix algirus girbanensis Vesmanis, 1980
- Atelerix algirus vagans Thomas, 1901
- Atelerix frontalis angolae (Thomas, 1918)
- Atelerix frontalis frontalis (A. Smith, 1831)
- Echinosorex gymnura alba (Giebel, 1863)
- Echinosorex gymnura gymnura (Raffles, 1822)
- Erinaceus concolor concolor Martin, 1838
- Erinaceus concolor rhodius Festa, 1914
- Erinaceus concolor transcaucasicus Satunin, 1905
- Erinaceus roumanicus bolkayi V. Martino, 1930
- Erinaceus roumanicus drozdovskii V. and E. Martino, 1933
- Erinaceus roumanicus nesiotes Bate, 1906
- Erinaceus roumanicus pallidus Stroganov, 1957
- Erinaceus roumanicus roumanicus Barrett-Hamilton, 1900
- Hemiechinus auritus aegyptius (É. Geoffroy Saint-Hilaire, 1803)
- Hemiechinus auritus albulus (Stoliczka, 1872)
- Hemiechinus auritus auritus (Gmelin, 1770)
- Hemiechinus auritus libycus (Ehrenberg, 1833)
- Hemiechinus auritus megalotis (Blyth, 1845)
- Hylomys suillus dorsalis Thomas, 1888
- Hylomys suillus maxi Sody, 1933
- Hylomys suillus microtinus Thomas, 1925
- Hylomys suillus pegunensis Blyth, 1859
- Hylomys suillus siamensis Kloss, 1916
- Hylomys suillus suillus Müller, 1840
- Hylomys suillus tionis Chasen, 1940
- Paraechinus aethiopicus aethiopicus (Ehrenberg, 1832)
- Paraechinus aethiopicus albatus Thomas, 1922
- Paraechinus aethiopicus deserti (Loche, 1858)
- Paraechinus aethiopicus ludlowi Thomas, 1919
- Paraechinus aethiopicus pectoralis (Heuglin, 1861)
- Paraechinus hypomelas blanfordi (Anderson, 1878)
- Paraechinus hypomelas eversmanni Ognev, 1927
- Paraechinus hypomelas hypomelas (Brandt, 1836)
- Paraechinus hypomelas sabaeus Thomas, 1922
- Paraechinus hypomelas seniculus Thomas, 1922
Galerija slika uredi
-
Tamnoprsi jež Erinaceus europaeus -
Ježevi kada se sklupčaju sakriju delove tela nezaštićene bodljama -
Ježevi su uglavnom noćne životinje -
Vrh bodlje ježa, snimljen elektronskim mikroskopom -
Lobanja ježa -
Vrsta Hemiechinus auritus -
Vrsta Atelerix albiventris
.jpg)
Izvori uredi
- ^ Hutterer, Rainer (16. 11. 2005). Don E. Wilson and DeeAnn M. Reeder, ur. Mammal Species of the World (3rd izd.). Johns Hopkins University Press. str. 212—219. ISBN 978-0-8018-8221-0.
- ^ „Prilog VIII Zaštićene divlje vrste na teritoriji Republike Srbije”. pravno-informacioni-sistem.rs. Arhivirano iz originala 20. 02. 2020. g. Pristupljeno 28. 04. 2020.
- ^ „Ježevi”. Bionet škola.
- ^ Hutterer, R. (2005). "Family Erinaceidae". In Wilson, D.E.; Reeder, D.M. "Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference" (3rd ed.).
- ^ Savage, RJG & Long, MR (1986). Mammal Evolution: an illustrated guide
. New York: Facts on File. str. 48–49. ISBN 978-0-8160-1194-0.
- ^ Robin MD Beck; Olaf RP Bininda-Emonds; Marcel Cardillo; Fu-Guo Robert Liu; Andy Purvis (2006). „A higher level MRP supertree of placental mammals”.
- ^ Roca, A.L.; G.K. Bar-Gal; E. Eizirik; K.M. Helgen; R. Maria; M.S. Springer; S.J. O'Brien & W.J. Murphy (2004). „Mesozoic origin for West Indian insectivores”.
- ^ Reiter C, Gould GC (1998). „Thirteen Ways of Looking at a Hedgehog”. Natural History. 107 (6): 52.
- ^ „WildlifeTrust.org.uk”. WildlifeTrust.org.uk. Arhivirano iz originala 12. 2. 2013. g. Pristupljeno 2013-02-28.
Literatura uredi
- Šorić, V. (1997). Morfologija i sistematika hordata. Prirodno-matematički fakultet Kragujevac.
- Robin MD Beck; Olaf RP Bininda-Emonds; Cardillo, Marcel; Fu-Guo Robert Liu; Purvis, Andy (2006). „A higher level MRP supertree of placental mammals”. BMC Evolutionary Biology. 6: 93. PMC 1654192
. PMID 17101039. doi:10.1186/1471-2148-6-93. - Roca, A.L.; G.K. Bar-Gal; E. Eizirik; K.M. Helgen; R. Maria; M.S. Springer; S.J. O'Brien & W.J. Murphy (2004). „Mesozoic origin for West Indian insectivores”. Nature. 429 (6992): 649—651. PMID 15190349. doi:10.1038/nature02597.
- Hutterer, R.. "Family Erinaceidae". In Wilson, D.E.; Reeder, D.M. Mammal Species of the World: A Taxonomic and Geographic Reference (3rd ed.). Johns Hopkins University Press. 2005. ISBN 978-0-8018-8221-0. str. 212–219..
- Omori-Satoha, Tamotsu; Yoshio Yamakawab; Dietrich Mebs (novembar 2000). „The antihemorrhagic factor, erinacin, from the European hedgehog (Erinaceus europaeus), a metalloprotease inhibitor of large molecular size possessing ficolin/opsonin P35 lectin domains”. Toxicon. 38 (11): 1561—80. PMID 10775756. doi:10.1016/S0041-0101(00)00090-8.
- Drabeck, D.H.; Dean, A.M.; Jansa, S.A. (1. 6. 2015). „Why the honey badger don't care: Convergent evolution of venom-targeted nicotinic acetylcholine receptors in mammals that survive venomous snake bites”. Toxicon. 99: 68—72. PMID 25796346. doi:10.1016/j.toxicon.2015.03.007.
- Adrian, E. D. (1942). „Olfactory reactions in the brain of the hedgehog”. The Journal of Physiology. 100 (4): 459—473. PMC 1393326 . PMID 16991539. doi:10.1113/jphysiol.1942.sp003955.
- Suomalainen, Paavo; Sarajas, Samuli (1951-08-01). „Heart-beat of the Hibernating Hedgehog”. Nature. 168 (4266): 211. Bibcode:1951Natur.168..211S. ISSN 0028-0836. PMID 14875055. S2CID 4158610. doi:10.1038/168211b0 .
- Hof, A. R.; Bright, P. W. (2010). „The value of agri-environment schemes for macro-invertebrate feeders: Hedgehogs on arable farms in Britain” (PDF). Animal Conservation. 13 (5): 467—473. S2CID 82793575. doi:10.1111/j.1469-1795.2010.00359.x. Arhivirano (PDF) iz originala 2014-10-06. g. „Badger predation of hedgehogs was high in the study site and the main cause of death”
- David Wembridge. „The State of Britain's Hedgehogs 2011” (PDF). The British Hedgehog Preservation Society. Arhivirano (PDF) iz originala 2013-05-18. g.
- „The Complete Guide to Hedgehogs”. www.petmd.com. Arhivirano iz originala 16. 2. 2020. g. Pristupljeno 2020-02-16.
- Moss, Laura (2019-04-01). „Hedgehogs are a prickly issue in some states”. treehugger.com. Arhivirano iz originala 2020-10-18. g. Pristupljeno 2020-10-18.
- „Fauna selvativa e specie protette”. Corpo Forestale dello Stato. Arhivirano iz originala 2. 11. 2016. g. Pristupljeno 31. 8. 2014.
- „Hedgehogs pose prickly problem for native fauna”. Landcare Research media release. 17. 9. 2003. Arhivirano iz originala 2003-10-01. g. Pristupljeno 6. 12. 2011.
- Ross, David (14. 1. 2009). „18 Trappers Sought for Hebrides to Protect Birds from Hedgehogs”. The Herald. Arhivirano iz originala 10. 8. 2011. g. Pristupljeno 12. 6. 2009.
- „Hedgehog population plummets in UK countryside, research suggests”. BBC News. 22. 2. 2022. Arhivirano iz originala 22. 2. 2022. g. Pristupljeno 22. 2. 2022.
- „List of Hedgehog diseases”. Wildlifeinformation.org. Arhivirano iz originala 26. 7. 2010. g. Pristupljeno 2009-03-08.
