Arapi (arap. العرب [ʻArab]) semitski su narod koji je većim delom nastanjen na Bliskom istoku i u severnoj Africi.[6] Arapa ima oko 250 miliona, i postoje tri klasifikacije pripadnosti arapskom narodu: po politici, jeziku i poreklu. Na osnovi ove tri klasifikacije broj Arapa je rastegljiv, jer ako se ide po broju ljudi kojima je arapski prvi jezik - njihov broj je tada 180 miliona. Arapi govore arapskim jezikom i koriste se arapskim pismom.[6]

Arapi
العرب
Arapi u tradicionalnoj nošnji 1910.
Ukupna populacija
oko 450 miliona[1][2][3][4][5]
Regioni sa značajnom populacijom
predominantno Bliski istok i severna Afrika,
manjina: Somalija, Iran, Brazil, SAD
Jezici
arapski
Religija
većina: islam oko 95%
manjine: druzi 0,5%, judaizam, samarićani, hrišćanstvo 4,5%
Srodne etničke grupe
Semiti

Narod uredi

Semitski narod nastanjen na Srednjem istoku i severnoj Africi od Maroka do Omana, i od Turske do Sudana i Jemena na jugu. Geografski Arapi se prostiru na nekih 10 miliona kvadratnih kilometara i broje najmanje 200.000.000 pripadnika. Oko 4 miliona Arapa živi takođe u Evropi i oko 2 miliona u Americi. Na Arabijskom poluostrvu, u oblasti Hedžasa, stvorena je u 5. veku arapska država, sa privrednim i verskim centrom u gradu Meki. Srce arapske zemlje je Saudijska Arabija i Jemen, područje poznato kao Hidžaz. Oko 610. godine, rođenjem islama, Hijaz postaje trgovačko središte duž karavanskih puteva. Meka postaje jedan od najznačajnijih gradova.

Etnički, Arapi su uglavnom tamnokosi i smeđih očiju, puti svetle, ali i ona varira od mesta do mesta. Po veri su većinom sunitski muslimani, i tek 10% šiiti (posebno u Jemenu, delu Iraka i obali Persijskog zaliva). Prvenstveno Arapi su, uz Jevreje, jedan od dva naroda kojima je poreklo dao Sem. Kroz svoju istoriju osnovali su celi niz država, to su: Alžir, Bahrein, Egipat, Irak, Jordan, Kuvajt, Liban, Libija, Maroko, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Sudan, Sirija, Tunis, Ujedinjeni Arapski Emirati, Jemen, i Palestina koja se još bori za svoj nastanak i priznanje. Socijalno Arape dele na stalno-naseljene (ruralni ' felahin' = seljaci i urbani ' hadar', gradski Arapi ) i nomadski, poznajemo ih kao Beduine. Postoje i više jezično semitizovanih (tačnije arabizovanih) naroda, ali oni nisu Arapi, i etnički su nešto drugo, posebno ima arabizovanih Jevreja u sjevernoj Africi, Jemenu i Iraku. Arabizovani su i neki Kopti (ovi su ipak poreklom pravi Egipćani, hamitski narod čiji su preci utemeljili egipatsku kulturu i državu. Među hamitskim Berberima ima takođe dosta arabizovanih grupa, nomada koji naseljavaju pustinjske predele severne Afrike.

Ime uredi

Ime Arapi i Arabija javlja se još u asirskim tekstovima kao mâtu arbâi, tačna lokacija ovog područja nije poznata, kasnije se javljaju termini Arabi, Arubu, Urbi. –U srodnom hebrejskom jeziku riječ `aravah’ i ‘arav’ označava pustinju, pa bi se moglo prevesti da su Arapi ‘pustinjski narod’. Poluostrvo Arabija prekrivena je nepreglednim pustinjama i pradomovina je ovog ekspanzivnog naroda koji se proširio preko cijele severne Afrike.

Jezik uredi

Arapski jezik pripada semitskoj grani semitsko-hamitske porodice, pismo je arapsko.

Vjerski običaji uredi

Početkom 7. veka živeo je veliki prorok Muhamed, propovednik nove vere — islama. Islam na arapskom jeziku znači pokornost prema volji Božjoj. Prema Muhamedovom učenju, postoji samo jedan Bog — Alah. Prema tome, sveukupno društvo predstavlja celinu kojom upravlja svemogući Bog, prenoseći vernicima poruke preko proroka. Muhamed je stekao veliki broj pristalica u svetom gradu Meki, što ga je učinlo nepoželjnim za sledbenika vladajućeg kulta Kabe, pre svega za staro plemstvo. On je 622. godine napustio Meku i otišao u Medinu, odakle je počeo obračun sa protivnicima. Taj njegov izlazak muslimani nazivaju hidžra (preseljenje, raskid sa starim) i od tog perioda počinje njihovo računanje vremena. Poslije Muhamedove smrti vođa islama postao je kalifa (predstavnik, vikar), koji je delovao kao imam (onaj ko vodi dnevne molitve u džamiji). Arapi su većinom islamske veroispovijesti, što uveliko diktira način njihovog života i njihove običaje. Međutim, velike manjine Arapa su hrišćani i druzi, poput Libana i Sirije, gde zahvaljujući verskoj izmešanosti postoji daleko veća varijacija u tradiciji i običajima.

Muslimanski arapi su narod koji živi po Kuranu, to jest po njegovom učenju. Kuran je često zakon neke države kojima su regulisani svi aspekti njihovog života. Među arapima preovladava patrijarhalni sistem. Poligamija je dozvoljena, a Arapin, zavisno od mogućnosti, može imati do četiri žene. Data reč kod ljudi vrednija je od bilo kakvog ugovora i ona bi se morala poštovati.

Arapi, kao ni Jevreji, ne jedu svinjetinu, ovčetina je zato česta. U Libiji je poznato nacionalno jelo kus-kus, priprema se sa ovčetinom i ribom i raznim povrćem. Umesto masti Arapi koriste maslinovo ulje, a kolači se često prave od meda.

Svaki Arapin-musliman trebalo bi barem jednom u životu da ode na hadžiluk u Meku.

Arapi u Evropi uredi

Arapi su u Evropi početkom 8. veka napali vizigotsku Španiju (pokorili su je 711. godine), a potom Franačku državu. Nadiranje islama u Evropu zaustavio je Karlo Martel u bici kod Poatjea 732. godine. Ova pobeda učvrstila je moć i prevlast Karlove porodice. Arapima u Evropi se može zahvaliti na znanju o veštačkom navodnjavanju tla, koje se zbog bezobzirnog krčenja šuma počelo isušivati. Ovo se treba uzeti uslovno, jer je znanje o navodnjavanju postojalo još u doba Rima. Mnogi vijadukti su i danas u funkciji kao delovi vodovoda u pojedinim gradovima. U starom Egiptu polja su se takođe veštački navodnjavala. Po svoj prilici su ovu veštinu Arapi stekli širenjem na nekadašnje prostore Rimskog carstva. Iz Španije ovo se znanje proširilo na sever, preko Alpa sve do Islanda. Španska riječ 'noria', označava stepen navodnjavanja, i nastala je od arapskog nd'ura. Pamuk, koji danas vodi glavnu reč u tekstilnoj industriji, takođe su u Evropu doneli Arapi, iz njihovog jezika potekao je francuski izraz 'coton' i engleski 'cotton'.

Арапске заједнице uredi

Референце uredi

  1. ^ Nydell 2005, стр. xxiii, 14
  2. ^ Kamel 2017, стр. 25
  3. ^ Kail C. Ellis (12. 1. 2018). Secular Nationalism and Citizenship in Muslim Countries: Arab Christians in the Levant. Springer. стр. 159. ISBN 978-3-319-71204-8. 
  4. ^ Margaret K. Nydell (26. 7. 2018). Understanding Arabs: A Guide for Modern Times. John Murray Press. стр. 11. ISBN 978-1-4736-9091-2. 
  5. ^ Caplan, Neil (4. 9. 2019). The Israel-Palestine Conflict: Contested Histories. John Wiley & Sons. стр. 23. ISBN 978-1-119-52387-1. 
  6. ^ а б Мишић, Милан, ур. (2005). Енциклопедија Британика. А-Б. Београд: Народна књига : Политика. стр. 63. ISBN 86-331-2075-5. 

Литература uredi

Spoljašnje veze uredi