Asop (grč. Ἀσωπός) je u grčkoj mitologiji bio bog istoimene reke.

Etimologija uredi

Ovo ime je možda izvedeno od reči asiapaos, što bi značilo „nikad miran“.[1]

Mitologija uredi

Bio je bog dve reke; jedne koja je proticala kroz Sikion na Peloponezu i druge, za koju se verovalo da je pritoka prve, koja je proticala u Beotiji u centralnoj Grčkoj, a izvirala na planini Kiteron. Različiti autori su navodili različite ličnosti kao njegove roditelje, ali i potomstvo. Diodor ga je smatrao sinom Okeana i Tetije, kao i Apolodor, mada je Apolodor kao njegove roditelje naveo i Zevsa i Eurinomu, ali i Posejdona i Peru. Prema Pausaniji, njegovi roditelji su bili Posejdon i Kelusa.[2] Bio je oženjen Metopom, kćerkom rečnog boga Ladona.[3] Verovalo se da je imao dvadeset (ili dvanaest[1]) prelepih kćerki, nimfa Najada, sa izvora gradova Beotije, Sikiona, Korinta, Arga, kao i gradova na ostrvima. U HomerovojOdiseji“ navedena je njegova kćerka Antiopa. Prema Pindaru i još nekim autorima, njegova kćerka je bila Egina, ali i Teba. Prema Korini, njegove kćerke su bile Egina, Euboja, Korkira, Plataja, Salamina, Sinopa, Tanagra, Teba i Tespija. Bahilid je pisao da su njegove kćerke Egina, Kleona, Korkira, Pirena, Sinopa i Teba. Apolodor je naveo da je Asop imao kćerke Eginu, Ismenu, Salaminu, kao i još sedamnaest drugih, ali i dva sina; Ismena i Pelegona. Herodot je naveo Eginu, Eroju i Tebu. Prema Pausaniji, kćerke su bile Egina, Harpina, Kleona, Korkira, Nemeja, Eroja, Plataja, Salamina, Tanagra, Teba i Tespija. Apolonije sa Roda je naveo samo Korkiru i Sinopu, a Statije Eginu i Hipseja. Prema Diodoru, njegovi sinovi su bili Ismen i Pelazg, a kćerke Egina, Asopida, Harpina, Halkida, Kleona, Korkira, Ornija, Pirena, Salamina, Sinopa, Tangra, Teba i Tespija.[2] Kao njegova kćerka pominje se i Roda,[3] a on je možda bio i otac Antedoni, Kloniji, Langiji i Silidi.[2] Preko svojih unuka, Asop je postao predak najčuvenijih grčkih junaka.[3] Naime, njegove kćerke su otimali i silovali Zevs, Posejdon i Apolon. Najmlađu, Eginu, ugrabio je Zevs. Međutim, Asop je krenuo u potragu za njom i Sizif mu je otkrio sve o otmici, ali uz protivuslugu da korintsku tvrđavu snabde plitkom vodom. Tako je voda protekla pored Afroditinog hrama, gde su postavljene statue boginje, Sunca i Erota-strelca. U Korintu je Asop zatekao Zevsa kako grli Eginu u šumarku. Kada je video Asopa, Zevs, nenaoružan, pobegao je u šipražje i pretvorio se u stenu. Kasnije je Sizif u Podzemlju morao da gura stenu iste veličine, što je bila kazna jer je izdao boga. Zevs je u vidu stene sačekao da Asop ode, a potom se vratio na Olimp. Ovog puta naoružan gromom, napao je Asopa i naneo mu teške rane. Zbog tih zadobijenih rana, Asop se od tada kretao polako, a time se objašnjavalo i zašto su njegovom rekom u kasnijim vremenima povremeno plutali parčići ugljenisanog drveta.[1] Pausanija je pisao da je peloponeski Asop bio zapravo čovek, koji je u vreme Arantove vladavine otkrio reku Asop i ona je dobila ime po njemu. Naime, pominjala su se dva Asopa i prema nekim tvrđenjima, s obzirom da su se imena kćerki odnosila na geografske lokacije, nije teško pretpostaviti kome od njih dvojice te kćerke i pripadaju. Mnogo su slavnije one koje su poticale sa Peloponeza.[4]

Tumačenje uredi

Prema Robertu Grevsu, Asopove kćerke su zapravo bile sveštenice Mesečeve Boginje koje su naseljavale plodne doline kraj reke Asop, a koje su osvojili Eoljani, pa otuda i priča o njihovom silovanju. Priča o otmici Egine je bila u vezi sa osvajanjem grada Flije. Naime, taj grad se nalazio u gornjem slivu reke i osvojili su ga Ahajci, jer se Korinćani nisu odazvali pozivu u pomoć. Ime Egina, kao i Pero, moguća Asopova majka, imaju značenje koje ukazuje na Atenin kožni štit. Druge dve Asopove moguće majke, Eurinoma i Tetija, stari su nazivi za Mesečevu Boginju.[1]

Kult uredi

Prema nekim navodima, kult ovog boga je postojao u gradovima Fliji i Sikionu. Tamo su mu ukazivali počasti. Na skulpturama su ga predstavljali kao čoveka ili u obliku goveda.[2]

Izvori uredi

  1. ^ a b v g Robert Grevs. 1995. Grčki mitovi. 6. izdanje. Nolit. Beograd.
  2. ^ a b v g theoi.com: Asopos
  3. ^ a b v Cermanović-Kuzmanović, A. & Srejović, D. 1992. Leksikon religija i mitova. Savremena administracija. Beograd.
  4. ^ „Greek Myth Index: Asopus”. Arhivirano iz originala 16. 12. 2010. g. Pristupljeno 01. 03. 2011.