57° N 144° W / 57° S; 144° Z / 57; -144

Aljaski zaliv (engl. Gulf of Alaska) predstavlja prostranu zalivsku akvatoriju severozapadnog Pacifičkog okeana oivičenu na severu i istoku južnom i jugoistočnom obalom američke savezne države Aljaska. Prema američkom geološkom društvu južna granica zaliva ide linijom od ostrva Kodijak i poluostrva Aljaska na zapadu do Diksonovog prolaza (odnosno do pomorske granice između SAD i Kanade) na istoku.[1] Ovako omeđena akvatorija obuhvata površinu od približno 1.533.000 km². Maksimalna dubina je do 5.569 metara.

Aljaski zaliv
Gulf of Alaska
Mapa Aljaskog zaliva
Lokacijaseverozapad Severne Amerike
PritokeKoper (462 km) i Susitna (504 km)
Okean/moreSeverni Pacifik
Zemlje basena SAD
 Aljaska
Maks. dužina1.950 km
Maks. širina650 km
Površina~1.533.000 km2
OstrvaKodijak
NaseljaEnkoridž, Sitka, Džuno, Kodijak Ajland
Vodena površina na Vikimedijinoj ostavi

Poluostrvo Aljaska odvaja Aljaski zaliv na zapadu od Beringovog mora i njegovog Bristolskog zaliva.

Zaliv leži u zoni subpolarne klime i područje je izvanredno velikog biološkog diverziteta.

Geografija uredi

 
terminalni basen Beringovog glečera

Celokupna obala Aljaskog zaliva odlikuje se izrazito velikim stepenom razuđenosti. Duž obala pružaju se brojni manji zalivi fjordovskog tipa koji se duboko uvlače u kopno. Najveći od njih je Kukov zaliv koji se u kopno uvlači između kontinentalnog dela i poluostrva Kenaj (najveće poluostrvo u zalivu) te zaliv Princa Vilijama. Neki od najvećih glečera na kontinentu svoj tok završavaju na obalama Aljaskog zaliva, uključujući i lednike Malaspina i Bering. Ostrva su podeljena u dva arhipelaga, na severu Kodajk, a na jugoitsoku Aleksandrov arhipelag.

Obala je dosta strma, a obalska ravnica relativno uska. Iz okeana se gotovo vertikalno na mnogim mestima dižu visoke vulkanske planine Maunt Logan (6.050 m) i Maunt Sent Elaja (5.490 m).

Megacunami u zalivu Litjuja 1958. uredi

Godine 1958. u području oko fjorda Litjuja (u severnom delu Aleksandrovog arhipelaga) desio se jak zemljotres (magnitude 8,3) koji je uzrokovao odronjavanje oko 30 miliona metara kubnih stena i leda sa obale u zaliv.[2] Ogromne količine materijala koje su se naglo survale u zaliv prouzrokovale su megacunami visine 516 metara. Bio je to najveći ikada registrovani cunami u istoriji u tom delu sveta.[3]

Klima uredi

Područje Aljaskog zaliva leži u zoni subpolarne klime. Vazdušne struje koje se formiraju nad zalivom imaju veliki uticaj na klimatske prilike na celoj severnoj zemljinoj polulopti (posebno u području Severnog Atlanktika). U periodu jesen-proleće nad zapadnim i južnim delovima zaliva je zona niskog vazduškog pritiska, i to je pojava koja se u meteorologiji naziva Aleutskim ciklonom. Oluje koje nastaju u ovoj oblasti kreću se duž obale ka jugu i često dostižu i do obala Južne Kalifornije. U letnjem delu godine nad zalivom je zona visokog vazdušnog pritiska.[4][5] Kretanje vazdušnih struja nad Aljaškim zalivom ima presudan uticaj na raspored sezonskih padavina na području Britanske Kolumbije, Vašingtona i Oregona.

Ekologija i hemija mora uredi

Jedan krak tople morske Kurošio struje odvaja se ka istoku i teče ka vodama Aljaskog zaliva kao Aljaska struja. Njen tok ide od južnih ka severnim i zapadnim obalama države Aljaska u smeru suprotnom od kretanja kazaljke na satu. Zahvaljujući ovoj struji vode u zalivu su nešto toplije u odnosu na područja na sličnim geografskim širinama, tako da su prosečne temperature vode koje nosi ova struja oko 4 °C, dok je salinitet u proseku oko 32,6‰ (u površinskom delu).[6] Najveću brzinu ima tokom zime kada dostiže do 0,3 m/sek, dok je najslabiji intenzitet u letnjem delu godine kada jaki vetrovi često menjaju njen pravac.[6]

Iako su vode Aljaskog zaliva relativno čiste i pošteđene većih zagađivača, ekološka slika zaliva nije idealna. Najveći zagađivači su industrijska postrojenja duž obale, ali i veoma živa trgovačka aktivnost u vodama zaliva. Najveća ekološka katastrofa desila se 1989. u luci Valdiz, kada je iz tankera komapnije Ekson Valdez u more iscurilo oko 50 miliona litara sirove nafte, kojom je zagađeno preko 2.500 km obale. Bila je to ujedno najveća naftna havarija u istoriji Sjedinjenih Država. Veliki problem predstavlja i nekontrolisano izlivanje otpadnih voda iz industrijskih postrojenja duž obale.[5][7]

Živi svet uredi

 
Korali na podvodnom grebenu Dikens u Aljaskom zalivu.

Zahvaljujući pogodnoj klimi i relativno čistoj vodi, te uticaju tople Aljaske struje, ekosistem zaliva je veoma bogat i raznovrsan. Morski ekosistem zaliva se ubraja u red visokoproduktivnih ekosistema klase prajm sa više od 300 grama ugljenika po metru kvadratnom godišnje.[8] U zalivu obitava jedna od najvećih koncentracija planktonskih vrsta na zemlji.

Na morskom dnu zaliva žive brojne vrste korala od kojih je najpoznatija Primnoa pacifica koja iako uglavnom živi na dubinama između 150 i 900 metara, naseljava fjordove oko grada Džunoa do dubina od svega 30 metara.[9][10]

Ribe i ljuskari čine najbrojniji ekosistem u zaliv, a najrasprostranjenije su diadromske vrste koje naseljavaju i slatke i slane vode. Među njima se posebno ističu razne vrste lososa, zatim pacifički bakalar, skuša i iverak. Od rakova najbrojniji su kraljevska kraba, Chionoecetes i škampe.

Industrijski ribolov je važna privredna delatnost u zalivu. Tako je 1990. izlovljeno oko 650.000 tona ribe, a slične količine su izlovljavane i u narednim godinama. Nekontrolisan lov doveo je mnoge od vrsta na ivicu izumiranja.[5]

Od poluostrva Aljaska do ostrva Unimak proteže se ekosistem planinske tajge (do visina od oko 1.200 metara). Obronci su prekriveni zakržljalom drvenastom vegetacijom među kojom dominiraju Empetrum nigrum, Salix arctica (arktička vrba) i Dryas octopetala. U nižim i nešto zaštićenijim delovima rastu razne vrste vrbe, jova (Alnus sinuata) dok u naplavnim nizijskim područjima raste topola (Populus balsamifera).[11]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ U.S. Geological Survey Geographic Names Information System: Gulf of Alaska. Pristupljeno 12. decembra 2013.
  2. ^ George Pararas-Carayannis (1999). „The Mega-Tsunami of July 9, 1958 in Lituya Bay, Alaska”. Pristupljeno 13. 12. 2013. 
  3. ^ Leonard, Rogers & Hyndman 2010, str. 248
  4. ^ Shulski, Martha; Wendler, Gerd (2007). The Climate of Alaska. University of Alaska Press. ISBN 978-1-60223-007-1. 
  5. ^ a b v The Encyclopedia of Earth. C. Michael Hogan - Oceans and seas: Gulf of Alaska. Pristupljeno 13. decembra 2013.
  6. ^ a b The Encyclopedia of Earth. Steve Baum - Oceans and seas: Alaska Current. Pristupljeno 13. decembra 2013.
  7. ^ W. James Ingraham; Bakun, A; Favorite, Felix (1976). Physical oceanography of the Gulf of Alaska. Northwest Fisheries Center, National Marine Fisheries Service. 
  8. ^ Hogan, C. Michael (2011). „Gulf of Alaska. Topic ed. P.Saundry. Ed.-in-chief C.J.Cleveland. Encyclopedia of Earth”. National council for Science and the Environment. Pristupljeno 13. 12. 2013. 
  9. ^ Stone Robert P; Shotwell S Kalei. (2007). „State of deep coral ecosystems in the Alaska Region: Gulf of Alaska, Bering Sea and the Aleutian Islands” (PDF). In: Lumsden SE et al., eds. The State of Deep Coral Ecosystems of the United States. NOAA Technical Memorandum CRCP-3. Silver Spring, MD: 65—108. 
  10. ^ Waller, RG; Stone, RP; Mondragon, J; Clark, CE (2011). „Reproduction of Red Tree Corals in the Southeastern Alaskan Fjords: Implications for Conservation and Population Turnover”. In: Pollock NW, ed. Diving for Science 2011. Proceedings of the American Academy of Underwater Sciences 30th Symposium. Dauphin Island, AL: AAUS; 2011. Arhivirano iz originala 13. 12. 2013. g. Pristupljeno 13. 12. 2013. 
  11. ^ Ricketts 1999

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi