Benazir Buto
Benazir Buto (sindi: بینظیر ڀھٽو , urdu: بینظیر بھٹو; Karači, 21. juna 1953 — Ravalpindi, 27. decembar 2007) bila je pakistanska političarka.[1] Buto je bila prva žena na čelu jedne postkolonijalne muslimanske države.[2] Bila je kćerka bivšeg premijera i predsednika Pakistana Zulfikara Ali Butoa.
Benazir Buto | |||||||||||||||||||||||
---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|---|
Lični podaci | |||||||||||||||||||||||
Datum rođenja | 21. jun 1953. | ||||||||||||||||||||||
Mesto rođenja | Karači, Pakistan | ||||||||||||||||||||||
Datum smrti | 27. decembar 2007.54 god.) ( | ||||||||||||||||||||||
Mesto smrti | Ravalpindi, Pakistan | ||||||||||||||||||||||
Univerzitet | Radcliffe College, Lady Margaret Hall, Univerzitet Harvard, St Catherine's College | ||||||||||||||||||||||
Politička karijera | |||||||||||||||||||||||
Politička stranka | Pakistanska narodna stranka | ||||||||||||||||||||||
| |||||||||||||||||||||||
Potpis |
Benazir Buto je izabrana za premijera Pakistana 1988, ali ju je nakon 20 meseci uz podršku vojske smenio predsednik, Gulam Išak Kan, iskoristivši Osmi amandman ustava da raspusti parlament i raspiše nove izbore. Ponovo je izabrana 1993. godine, ali ju je tri godine kasnije razrešio tadašnji predsednik Faruk Legari, usled raznih korupcionih skandala. Godine 2006, na zahtev vlade Pakistana, Interpol je izdao nalog za hapšenje nje i njenog muža.[3] Benazir Buto je imala dvojno državljanstvo, pakistansko i britansko. Dobitnica je pet počasnih doktorata.[4]
Životopis
urediDetinjstvo: 1954–1968
urediButo je rođena u Pinto staračkom domu 21. juna 1953. u Karačiju, Sind, Pakistan.[5] Njen otac je bio političar Zulfikar Ali Buto, a majka Begum Nusrat Ispahani, iranskog kurdskog porekla.[6] Zulfikar je bio sin Šaha Navaz Buta, istaknutog političara koji je bio premijer vlade države Junagad.[7] Buto su bili aristokratski,[8] bogati vlastelini iz Sinda,[9] deo vaderosa ili zemljoposedničke kaste.[10] Oni su bili su sunitski muslimani,[11] iako je Nusrat rođena u šiitskoj muslimanskoj porodici pre nego što se konvertovala u sunizam nakon udaje.[12] Par se venčao u septembru 1951. godine,[13] a Benazir je bila njihovo prvo dete.[14] Dobila je ime po tetki koja je mlada umrla.[15] Troje mlađe dece Butovih bili su Murtaza (rođena 1954), Sanam (1957) i Šahnavaz (1958).[16] Kada je stari Šah Navaz umro 1957. godine, Zulfikar je nasledio porodično imanje, što ga je učinilo izuzetno bogatim.[17]
Benazirin prvi jezik je bio engleski; kao dete je ređe govorila urdu i slabo je govorila lokalni sindi jezik.[18] Benazir je u početku pohađala školu Lejdi Dženings u Karačiju.[19] Zatim je poslata u Samostan Isusa i Marije u Karačiju, a odatle u Samostan Isusa i Marije, internat u Muriju.[20] Muri je blizu granice sa Indijom, a tokom Indo-Pakistanskog rata 1965. Buto i ostali učenici su proživeli vazdušne napade.[21] Polažući svoje ispite u decembru 1968. godine, Buto je stekla O-nivo sa visokim ocenama.[22]
Tokom svoje mladosti, Buto je obožavala svog oca,[23] a on je zauzvrat podsticao njen obrazovni razvoj u suprotnosti s tradicionalnim pristupima ženama koji su tada bili ustaljeni u Pakistanu.[24] Odnosi između roditelja bili su zategnuti tokom njenog detinjstva; Zulfikar je započeo vanbračne veze sa drugim ženama, a kada se Nusrat usprotivila, izbacio ju je iz njihove kuće. Ona se preselila se u Iran, ali nakon što je Zulfikar sprečio njenu decu da joj se tamo pridruže, vratila se u Pakistan šest meseci kasnije, nastanivši se u Karačiju.[25] Tokom svog života, Buto nikada nije javno priznala ovu unutrašnju porodičnu neslogu.[26]
Kada je Buto imala pet godina, njen otac je postao ministar kabineta za energetiku, a kada je ona imala devet godina on je postao ministar inostranih poslova zemlje.[27] Od malih nogu bila je izložena stranim diplomatama i ličnostima koje su posećivale njenog oca, među njima Džou Enlaj, Henri Kisindžer i Hjubert Hamfri.[28] Kada joj je bilo trinaest godina, on je dao ostavku u vladi i godinu dana kasnije osnovao svoju političku stranku, Pakistansku narodnu stranku (PPP).[29] PPP je koristila krilaticu „Islam je naša vera, demokratija je naša politika, socijalizam je naša ekonomija. Sva moć narodu.“[30] Time je korištena populistička strategija za privlačenje glasova, obećavajući „roti, kapra aur makan“ (hleb, odeća i stanove) za svakog Pakistanca i insistirajući na tome da se sporna teritorija Kašmira prenese sa indijske pod pakistansku kontrolu.[30] Benazir se odmah pridružila.[31] Usred nereda protiv vlade predsednika Ajub Kana, Zulfikar je 1968. godine uhapšen i zatvoren na tri meseca, tokom kojih je pisao Benazir da bi podstakao njene studije.[32]
Povratak u Pakistan
urediNakon osam godina egzila u Dubaiju i Londonu, Benazir Buto vratila se u Karači 19. oktobra 2007. godine, nepuna tri meseca prije najavljenih opštih izbora. Godinu ranije počela je da priprema povratak u domovinu - pristupila je Savezu za obnovu demokratije i udružila se s nekadašnjim političkim protivnikom Navazom Šarifom. Sa Šarifom se nije slagala u pogledu učestvovanja generala Perveza Mušarafa u vlasti nakon izbora. Za razliku od Šarifa, bila je sklona podeliti vlast s Mušarafom s kojim se dogovorila da će je osloboditi optužbi za korupciju i da će se zemlja vratiti demokratiji. Protivnici su je optuživali da vodi dvostruku igru, s jedne strane pregovara s Mušarafom, a s druge s opozicijom.
U domovinu je odlučila da se vrati u velikom stilu. Međutim, konvoj u kojem se kretala nakon što je sletela u vazdušnu luku u Karačiju, napadnut je. U samoubilačkom napadu ubijeno je gotovo 140 ljudi. Buto je ostala neozleđena. Javno je optužila pristaše Mohameda Zije ul-Haka da stoje iza napada. Mušarafu je to krvoproliće bilo izgovor da proglasi izvanredno stanje u državi. Pravi povod je bio što je Vrhovni sud odbijao da potvrdi njegov reizbor sve dok nosi generalsku uniformu. Nakon što je uveo vanredno stanje, Buto ga je optužila da vodi policijsku državu, a njegov režim uporedila s bivšim Sovjetskim Savezom. Mušaraf je Buto stavio u kućni pritvor, kao i druge opozicione vođe.
Iako su obavještajni podaci govorili da joj smrću preti teroristička mreža Al-Kaida, afganistanski talibani i pakistanske grupe džihada, Buto se nije želela da se odrekne javnih nastupa.
Ubistvo
urediU oktobru 2007, pakistanske vlasti su povukle optužbe protiv Benazir Buto, i ona se 18. oktobra vratila u Pakistan. Već sutradan su u Karačiju na mitingu dobrodošlice povodom njenog povratka postavljene dve bombe koje su usmrtile preko stotinu ljudi. Buto nije povređena u napadu. Dana 27. decembra izveden je drugi atentat na skupu u Ravalpindiju i ovaj put atentator je uspeo da smrtno rani Benazir Buto tokom pucnjave. Umrla je istog dana u bolnici u Ravalpindiju.
Dela
urediReference
uredi- ^ „Benazir Bhutto | Biography, Assassination, Husband, & Son | Britannica”. www.britannica.com (na jeziku: engleski). 2023-12-23. Pristupljeno 2024-02-03.
- ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. A-B. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 195. ISBN 86-331-2075-5.
- ^ Pakistan seeks arrest of Bhutto, BBC News, January 26, 2006
- ^ „Profil Benazir Buto”. Arhivirano iz originala 14. 10. 2014. g. Pristupljeno 04. 03. 2014.
- ^ Bhatia 2008, str. 14; Suvorova 2015, str. 104; Allen 2016, str. 10.
- ^ Bhargava 1990, str. 16; Suvorova 2015, str. 104; Allen 2016, str. 8.
- ^ Bhargava 1990, str. 14–15; Bhatia 2008, str. 12–13; Muñoz 2013, str. 20; Allen 2016, str. 4.
- ^ Bhargava 1990, str. 14; Lamb 1991, str. 29.
- ^ Bhatia 2008, str. x.
- ^ Suvorova 2015, str. 31.
- ^ Bhatia 2008, str. 12.
- ^ Allen 2016, str. 8.
- ^ Allen 2016, str. 9.
- ^ Bhatia 2008, str. 14; Muñoz 2013, str. 19; Suvorova 2015, str. 104.
- ^ Suvorova 2015, str. 106.
- ^ Bhatia 2008, str. 14; Suvorova 2015, str. 106; Allen 2016, str. 12.
- ^ Allen 2016, str. 12.
- ^ Muñoz 2013, str. 19; Suvorova 2015, str. 106; Allen 2016, str. 15.
- ^ Bhatia 2008, str. 14; Allen 2016, str. 15.
- ^ Bhatia 2008, str. 13, 14; Suvorova 2015, str. 106; Allen 2016, str. 15, 17.
- ^ Bhatia 2008, str. 60; Allen 2016, str. 17.
- ^ Bhatia 2008, str. 14; Allen 2016, str. 21.
- ^ Bhatia 2008, str. 16.
- ^ Bhatia 2008, str. 14.
- ^ Allen 2016, str. 15–16.
- ^ Allen 2016, str. 16.
- ^ Bhatia 2008, str. 13; Suvorova 2015, str. 106.
- ^ Bhatia 2008, str. 15.
- ^ Bhatia 2008, str. 13; Muñoz 2013, str. 42; Suvorova 2015, str. 107; Allen 2016, str. 18.
- ^ a b Allen 2016, str. 18.
- ^ Bhatia 2008, str. 13.
- ^ Bhatia 2008, str. 14; Allen 2016, str. 19, 20.
Literatura
uredi- Allen, Brooke (2016). Benazir Bhutto: Favored Daughter. Icons Series. New York: Amazon/New Harvest. ISBN 978-0-544-64893-7.
- Bhargava, G. S. (1990). Benazir: Pakistan's New Hope. London: Aspect Publications. ISBN 978-1855290532.
- Houtman, Gustaaf; Ahmed, Akbar (2008). „Benazir Bhutto (1953–2007): A Conversation with Akbar Ahmed”. Anthropology Today. 24 (1): 4—5. doi:10.1111/j.1467-8322.2008.00557.x.
- Ahmed, Mushtaq (2005). Benazir: Politics of Power. Karachi: Royal Book Company.
- Akhter, M. Javaiid (2009). „Politics of Reconciliation and Accommodation: A Study of Benazir Bhutto's First Era Democratic Government 1988–1990”. Journal of Political Studies. 16: 63—80.
- Bhatia, Shyam (2008). Goodbye Shahzadi: A Political Biography of Benazir Bhutto. Lotus Collection. ISBN 9788174366580.
- Lamb, Christina (1991). Waiting for Allah: Pakistan's Struggle for Democracy. Penguin. ISBN 978-0-14-014334-8.
- Muñoz, Heraldo (2013). Getting Away with Murder: Benazir Bhutto's Assassination and the Politics of Pakistan. W. W. Norton & Company. ISBN 978-0393062915.
- Suvorova, Anna (2015). Benazir Bhutto: A Multidimensional Portrait. Karachi: Oxford University Press Pakistan. ISBN 978-0-19-940172-7.
- Talbot, Ian (2009). Pakistan: A Modern History (third izd.). London: C. Hurst and Co. ISBN 978-1850659891.
- Muhammad Ali Shaikh (2000). Benazir Bhutto: a political biography. Oriental Books Publishing House. ISBN 978-9698534004.
- W. F. Pepper (1983). Benazir Bhutto. WF Pepper. ISBN 978-0-946781-00-3.
- Katherine M. Doherty; Craig A. Doherty (1. 9. 1990). Benazir Bhutto . Franklin Watts. ISBN 978-0-531-10936-6.
- Diane Sansevere-Dreher (1. 8. 1991). Benazir Bhutto. Skylark. ISBN 978-0-553-15857-1.
- M. Fathers (1992). Biography of Benazir Bhutto. W.H. Allen / Virgin Books. ISBN 978-0-245-54965-6.
- Elizabeth Bouchard (1. 2. 1992). Benazir Bhutto: Prime Minister. Blackbirch Press, Incorporated. ISBN 978-1-56711-027-2.
- Iqbal Akhund (2000). Trial and error: the advent and eclipse of Benazir Bhutto. Oxford University Press, USA. ISBN 978-0-19-579160-0.
- Libby Hughes (maj 2000). Benazir Bhutto: From Prison to Prime Minister. Backinprint.com. ISBN 978-0-595-00388-4.
- Mercedes Padrino Anderson; Mercedes Padrino (mart 2004). Benazir Bhutto. Chelsea House Pub. ISBN 978-0-7910-7732-0.
- Mary Englar (28. 2. 2007). Benazir Bhutto: Pakistani Prime Minister and Activist. Coughlan Publishing. ISBN 978-0-7565-1798-4.
- Ayesha Siddiqa; Ayesha Siddiqa-Agha (2007). Military Inc: inside Pakistan's military economy. Pluto Press. ISBN 978-0-7453-2545-3.
- Torild Skard (2014). Benazir Bhutto" in "Women of Power – half a century of female presidents and prime ministers worldwide. Bristol: Policy Press. ISBN 978-1-44731-578-0.
- Ahmad, Ejaz (1993). Benazir Bhutto's foreign policy: A study of Pakistan's relations with major powers. ASIN B0000CQV0Y.
- Rafique, Lubina (1994). Benazir & British Press, 1986–1990. Gautam Publisher. ASIN B0000CP41S.
- Haidar, Sayyid Afzal (1996). Bhutto trial. National Commission on History and Culture. ASIN B0000CPBFX.
- Bazmi, Mumtaz Husain (1996). Zindanon se aivanon tak. al-Hamd Pablikeshanz. ASIN B0000CRPOT.
- Ahmed (2013). Benazir Bhutto (Life & trends in foreign policy). Saarbrücken, Germany: The Lambert Academic Publishing (LAP) Company. ISBN 978-3-659-38290-1.
Spoljašnje veze
uredi- Benazir Buto
- Story of Pakistan - Benazir Buto
- Benazir Buto na picsearch.com
- Benazir Buto na sajtu C-SPAN (jezik: engleski)
- „Benazir Bhutto – Great South Asian Leader, Ex-Prime Minister of Pakistan”, BenazirBhutto.com