Vasilije I Makedonac

Vasilije I Makedonac je bio osnivač jedne od najznačajnijih vizantijskih dinastija, Makedonske dinastije. Bio je porijeklom iz Trakije. Vladao je od 867. do 886. godine.

Vasilije I Makedonac
Vasilije I Makedonac, njegov sin Konstantin i njegova druga žena
Lični podaci
Datum rođenja811.
Mesto rođenjaKonstantinopolj,
Datum smrti29. avgust 886.
Mesto smrtiKonstantinopolj,
Porodica
SupružnikEvdokija Ingerina
PotomstvoAleksandar, Lav VI Mudri, Stefan I Carigradski
DinastijaMakedonska dinastija
PrethodnikMihajlo III Pijanica
NaslednikLav VI Mudri

Vratio je ugled Vizantiji i ratovima je proširio vlast na celo Balkansko poluostrvo, do Save i Dunava, ostavljajući slovenskim vladarima vazalnu vlast. Ojačao je vizantijsku mornaricu; suzbio je Arabljane i njihova gusarenja na obala Grčke i Dalmacije. Zbacio je carigradskog patrijarha Fotija i privremeno je zaustavio crkveni rascjep između Rima i Carigrada.

Pošto je hrišćanstvo smatrao sredstvom vizantijskog političkog uticaja, odlučnije je pristupio širenju hrišćanstva u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva. Srpski knez Mutimir i hrvatski knez Zdeslav, priznavši vrhovnu vizantijsku vlast, prihvatili su da prime vizantijske hrišćanske misionare u svoju zemlju, čime je ubrzan proces pokrštavanja Srba i Hrvata.

Mladost uredi

Poreklo dinastije uredi

Istoričari koji su živeli na dvoru cara Konstantina VII, unuka Vasilijevog, rado su za toga osnivača dinastije sastavljali pristojan i čak znamenit rodoslov. Po njima, slavni vasileus vodio je poreklo po ocu od jermenske kraljevske kuće, po majci je bio u srodstvu sa Konstantinom i čak s Aleksandrom Velikim. Istina izgleda da je bila daleko skromnija. Vasilije je bio vrlo niskog roda; rođen je oko 812. god. od siromašnih doseljenika jermenskoga porekla, u neznatnoj seljačkoj porodici, koju su prilike dovele u Makedoniju; tu je porodicu bugarski rat upropastio i očeva smrt, poslednja nesreća, ostavila je sasvim bez sredstava. Vasilije, ostavši jedina potpora svoje majke i sestara, imao je tada dvadeset i pet ili dvadeset i šest godina. To je bio visok i jak momak, čvrste pesnice, snažnih pleća; gusta kovrdžava kosa okružavala je njegovo energično lice. Sasvim nepismen uostalom, — on nije znao ni da čita ni da piše, — to je pre svega bila jedna lepa ljudska životinja. To je bilo dovoljno da mu osigura sreću.

Vizantijski hroničari, koji su vrlo voleli nadprirodno, brižljivo su ispričali predskazivanja koja su prorekla buduću veličinu Vasilijevu: kako ga je, jednog lepog letnjeg dana, kad je on zaspao na njivi, jedan orao krstareći iznad deteta zaklonio senkom svojih krila; kako je njegova majka u snu videla gde iz njene utrobe izlazi jedno zlatno drvo puno zlatnog cveća i voća, koje je postalo ogromno i bacalo senku na celu kuću; i kako joj se, drugi put, u snu pojavio sveti Ilija Tezbit pod crtama jednog visokog starca s belom bradom, iz čijih je usta lizao plamen, i kako je prorok predskazao majci sjajnu sudbinu koja je čekala njenoga: sina. Sujeverje vizantijskog društva rado je šaralo tim čarolijama mladost velikih ljudi, i ono je iskreno verovalo u vrednost tih predskazivanja. U stvari, Vasilije Makedonac trebalo je da uspe u životu pomoću drugih sredstava i drugih osobina: svojim veštim i gipkim umom, svojom energijom koja nije prezala ni od čega, uplivom svoje snage, i najzad pomoću žena, koje su neodoljivo podlegale njegovim atletskim dražima. Šimun Milinović piše da su se Neretljani obratili popularnom caru rodom Slavenu Vasilju I moleći ga da bi im svešenike poslao (Hrvatske uspomene iz Dalmacije, pp. 269.).

Vasilije pred crkvom Svetog Diomeda uredi

U svojoj siromašnoj zemlji Makedoniji, Vasilije, prinuđen da se brine o porodici, brzo uvide da zemljoradnja nikako nije dovoljna da ishrani njega i njegove, i on prvo stupi u službu kod namesnika pokrajine. Zatim, ode u Carigrad da potraži sreću, i tu mu prilike pritekoše u pomoć, kako se samo može poželeti.

Otprilike oko 840. godine, kada je car Teofilo na prestolu sedeo sa svojom suprugom Teodorom, jedan mladić siromašno odeven, ali kome su njegov visok stas, snažan sastav, i preplanula boja lica davali prilično dostojanstven izgled, ulazio je jednog večera, sa torbom na leđima i štapom u ruci, u Carigrad, kroz Zlatna Vrata. Bila je nedelja, i noć je bila blizu. Premoren i prašnjav, putnik leže pod trem obližnje crkve Svetog Diomeda i tu ubrzo duboko zaspa. A prekonoć, iguman manastira, kome je pripadala crkva, trže se iza sna, i ču neki glas koji mu govoraše:

Ustani, i idi otvori caru vrata od crkve.

Kaluđer posluša; ali pošto u dvorištu ne vide nikoga do jednog ubogog đavola u dronjcima, opruženog na pločama, pomisli da je sanjao i vrati se da legne. Onda, po drugi put, glas ga probudi iza sna i ponovi mu istu zapovest; i opet ustavši i ne videvši ništa do izdrpanog spavača, on se vrati u postelju. Onda, po treći put, zapovednički glas jače odjeknu u tišini i u isto vreme, da ne bi posumnjao da je budan, iguman dobi grub i tajanstven udarac pesnicom u rebra. Glas je zapovedao.

Ustani, uvedi onoga što leži pred vratima. On je car.

Sav drhćući, sveti čovek žurno iziđe iz ćelije, siđe i zovnu nepoznatog. Sada mladić odgovori trgnuvši se.

Evo me, gospodaru, šta zapovedaš tvome robu?

Iguman ga pozove da pođe za njim i posadi ga za svoj sto; ujutru mu dade da se okupa i iznese mu novo odelo; i kako putnik, iznenađen, ne mogaše da razume od kuda ga obasipaju tolikom pažnjom, kaluđer mu, u poverenju, otkri tajnu njegove budućnosti i zamoli ga da mu od tada bude prijatelj i brat.

Iguman Svetoga Diomeda, koji ga je prihvatio, imao je jednoga brata, lekara po zanimanju; ovaj vide mladića u manastiru, nađe da je ličan i dobro razvijen, i preporuči ga jednome svome pacijentu, rođaku carevom i Vardasovom, koji se zvao Teofilo i koga su zbog njegovog malog rasta prozvali Teofilices (mali Teofil). Taj mali čovek imao je jednu strast: to je da drži u svojoj službi ljude visokoga stasa, herkulske snage, koje je oblačio u sjajno svileno odelo, i ništa mu nije činilo veće zadovoljstvo no da se pokaže pred svetom sa svojom svitom od džinova. Čim su mu progovorili o Vasiliju, on htede da ga vidi i, očaran njegovom lepotom, odmah ga « pogodi da mu gleda konje, i prijateljski ga krsti nadimkom Kefalas — što će reći: »jaka glava«.

Teofilaces i Danielida uredi

Vasilije ostade nekoliko godina u kući Teofilicesovoj, i za to vreme je imao jedan doživljaj koji mu je sasvim osigurao sreću. Kako je njegov gospodar bio poslat misijom u Grčku, Vasilije ga je pratio, kao konjušar; ali na putu on se razboli i morade se zadržati u Patrasu. Tamo naiđe na Danielidu. Danielida je bila bogata udovica, već malo zrela; imala je, kad ju je Vasilije poznao, velikoga sina, a izgleda da je čak imala i unučiće. Ali njeno bogatstvo bilo je za priču, »kraljevsko bogatstvo«, veli jedan hroničar, »pre nego privatnog čoveka«. Imala je robova na hiljade, ogromna imanja, nebrojena stada, radionice u kojima su žene tkale divne svile, prekrasne ćilime, izvanredno tanko laneno platno. Njena kuća je bila puna skupocenog zlatnog i srebrnog posuđa; njeni sanduci napunjeni sjajnim odelom; njeni kovčezi nabrekli od komada dragocenih metala. Ona sama držala je veliki deo Peloponeza i, po rečima jednoga istoričara, ona je zaista izgledala da je »kraljica te zemlje«. Volela je raskoš, parade: kad je išla na put, nikad se nije služila kolima ni konjem, imala je nosiljku, i pratili su je tri stotine mladih robova, koji su je naizmence nosili. Isto tako volela je lepe ljude: time je Vasilije privukao njenu pažnju. Toliko stoji da ga je ona lepo primila u svojoj kući; i kad se Vasilije najzad morao rešiti da pođe, ona mu dade novaca, lepoga odela, trideset robova da ga služe; s time je ubogi đavo postao veliki gospodin, i mogao je igrati ulogu u svetu i kupovati imanja u Makedoniji.

Nikada on uostalom nije zaboravio svoju dobrotvorku. Kad se, nekih dvadeset godina docnije, popeo na presto, prva mu je briga bila da Danielidinom sinu dâ jedno visoko dostojanstvo, zatim pozva staru gospođu, »koja je, vele, vatreno želela da još jedared vidi cara«, da mu učini posetu u prestonici. On je primi kao vladarku u palati Magnaur, i svečano joj dade titulu majke vasileusove. Sa svoje strane, Danielida, uvek darežljiva, donela je sobom skupocene darove za svoga staroga prijatelja; ona mu pokloni pet stotina robova, sto evnuha, sto neobično veštih vezilja, sjajne tkanine i šta ti još znam. Ona učini i nešto bolje. Vasilije je u to vreme gradio Novu Crkvu; ona htede da se pridruži tom pobožnom delu i dade otkati u peloponeskim radionicama molitvene ćilime, koji će pokriti sav pod crkve. Najposle, ona obeća da u svome testamentu neće zaboraviti sina njenog nekadašnjeg ljubimca. Posle toga ona se vrati u Patras; ali svake godine, dokle god je Vasilije živeo, dolazili su mu iz Helade velelepni darovi koje mu je slala njegova stara prijateljica; a kad on umre, pre nje, ona prenese na vladaočevog sina naklonost koju je bila posvetila ocu. Ona dođe još jedanput u Carigrad da ga vidi, i u svome testamentu naimenova ga svojim opštim naslednikom. Kad je carski punomoćnik poslat da sastavi inventar nasledstva stigao kući Danielidinoj, on zastade preneražen jednim tako basnoslovnim bogatstvom. Da se i ne pominje kovan novac, adiđari, skupoceno posuđe, hiljade robova — car je od njih oslobodio tri hiljade koje je poslao kao naseljenike u južnu Italiju, — vasileus lično nasledio je više od osamdeset dobara. Vidi se kakvo je u IX veku bilo bogatstvo vizantijske carevine, kakva su ogromna imanja imale one velike porodice provinciske aristokratije, koje su igrale tako veliku ulogu u istoriji monarhije.

Dolazak na dvor uredi

 
Car Mihajlo III Amorijac

Vrativši se iz Patrasa u Carigrad, Vasilije ponova ode kod Teofilicesa u službu, kad ga jedan nepredviđen slučaj približi caru. Jednoga dana, rođak Mihaila III, patricije Antigon, sin Vardasov, davao je u čast svog oca svečan ručak; pozvao je bio mnogo svojih prijatelja, senatora, uglednih ličnosti, i isto tako bugarske poslanike koji su se u prolazu desili u Vizantiji. Po običaju na vizantijskim gozbama, pri kraju obeda dođoše hrvači da razonode goste svojim vežbama. Onda Bugari, sa svojom uobičajenom razmetljivošću i može biti raspaljeni dobrim ručkom, počeše hvaliti izvesnog atleta njihove narodnosti, izjavivši da je to nepobediv čovek i da će on savladati svakoga ko mu protivstane. Uhvatiše ih za reč: i zaista varvarski borac obori sve suparnike. Vizantinci su bili dosta poniženi, i još više nadraženi, kad Teofilices, koji je bio na ručku, poče:

Ja imam u službi jednoga čoveka, koji će, ako želite, izdržati borbu sa vašim slavnim Bugarinom. Jer zaista bilo bi malo stidno za Rimljane da taj stranac ode kući, ne našavši dostojnog takmaca.

Primiše; zovnuše Vasilija; dvoranu brižljivo posuše peskom da načine ugodno zemljište za dva borca, i borba poče. Snažnom rukom Bugarin se napreže da podigne Vasilija sa zemlje i da ga dovede da izgubi ravnotežu; ali još snažniji, Vizantinac. diže njega, okrete ga živo oko sebe, i veštim hitcem, čuvenim tada u boračkim dvoranama, baci na zemlju svoga suparnika, onesvešćenog i prilično ovređenog.

Ovaj podvig privuče na Makedonca pažnju dvorskih ljudi. A na nekoliko dana potom car dobi na dar od nekog provinciskog namesnika, jednog vrlo lepog konja; i odmah je hteo da ga proba. Ali kad se vladar približi životinji i htede da mu otvori usta, da bu mu pregledao zube, konj se užasno prope, i ni car ni njegovi konjušari nisu ga mogli savladati. Mihailo III bio je vrlo nezadovoljan, kad se umeša uslužni Teofilices: »Ja imam kod kuće, Gospodaru, jednoga mladog čoveka vrlo veštog da rukuje konjima; ako Vaše Veličanstvo želi da ga vidi, on se zove Vasilije«. Iz dvora odmah poslaše po Makedonca, i tada, »kao drugi Aleksandar na drugom Bukefalu«, po izrazu jednoga istoričara, »kao Belerofon na Pegazu«, on. skoči na leđa životinji i za nekoliko trenutaka sasvim je ukroti. Vasileus je bio ushićen: nije se smirio dok mu Teofilices nije ustupio tog lepog momka, koji je bio tako dobar konjušar i tako snažan borac. I gord svojom tekovinom, on odvede Vasilija da ga predstavi svojoj majci Teodori i reče joj:

Hodite da vidite, kakvog sam lepog čoveka našao.

Ali carica, pošto je dugo posmatrala novoga ljubimca svoga sina, reče tužno:

Kamo sreće da nikada nisam videla toga čoveka! On će uništiti našu lozu.

Teodora je imala pravo. Taj atlet, koji je umeo da se dopadne ženama, sad je imao da pokaže da je sposoban i za druge stvari. Oko 856. on je stupio u službu Mihaila III: jedanaest godina docnije on je bio car.

Vardas preuzima vlast uredi

 
Mihajlo sa majkom Teodorom i tutorom Teoktistom.

U trenutku kad je Vasilije došao na dvor, Vardas, ujak vasileusov, postajao je svemoćan. Ubistvo Teoktitosovo, Teodorino povlačenje od sveta, učinili su uskoro od njega pravog poglavara vlade; i jedno za drugim naimenovan za magistra i vrhovnog komandanta vojske, uskoro za kuropalata, najzad gotovo pridružen carstvu sa titulom Cezara, on je vladao kao gospodar pod imenom Mihaila III.

I pored svojih poroka, Vardas je bio čovek odličnih sposobnosti. Gramzivo slavoljubiv, strasno žudan vlasti, bogatstva i raskoši, on je ipak želeo da se pokaže kao dobar administrator, strog sudija, nepodmitljiv ministar; i samim tim, i pored nedostatka savesti i njegove duboke nemoralnosti, on je postao vrlo popularan. Vrlo uman, on je voleo književnost, interesovao se za nauke. Njemu pripada čast za osnivanje slavnog universiteta Magnaura, gde je pozvao najčuvenije naučnike svoga vremena; tu se predavala gramatika, filosofija, geometrija, astronomija; a da bi podstakao zauzimljivost profesora i revnost učenika, Vardas je pravio česte posete školi i pažljivo pratio rad. On je među svoje prisne prijatelje ubrajao slavnoga Lava Solunskog, velikog matematičara, čuvenoga filosofa i lekara, jednoga od najvećih duhova IX veka, i koji je, kao svi veliki naučnici srednjega veka, uživao kod svojih savremenika dosta zao glas vračara i mađioničara. A bez sumnje, s druge strane, Vardas je sablažnjavao varoš i dvor; sa svojom snahom održavao je vrlo sumnjive odnose, i to je čak bio prvi uzrok velikome sukobu koji je buknuo između papskog poslanika i patrijarha Ignjatija, kad je prvosveštenik smatrao za dužnost da zabrani svemoćnom regentu pristup u Svetu Sofiju. Ali u glavnom i sami neprijatelji Vardasovi prinuđeni su da priznaju njegove visoke sposobnosti. Pod. njegovom upravom postignuti su znatni vojnički. uspesi protiv Arapa; drski napad na Carigrad. koji su pokušali Rusi bio je snažno odbijen; a naročito, uz pripomoć patrijarha Fotija, Ignjatijevog naslednika, Vardas je postigao slavu da uspešno izvede veliko delo hrišćanskih misija, koje je odnelo evanđelje Moravcima i Bugarima, pod njegovom zaštitom su Ćirilo i Metodije, slovenski apostoli, preduzeli veliko delo, kojim je čitava jedna rasa bila pridobijena za pravoslavlje.

Car Mihailo Pijanica uredi

 
Mihailo III na reversu zlatnika iz 842/843, prikazan kao dečak uz svoju sestru Teklu. Na aversu je prikazana regentkinja, carica-majka Teodora.

Dok je Cezar tako vladao, car je produžavao da tera svoje ludosti. On je rasipao na smešne troškove novac koji su skupili njegovi roditelji; on je začuđavao i vređao prestonicu svojim neobuzdanim sklonostima ka trkama i konjima. Dao je sagraditi jednu veličanstvenu štalu, ukrašenu kao dvor najskupocenijim statuama, i time se više ponosio nego i sam Justinijan što je sazidao Svetu Sofiju. Živeo je u društvu kočijaša, obasipajući ih zlatom, uživajući da lično kumuje njihovoj deci; on sam u kočijaškoj haljini predsedavao je trkama hipodroma i često je, po naročitoj stazi u palati Svetoga Mamasa, sam trčao, primoravajući carske velikodostojnike da čine što i on i da uzmu boje cirkusa, da bi se s njime takmičili za nagradu. I, da bi poruga bila još sablažnjivija, jedna ikona Bogorodičina nameštena na carski presto, zauzimala je mesto vasileusa i predsedavala svetkovini.

Kad se Mihailo III provodio, nikako nije dopuštao da ga, ni pod kakvim izgovorom, ko uznemirava. Jednoga dana kad je bio na hipodromu, javiše mu da su Arapi zauzeli aziske oblasti, i kako je glasnik vrhovnog zapovednika sa strepnjom očekivao, stojeći pred vasileusom, vladalačke zapovesti:

Ali kakva drskost, uzviknu odjednom car, doći i govoriti mi o tim stvarima, kad sam ja sav zauzet jednom trkom od najveće važnosti, i kad ima da se reši da li se desne dvokolice neće slomiti na zavijutku.

Između granice Kilikije i prestonice postojao je neki sistem signala vatromu, neka vrsta optičke telegrafije pomoću koje se moglo hitno javljati o upadu muslimana: Mihailo III dade ga razoriti, navodeći da to u dane svečanosti rasejava narod i da rđave vesti tako dostavljene smetaju gledaocima, rastužujući ih, da potpuno uživaju u zadovoljstvu igre. Zna se već o njegovom razvratu i šalama ko]e je izmišljao sa svojom pratnjom od dvorskih budala i lakrdijaša; zna se o njegovom pijanstvu, koje mu je u istoriji steklo nadimak Mihailo Pijanica, i kako je, posle pića, ne znajući više dobro šta ravnodušno govori, izricao smrtne kazne ili pronalazio čiste ludosti. Jedini način da mu se neko dopadne bio je da se pridruži tim čudnovatim zabavama, i, svako se na dvoru trudio da mu ugodi. Priča se da je i sam patrijarh Fotije nalazio da su careva uveseljavanja vrlo zabavna i rado je, da bi mu ugodio, pio za stolom još više nego on. U svakom, slučaju, Vasilije je brzo razumeo da je tu način da osigura sebi sreću.

Vasilije kao veliki štitonoša uredi

On je vešto pomagao u svemu, pristajao na sve i koristio se svačim. Godine 856. zvanje velikog štitonoše ostade prazno, pošto je njegov vlasnik bio u zaveri protiv cara: to mesto dobi Vasilije. 862. prvi komornik Damjanos, stari prijatelj Vardasov, bude smenjen, pošto se ogrešio o poštovanje prema Cezaru, sa kojim je bio u zavadi: Vasilije nasledi to mesto od poverenja, koje onoga koji ga zauzima dovodi u tesnu vezu sa vladaocem. Mihailo III, uostalom, obožavao je svoga ljubimca;, on je govorio onima koji su ga hteli slušati da mu je jedini Makedonac odan i veran služitelj. I zato ga on načini patricijem, i najposle ga oženi. U stvari, Vasilije je već imao ženu, Makedonku kao i on, koja se zvala Marija; vasileus ga primora da se razvede, i Marija bi, sa nešto novaca, ispraćena u svoj rodni kraj. Posle toga, car oženi svoga prijatelja svojom milosnicom Evdokijom Ingerinom.

To je bila vrlo lepa žena, kojoj je Mihailo bio milosnik već više godina i koju je još jednako voleo: i zato, kad ju je udavao, postavio je uslov da je zadrži za milosnicu, i ugovora su se tako tačno pridržavali, da nezavisni hroničari bez uvijanja pripisuju caru očinstvo prva dva deteta Vasilijeva. Dvorski pisci, prirodno ćutljiviji u jednom tako tugaljivom pitanju, naprotiv, rado su hvalili ne samo lepotu i ljupkost Evdokijinu, nego još i njenu mudrost i vrlinu; samo njihovo zadržavanje na tome pokazuje da je to bilo jedno bolno mesto, malo tegobno za Makedonski Dom. Vasilije jedini izgleda da se bez muke prilagodio tome neugodnom položaju; uostalom, imao je gde da se uteši. On je bio milosnik Tekle, careve sestre; i Mihailo III zatvorio je oči na tu vezu, kao što je Vasilije zatvarao oči na preljubu svoje žene. I to je bio najlepši brak u četvoro što se može zamisliti.

Smrt Vardasova uredi

 
Smrt Vardasova

Vasilije, može se misliti, nije bez računa pokazivao toliku uslužnost. U tome makedonskom pustolovu, tako dobrom dvoraninu i tako savitljivom, Vardas je dobro prozreo skriveno slavoljublje koje sebi krči puteve. Posle pada Damjanosova je on govorio svojim prijateljima:

Ja sam oterao lisicu, ali, na njeno mesto, uveo sam lava, koji će nas sve prožderati.

I zaista, između ljubimca i ministra uskoro se zametnu ogorčena borba. Vasilije se trudio da ubedi cara da mu Cezar radi o glavi: ali se Mihailo samo smejao na te besmislene optužbe. Tada, da bi došao do cilja, smutljivi Makedonac potraži saučesnika; on se nađe sa Simvatiosom, vlastitim zetom Vardasovim, i pod najstrašnijim zakletvama dostavi mu da mu je car, koji ga jako ceni, vrlo naklonjen, ali da se jedini njegov tast protivi njegovom pravednom unapređenju. Kad to svrši, on produži da spletkari kod cara, i, da bi potkrepio svoje izkaze, on se pozove na Simvatiosa, koji se, zaveden i besan, nije ustezao da se s Vasilijem zakune kako Vardas zaista sklapa zavere. Jako pokoleban tim izjavama, Mihailo III malo pomalo pomiri se s mišlju da preduzme korake protiv ministra. Ali je Cezar bio moćan; u Carigradu su ga poštovali toliko isto i još više nego cara; preko svoga sina Antigona, glavnog zapovednika garde, on je držao prestoničke trupe; pokušati u Vizantiji udar protiv njega bilo je osuditi se unapred na siguran neuspeh. Da bi našli zgodnu priliku, trebalo je udaljiti Vardasa od njegovih pristalica; nagovoriše dakle cara, da objavi pohod na Aziju, protiv Arapa; dužan da prati vasileusa, Vardas se tako bez odbrane predavao u ruke svojim neprijateljima.

Cezar je bio izvešten o svima tim spletkama i u njegovoj okolini savetovali su mu čak da se brani, da smelo izjavi kako neće pratiti cara sa vojskom. Razume se da su sujeverne duše otkrile takođe svakojake zlokobne predznake, koji su predskazivali skori kraj ministrov. Pričalo se kako je u crkvi, dok je bio udubljen u molitve, odjednom osetio pozadi neku nevidljivu ruku, gde mu trza sa ramena svečani plašt. Zloslutno su tumačili neočekivani poklon koji mu je skoro bila poslala njegova sestra Teodora: to je bila jedna odeća izvezena zlatnim jarebicama i koja slučajno nije bila dovoljno dugačka; pogađači su se složili u tome da jarebica znači izdajstvo, i da suviše kratko odelo ukazuje na skoru smrt. I sam Vardas imao je uzbuđujuće snove. Video je sebe kako ulazi u Svetu Sofiju pored cara, na dan jedne svečane litije, i u apsidi crkve, odjednom, spazi Svetoga Petra gde sedi na prestolu među anđelima, i kod njegovih nogu patrijarha Ignjatija kako traži pravdu protiv svojih gonilaca. I apostol, pruživši mač jednom službeniku svom odevenom u zlato, postavi cara sebi s desne strane, Cezara s leve, i zapovedi da ga udare mačem. Ali Vardas je bio suviše pametan, suviše slobodouman, da bi pridavao mnogo važnosti tim slučajnostima. A i car i njegov ljubimac nisu ništa štedeli da mu uliju poverenje i sigurnije ga uvuku u klopku. Pre polaska, obojica odoše sa Cezarem u crkvu Svete Marije Kalkopratije, i tu, u prisustvu patrijarha Fotija, koji primi njihovu zakletvu, obojica se svečano zakleše na Hristovu krv da se Vardas nema od njih ničega bojati. Gotovo ubeđen, regent se reši da pođe sa dvorom: Vasilije, tri puta krivokletnik, bio je došao do svoga cilja.

Hroničari naklonjeni makedonskoj dinastiji sve su učinili da opravdaju Vasilija za zločin prema Vardasu, i trudili su se da pokažu kako on nije igrao nikakvu ulogu u tome ozbiljnom događaju. Istina je sasvim drukčija. Vojska i dvor bili su prešli u Aziju. Vasilije, sa nekoliko zaverenika, sa svojom braćom, rođacima, prisnim prijateljima, koje je pridobio za svoje planove, bio je gotov da pristupi poslu čim mu car bude izdao zapovest; i, da bi ubrzali događaj, njegovi saučesnici i on podsticali su Mihailovu zlu volju protiv njegovoga ujaka, i ukazivali na drskost Cezarevu, čiji je šator bio podignut na jednom brežuljku koji je nadvišavao carev šator. Vardas je znao sve o zaveri koja se kovala; ali, sa lepim preziranjem opasnosti, on je opomene svojih prijatelja nazivao besmislicama, i, verujući u moć svoga anđela čuvara, računao je da se njegovi neprijatelji neće usuditi. Da bi izgledao dostojanstveniji, on obuče raskošno odelo, i, na konju, sa mnogobrojnom svitom, ode rano ujutru, po običaju, caru na podvorenje. Vasilije ga je čekao. Prema njegovom položaju velikoga komornika, njegova je dužnost bila da primi Cezara i da ga uvede kod vasileusa, vodeći ga za ruku. Ušavši pod šator, Vardas sede pored vladaoca i započe se razgovor. Tada jednim pogledom Mihailo pokaza svojim vernima da je trenutak došao. Na taj mig, logotet Simvatios iziđe iz carskog šatora i, načinivši na svome licu znak krsta, tim unapred ugovorenim pokretom, izvesti ubice i uvede ih u dno šatora. Već je Vasilije, stojeći iza Vardasa, i jedva se uzdržavajući, upućivao ministru preteće pokrete, kad se Cezar odjednom okrete i razumede. Osećajući da je izgubljen, on se baci pred noge Mihailu, preklinjući ga da ga spase. Ali Vasilije uze mač u ruku; na taj znak zaverenici jurnuše, i pred očima neosetljivog ili nemoćnog cara, oni isekoše na komade nesrećnog Cezara. Toliko su se bili okomili na taj raskrvavljeni leš, da su posle jedva mogli pokupiti nekoliko bezobličnih ostataka, koji su sahranjeni u onom istom manastiru Gastriji, gde se Teodora, po zapovesti svoga brata, morala nekad povući.

Zvanično pričanje ovog događaja, očevidno sastavljeno da opravda to podlo ubistvo, tvrdi da su zaverenici, posle dugog ustezanja, tako postupili samo da spasu caru ugroženi život, i da je u tišmi koja je nastala posle ubistva, Mihailo III bio izložen najozbiljnijoj opasnosti. Ali ta priča nije prevarila nikoga. Bez sumnje, patrijarh Fotije, dobar dvoranin, pohitao je da čestita caru što se izvukao iz tako velike opasnosti; narod, iskreniji, i koji je voleo Vardasa, vikao je pri prolazu vladara:

Lepo si se proveo na putu, vasileuse, ti koji si ubio svoga rođaka i prolio krv svojih srodnika. Teško tebi! Teško tebi!

Vasilije kao savladar cara uredi

 
Krunisanje Vasilija za savladara.

Vasilije je pobedio. Nekoliko nedelja docnije, dar, koji nije imao dece, usvoji ga i podiže do dostojanstva magistra; malo posle, on ga pridruži prestolu.

Na dan Duhova 866. godine narod s čuđenjem vide da se dižu dva prestola u Svetoj Sofiji, i besposleni ljudi bili su vrlo radoznali šta to može biti, govoreći da ima samo jedan vasileus. Sve se uskoro razjasni. U uobičajeni čas, carska povorka uđe u sabornu crkvu: Mihailo III išao je na čelu, u svečanom odelu; Vasilije je išao za njim noseći znake i mač prvoga komornika. Čvrstim korakom vladalac dođe do ikonostasa i stade na najviše stepene; ispod njega Vasilije zastade; niže se naređaše carski sekretar, veliki načelnik dvora ili prepozit, poglavari straža, koji su predstavljali zvaničan narod. I tada, u prisustvu dvora i sakupljene gomile, carski sekretar pročita vasileusov izveštaj:

Vardas Cezar, glasio je taj dokumenat, sklopio je zaveru protiv mene da me ubije, i zato me je odveo izvan prestonice. I da nije bilo prijateljskih opomena od Simvatiosa i Vasilija, mene više ne bi bilo među živima. Ali on. je poginuo kao žrtva svoga greha. Ja dakle naređujem da Vasilije, moj verni sluga, koji čuva moje veličanstvo, koji me je oslobodio moga neprijatelja, i koji me voli, bude ubuduće čuvar i administrator moje carevine i da bude od sviju pozdravljan kao car.

Vasilije, vrlo uzbuđen, proli suze na ovo saopštenje, koje ga bez sumnje nije iznenadilo. A Mihailo, predavši svoju sopstvenu krunu patrijarhu, koji je blagoslovi, stavi je zatim na glavu Vasiliju, dok su mu načelnici ogrtali plašt i obuvali crvene čizme. I narod povika po propisu:

Živeli carevi Mihailo i Vasilije.

Blagodarnost nikada nije bila glavna vrlina Makedončeva. Kako su njegovi dojučerašnji saučesnici, naročito Simvatios, zahtevali svoj deo vlasti i počasti, pošto mu više nisu bili potrebni, on ih, bez ustezanja, odgurnu; i kad se oni, nezadovoljni, pobuniše, on ih strogo kazni za njihovu pobunu. Ali sa jednim vladaocem kao što je bio Mihailo, i blagonaklonost najtemeljnija na izgled, bila je uvek neizvesna: u toliko više što su se mnogi dvorski ljudi, surevnjivi na brzo uzdizanje ljubimčevo, trudili da ga izobliče kod cara i da ga uvere kako mu njegov novi drug radi o glavi. Uzalud je Vasilije, da bi sačuvao njegovo poverenje, činio što treba, prisustvovao carskim gozbama, pijući s njime, dopuštajući mu svaku slobodu sa njegovom ženom Evdokijom: sa nestalnim i promenljivim duhom kao što je bio Mihailov, on se bez prestanka morao bojati za svoju vlast, pa i za sam svoj život.

On uskoro sasvim jasno oseti opasnost koja mu je pretila. Jedno veče, da bi se proslavila pobeda koju je vasileus odneo na trkama, davala se svečana večera u palati Svetoga Mamasa. Pri kraju obeda, jedan od prisutnih, patricije Vasiliscianos, koga je vladalac rado gledao, poče čestitati caru što je sa toliko veštine i sreće terao svoja kola. Onda Mihailu, već malo pijanom, dođe jedna smešna misao, kao što su mu često dolazile posle pića, pa reče patriciju:

Ustani, skini mi moje crvene čizme i navuci ih sebi.

Ovaj je, zbunjen, gledao Vasilija, kao da traži od njega saveta; onda mu vasileus, planuvši, zapovedničkim glasom naredi da smesta posluša; zatim, okrenuvši se svome ortaku, reče mu podrugljivo:

Boga mi, izgleda mi da njemu bolje stoje nego tebi.

Potom poče da sastavlja stihove u čast svoga novoga ljubimca. Pa je počeo pevati:

Pogledajte ga svi i divite mu se. Zar nije dostojan da bude car? lep je; kruna mu lepo stoji; sve se steklo da uveliča njegovu slavu.

Vasilije, ogorčen, gutao je svoj bes ćuteći; Evdokija, sva u suzama, pokušavala je da urazumi Mihaila, govorivši:

Velika je stvar, Gospodaru, carsko dostojanstvo: ne bi ga trebalo sramotiti.

Ali Mihailo, sve više pijan, odgovaraše smejući se:

Ne brini ti o tome, ćerko. Sviđa mi se da načinim Vasiliscianosa carem.

Možda je i Teodora, koja je, izgleda, opet bila ušla u milost kod sina, buškala protiv Vasilija, i gledala da ga obori. Tek, to stoji da je Makedonac, osetivši kako njegov drug hoće da se otrgne, smatrao da je vreme svršiti s njime. Da bi opravdao taj poslednji čin drame, Konstantin VII, unuk Vasilijev, trudio se da nam predstavi Mihaila u najcrnjim bojama i, u jednoj žestokoj optužbi, pokupio je priče o svima njegovim ludostima, o svima njegovim skandalima, o svima njegovim zločinima: ipak nije smeo da kaže kakvog je učešća uzeo njegov deda u ubistvu čoveka koji je bio njegov gospodar i dobrotvor. I ovde međutim istina nije ni malo sumnjiva.

Vladavina uredi

 
Kip cara Vasilija Makedonca.

Kada se Vasilije I popeo na presto, položaj monarhije bio je još neobično težak: izgledalo je da celu državu treba iz osnova preurediti. Surovi seljak, koji se pomoću zločina uzdigao do najviše vlasti, on je imao sve osobine potrebne za izvršenje toga teškog zadatka: on je bio uman, podjednako želeći da zavede red u monarhiji i da joj povrati spoljni ugled, dobar administrator, odličan vojnik, težeći iznad svega da potpuno učvrsti svoju carsku vlast. Za vreme svoje dvadesetogodišnje vladavine on je umeo da dovede u red poslove monarhije i da, veličinom učinjenih usluga, osigura sudbinu svoga doma.

Spoljašnja politika uredi

Ovaj energični čovek uspeo je, da tešnje veže uz Vizantiju ne samo bliske Bugare, nego i udaljene Hrvate. On dobro čuva područje Carevine. Kad je od Saracena ugroženi Dubrovnik zatražio carevu pomoć, ovaj je brzo ispunio molbu i u Jadransko More poslao jaku flotu. Carev admiral, Nikita Orifas, ulazi u bliže veze sa srpskim plemenima oko Dubrovnika, sa Zahumcima, Trebinjcima i Konavljanima, i poziva ih na zajedničku borbu protiv Saracena, i to ne na kopnu, nego i na lađama (869. god.). Upada u oči, da su pozvana na saradnju samo plemena iz južne Dalmacije. Severnija, Hrvati i Dalmatinci, behu ušla u veze sa italijanskim kraljem Ludvigom, i izazvala protiv sebe gnev Vizantije. Kad su neki "Sloveni" iz tih plemena napali i opljačkali papine legate na putu iz Carigrada u Jakin, upotrebiše to Grci kao dobar povod da ih napanu i prisile na pokornost (871. god.). Neretljani su dugo vremena bili vrlo uporni, da promene svoje gusarske navike i uopšte svoj način života. Naročito su bili protivni hrišćanstvu, u kom su gledali samo sredstvo za svoje potčinjavanje. Porfirogenit je ostavio pomen, da su Neretljani čak bili prozvati "paganima", "stoga što nisu pristali da se pokrste u ono vreme, kad su se krstili svi Srblji". Car Vasilije je, najzad, savladao i njih. Pritešnjeni, oni su poslali jedno poslanstvo caru i zatražili krštenje, a on im je poslao sveštenike i primio ih pod zaštitu. Oko 878. god. gotovo sva Dalmacija vraća se ponovo pod vlast carigradskog gospodara, a dobrim delom i pod vlast carigradske crkve. To, istina, ne traje dugo, ali je značajno za veliki zamah Vasilijev.

Dakle, pošto su se Sloveni naselili, oni su zaposeli sve zemlje oko Dalmacije, ali su Vizantinski gradovi zauzeli ostrva za obrađivanje i živeli su od toga, otad su, svakako, svakodnevno bili zarobljavani i uništavani od Pagana, pa su napustili ona ostrva i odlučili obrađivati zemlju na kopnu. Ali njih su zaustavili Hrvati, i to zato što još nisu bili plaćali danak Hrvatima, a redovno su plaćali vojnom zapovedniku ono što sada plaćaju Slovenima. Spoznavši da im je tako nemoguće živeti, oni su pobegli caru Vasiliju (867—886) te mu rekli sve ovo. I zato je slavni car Vasilije odredio da sve ono što je do tada plaćano strategu, oni od tada treba da plaćaju Slovenima i s njima da žive u miru, a tek malo plaćanja treba da daju strategu, kao sasvim jasan dokaz podređenosti i podložnosti caru Vizantinaca i njegovom strategu. I od tog vremena svi su ovi gradovi postali dužni danka Slovenima, i oni su njima plaćali tačno određene iznose: grad Split 200 nomizmata, grad Trogir 100 nomizmata, grad Diadora 110 nomizmata, grad Opsara 100 nomizmata, grad Arbe 100 nomizmata, grad Bekla 100 nomizmata, što daje sveukupan iznos od 710 nomizmata, osim vina i drugih dobara, koja su davanja veća od plaćanja u novcu. Grad Raguza (Dubrovnik) smešten je između dve zemlje, Zahumlje i Travunije, oni imaju svoje vinograde u obe zemlje, pa oni plaćaju arhontu (knezu) Zahumljana 36 nomizmata, a arhontu (knezu) Travunije 36 nomizmata.

Za vlade cara Vasilija i bugarskog kneza Borisa-Mihaila pada glavna aktivnost u hristijanizaciji Južnih Slovena. Najveći deo učenika Ćirila i Metodija sklonio se na Balkan. Jedne, koji su bili prodani kao roblje, otkupio je jedan vizantijski legat u Mlecima i uputio u Carigrad. Car ih je tamo lepo primio i jedne zadržao, a druge uputio u narod. Drugi su se neposredno spasavali preko Panonije u Bugarsku, prošavši kroz Beograd, koji je tada bio u Borisovoj vlasti. Boris ih je, kao i Vasilije, primio lepo. On je s njima dobio čitav kadar učenih i iskusnih ljudi, zgodnih da nastave početo delo hrišćanske misije. Vrlo je karakteristično, da ih je vrlo mali broj zadržao u samoj Bugarskoj, nego ih u većini šalje u najzapadniji kraj svoje države, tamo na put prema Draču i Jadranskom Moru. Od učenika Metodijevih neke znamo po imenu i njihovoj velikoj aktivnosti. Kliment je delao u kraju Kutmičevice, oko Ohrida i Devola, koji posle njega preuzima Naum. Ovi učenici Metodijevi, naročito Kliment, koji je imao sedište u Devolu, razviše neobičnu delatnost – legenda govori o 3.500 đaka! – i ne samo što utvrdiše hrišćanstvo, nego i stvoriše osnove književnosti Južnih Slovena, a posebno Srba i Bugara. Kliment je delao u tom zapadnom kraju i od 893. god., kad je postao episkop bliže neutvrđene dremičko-beličke eparhije. Njegov naslednik Naum, koji je 900. god. podigao svoj manastir na Ohridskom Jezeru, istakao se pre toga svojom književnom inicijativom. U Devolu, Klimentovom i njegovom zaslugom, stvorila se prava škola slovenske pismenosti i hrišćanskog obrazovanja. Kliment (+916.) preživeo je Nauma, koji se pred kraj života povukao u svoj manastir, gde je i umro, 910. god. I Kliment je umro u Ohridu i sahranjen je u crkvi Sv. Pantelejmona.

Unutrašnja politika uredi

Uzdizanje Lava na mesto savladara uredi

Mada je Vasilije, iz dinastičkih razloga, još od 869. pridružio Lava najvišoj vlasti, mada ga je s najvećom brižljivošću vaspitao za naslednika carskoga prestola, on ga ipak nikad nije voleo, i pored toga podozrivog, razdražljivog i strogog oca, život mladoga čoveka izgleda da je bio dosta žalostan. Vasilije je očigledno više voleo svoga sina Konstantina, rođenog bez sumnje u njegovom prvom braku i u kome je sa izvesnošću priznavao svoga zakonitog potomka; prema Lavu je naprotiv otvoreno pokazivao zlu volju, toliko, kažu, da je primao najneverovatnije optužbe protiv njega.

U koliko je zalazio u godine, Vasilije je gubio nešto od svoga zdravog razuma kojim se tako dugo odlikovao: puštao je da ljubimci vladaju njime, a poglavito neki iguman Teodor Santavarenos, štićenik patrijarha Fotija koga su savremenici jako sumnjičili da se bavi mađijom i vradžbinama. Prerana smrt njegovog najmilijeg sina Konstantina, sasvim je pomutila jaki razum carev: neutešan zbog toga gubitka, od tada je viđao oko sebe samo spletke i zavere da ga svrgnu. Kad je dakle Santavarenos, odavna u zavadi s prestolonaslednikom, potkazao Lava vasileusu da sklapa zavere protiv živoga svoga oca, Vasilije se dade bez muke ubediti najbeznačajnijim spoljnim izgledom. Na njegovu zapovest, Lav bude zatvoren u jedno odeljenje dvora, crvene cipele, znak carskog dostojanstva biše mu skinute, i car je, izgleda, ozbiljno pomišljao da dâ oslepiti mladoga čoveka. U svakom slučaju dvorski ljudi koji su bili osumnjičeni da idu na ruku tobožnjoj zaveri bili su osuđeni na mučenje ili prognani; tri duga meseca, Lav je držan u zatvoru, i da bi mu se vratila sloboda, trebalo je energično posredništvo patrijarha Fotija, a naročito jednog prijatelja Vasilijevog, Stilijana Zaucesa, koji je tada komandovao jednim gardiskim pukom, i koji se usudio da sa svojim gospodarem govori sa čestitom i hrabrom iskrenošću.

Isto tako svi velikodostojnici i ceo Senat, dosta zabrinuti za stanje zdravlja Vasilijevog, svaki dan nesigurnijeg, savetovali su mu da bude milostiv. Neki hroničari čak povodom toga pričaju jednu dosta zanimljivu anegdotu. U velikoj trpezariji Svete Palate, bio je smešten jedan papagaj u svome kavezu: životinja je imala običaj da viče:

Avaj! avaj! jadni Lav!

Jednoga dana kad je "bilo veliko primanje, kako je papagaj ponavljao svoj uobičajeni uzvik, mnogi gosti, uzbuđeni sećajući se zatočenika, nisu mogli da prikriju svoju tugu. Najzad car to spazi i zapita ih šta im je. Gosti odgovoriše:

Kako možemo biti raspoloženi za jelo kad nam jedna prosta životinja izgleda prebacuje za naše držanje? Ona zove svoga gospodara, a zar mi možemo u zadovoljstvu da zaboravimo našeg nevinog carevića? Ili je on kriv, i mi smo onda gotovi da ga osudimo; ili nije ništa učinio, i dokle će onda jezik jednoga klevetnika biti moćniji od njegove nevinosti?

Bila ta priča istinita ili ne, Vasilije se dao umoliti; na dan praznika proroka Ilije, carević bude oslobođen, povraćene mu časti i dostojanstva, i opet zauze mesto u carskim litijama. Ali stari vasileus, iako je dao pomilovanje, nije zaboravio svoje antipatije. Kako je narod Lava pri prolazu pozdravljao i klicao:

Slava Bogu!

Sada Vasilije viknu:

To vi zbog moga sina slavite Boga! Lepo! Njemu ćete imati da zahvalite što ćete poznati mnoge žalosti i proći kroz teške dane.

Po tim pojedinostima vidi se da odnosi između cara i njegovog sina nisu bili nimalo nežni, i može se pojmiti da se Lav jako bojao toga osionog i strašnog oca koji ga je bez milosti potčinjavao svojoj volji. On se izrana morao navići na pokornost.

Snaha Teofanija uredi

 
Lavovo venčanje sa Teofanijom.

Trebalo je da napuni šesnaest godina kad Vasilije reši da ga oženi. Po običaju, iskupiše u jednu dvoranu palate Magnaur dvanaest mladih devojaka izabranih među najlepšima u monarhiji. Čekajući dolazak vasileusa, te male osobe,. vrlo uzbuđene, zabavljale su se tražeći da predskažu koja će među njima biti srećna izabranica. Jedna Atinjanka koja je, veli hroničar, „umela, blagodareći običajima svoje zemlje, da pogodi budućnost predskazivanjima", predloži onda kao igru ovu čudnu probu. Trebalo je da sve kandidatkinje sednu na zemlju i da svaka metne pred sebe svoju obuću: ona koja se od svih dvanaest, na dati znak, bude najbrže digla, i, pošto se žurno obuje, bude najlepše poklonila, ona će zacelo postati carica. Dok su se one zabavljale tom igrom, uđe car. Prva koja je bila na nogama, bila je neka Teofana, poreklom iz jedne slavne patriciske porodice u prestonici, Martinači; kako je bila iz dobrog plemstva, uz to vrlo lepa, i pobožna, ona se dopade Vasiliju i njegovoj ženi Evdokiji: tako se ostvarilo proročanstvo koje joj je predskazivalo presto.. U svemu tome Lava čak nisu ni pitali za mišljenje. A desilo se da je mladi carević voleo na drugoj strani. Stilijan Zauces, komandant male heterije, veliki prijatelj vasileusov čiji je zemljak bio, imao je kćer, Zoju. Lav se vrlo bio zaneo njome, i hteo je da je uzme. Ali Vasilije nije vodio računa o tome: on zapovedi i, iz straha, njegov sin posluša. I sa velikom paradom, u zimu 881.—882, on se oženi Teofanom.

Pri svem tom, dokle god je živeo strašni Vasilije, postojala je prividna sloga između supružnika. Ali kad je Lav bio car i slobodan, stvari su se dosta naglo pogoršale.

Smrt uredi

Dana 29. avgusta 886, car Vasilije I umre iznenada od posledica jednog dosta čudnovatog nesrećnog slučaja koji mu se desio u lovu. Jednoga dana kad je izišao u okolinu prestonice, radi svoje omiljene zabave, bio se odvojio od svoga društva i dao se u trk za jednim velikim jelenom; odjednom, životinja priterana u tesnac, okrete se, juriši sagnute glave na vasileusova konja, i kako je slučajno zapleo rogove u vladaočev pojas, on podiže na vrh rogova nesrećnoga cara. Kad je konj, izbezumljen, stigao lovce bez svoga jahača, to proizvede u sviti dvorana silno uzbuđenje; ono postade još jače kad iz daleka spaziše jelena gde nosi cara u ludom trku. Uzalud su pokušavali da uhvate životinju: svaki put kad je izgledalo da su joj se malo približili, ona bi jednim naglim poletom odjurila dalje. Najposle, nekolicini gardiskih vojnika pođe za rukom da veštim zaobilaženjem preseku jelenu odstupnicu, i jedan od njih, stigavši životinju, uspe da mačem preseče pojas vladaocu. Vasilije pade na zemlju, onesvešćen; odneše ga u Svetu Palatu u dosta žalosnom stanju. Osim toga, njemu je bilo blizu sedamdeset i četiri godine, i već od nekoliko meseci zdravlje mu je bilo ozbiljno poremećeno. Pod takvim okolnostima, slučaj čija je žrtva on bio, — jelen ga je nosio po prostoru od šesnaest milja — postajao je naročito ozbiljan. Pojaviše se unutrašnji poremećaji, i posle osam dana, osnivač Doma Makedonskog umre, ostavivši vlast svome najstarijem sinu, Lavu.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Vizantijski carevi