Velika kružnica, takođe poznata kao ortodrom, sfere (lopte) je kružnica koja se dobija presekom sfere sa ravni koja prolazi kroz njen centar. Poluprečnik velike kružnice sfere jednak je poluprečniku sfere na kojoj ona leži. Kroz svake dve tačke sfere koje nisu krajevi njenog prečnika prolazi samo jedna velika kružnica sfere. Bilo koje dve velike kružnice sfere seku se u dvema dijametralno suprotnim tačkama sfere. Velika kružnica je najveći krug koji se može nacrtati na bilo kojoj datoj sferi. Bilo koji prečnik bilo koje velike kružnice poklapa se sa prečnikom sfere, te stoga sve velike kružnice imaju isto središte i obim jedna sa drugom. Ovaj poseban slučaj kružnice sfere je u suprotnosti sa malom kružnicom, odnosno presekom sfere i ravni koja ne prolazi kroz centar. Svaki krug u Euklidskom 3-prostoru je veliki krug tačno jedne sfere.

Velika kružnica deli sferu na dve jednake hemisfere

Za većinu parova različitih tačaka na površini sfere postoji jedinstvena velika kružnica kroz dve tačke. Izuzetak je par antipodnih tačaka, za koje postoji beskrajno mnogo velikih krugova.[1] Mali luk velikog kruga između dve tačke je najkraći površinski put između njih. U tom smislu, mali luk je analogan „pravim linijama“ u Euklidskoj geometriji. Dužina manjeg luka velikog kruga uzima se kao rastojanje između dve tačke na površini sfere u Rimanskoj geometriji gde se takve velike kružnice nazivaju Rimanovskim kružnicama.[2] Ove velike kružnice su geodezici sfere.[3][4]

Disk omeđen velikom kružnicom naziva se veliki disk: to je presek lopte i ravni koja prolazi kroz njeno središte.[5][6] U višim dimenzijama, velike kružnice na n-sferi presek su n-sfere i 2-ravni koje prolaze kroz koordinatni početak u Euklidskom prostoru Rn + 1.

Izvođenje najkraćih staza uredi

Da bi se dokazalo da je manji luk velikog kruga najkraći put koji povezuje dve tačke na površini sfere, na njega se može primeniti varijacioni račun.[7][8][9][10]

Razmotrimo klasu svih pravilnih putanja od tačke   do druge tačke  . Mogu se uvesti sferne koordinate tako da se   poklapa sa severnim polom. Bilo koja kriva na sferi koja ne preseca nijedan pol, osim možda na krajnjim tačkama, može se parametrizovati pomoću

 

pod uslovom da se dopusti da   poprimi proizvoljne realne vrednosti. Infinitezimalna dužina luka u ovim koordinatama je

 

Stoga, dužina krive   od   do   je funkcional kriva data sa

 

Prema Ojler-Lagranžovoj jednačini,[11][12]   je minimizovan ako i samo ako

 ,

pri čemu je   konstanta nezavisna od  , i

 

Iz prve od ove dve jednačine se može se dobiti da

 .

Integrišući obe strane i uzimajući u obzir granični uslov, realno rešenje za   je nula. Stoga,  i   mogu biti bilo koje vrednosti između 0 i  , što znači da kriva mora ležati na meridijanu sfere. U kartezijanskim koordinatama ovo je

 

što je ravan kroz koordinatni početak, tj. centar sfere.

Primene uredi

Neki primeri velikih krugova na nebeskoj sferi uključuju nebeski horizont,[13][14] nebeski ekvator,[15][16] i ekliptiku.[17][18] Velike kružnice se takođe koriste kao prilično precizne aproksimacije geodezika na površini Zemlje za vazdušnu ili morsku navigaciju (iako to nije savršena sfera), kao i za sferoidna nebeska tela.

Ekvator idealizovane zemlje je veliki krug i svaki meridijan i njegov suprotni meridijan čine veliki krug.[19] Još jedan veliki krug je onaj koji deli kopnenu i vodenu hemisferu. Velika kružnica deli zemlju na dve hemisfere i ako velika kružnica prolazi kroz tačku ona mora proći kroz antipodalnu tačku.

Fankova transformacija integriše funkciju duž svih velikih krugova sfere.[20][21][22]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Chisholm, Hugh, ur. (1911). „Antipodes”. Encyclopædia Britannica (na jeziku: engleski). 2 (11 izd.). Cambridge University Press. str. 133—34. 
  2. ^ Gromov, M.: "Filling Riemannian manifolds", Journal of Differential Geometry 18 (1983), 1–147.
  3. ^ Jost, Jürgen (2002), Riemannian Geometry and Geometric Analysis, Berlin, New York: Springer-Verlag, ISBN 978-3-540-42627-1 . See section 1.4.
  4. ^ Kobayashi, Shoshichi; Nomizu, Katsumi (1996), Foundations of Differential Geometry, Vol. 1 (New izd.), Wiley-Interscience, ISBN 0-471-15733-3 
  5. ^ Clapham, Christopher; Nicholson, James (2014), The Concise Oxford Dictionary of Mathematics, Oxford University Press, str. 138, ISBN 9780199679591 .
  6. ^ Arnold, B. H. (2013), Intuitive Concepts in Elementary Topology, Dover Books on Mathematics, Courier Dover Publications, str. 58, ISBN 9780486275765 .
  7. ^ Benesova, B. and Kruzik, M.: "Weak Lower Semicontinuity of Integral Functionals and Applications". SIAM Review 59(4) (2017), 703–766.
  8. ^ Bolza, O.: Lectures on the Calculus of Variations. Chelsea Publishing Company, 1904, available on Digital Mathematics library. 2nd edition republished in 1961, paperback in 2005, (Oskar) Bolza, O. (septembar 2006). Lectures on the Calculus of Variations; by Oskar Bolza. Scholarly Publishing Office, University of Michigan Library. ISBN 978-1-4181-8201-4. .
  9. ^ Cassel, Kevin W.: Variational Methods with Applications in Science and Engineering, Cambridge University Press, 2013.
  10. ^ Clegg, J.C.: Calculus of Variations, Interscience Publishers Inc., 1968.
  11. ^ Fox, Charles (1987). An introduction to the calculus of variations. Courier Dover Publications. ISBN 978-0-486-65499-7. 
  12. ^ Roubicek, T.: Calculus of variations. Chap.17 in: Mathematical Tools for Physicists. (Ed. M. Grinfeld) J. Wiley, Weinheim. 2014. ISBN 978-3-527-41188-7. str. 551-588..
  13. ^ Clarke, A.E. Roy, D. (2003). Astronomy principles and practice (PDF) (4th. izd.). Bristol: Institute of Physics Pub. str. 59. ISBN 9780750309172. Arhivirano iz originala (PDF) 10. 07. 2018. g. Pristupljeno 9. 7. 2018. 
  14. ^ Young, Andrew T.; Kattawar, George W.; Parviainen, Pekka (1997). „Sunset science. I. The mock mirage”. Applied Optics. 36 (12): 2689—2700. Bibcode:1997ApOpt..36.2689Y. PMID 18253261. doi:10.1364/ao.36.002689. 
  15. ^ „Celestial Equator”. Pristupljeno 5. 8. 2011. 
  16. ^ Berger, A.L. (1976). „Obliquity and Precession for the Last 5000000 Years”. Astronomy and Astrophysics. 51 (1): 127—135. Bibcode:1976A&A....51..127B. 
  17. ^ USNO Nautical Almanac Office; UK Hydrographic Office, HM Nautical Almanac Office (2008). The Astronomical Almanac for the Year 2010. GPO. str. M5. ISBN 978-0-7077-4082-9. 
  18. ^ „LEVEL 5 Lexicon and Glossary of Terms”. 
  19. ^ Millar, William (2006). The Amateur Astronomer's Introduction to the Celestial Sphere. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-67123-1. 
  20. ^ Bailey, T. N.; Eastwood, Michael G.; Gover, A. Rod; Mason, L. J. (2003), „Complex analysis and the Funk transform” (PDF), Journal of the Korean Mathematical Society, 40 (4): 577—593, MR 1995065, doi:10.4134/JKMS.2003.40.4.577, Arhivirano iz originala (PDF) 03. 03. 2016. g., Pristupljeno 18. 04. 2021 
  21. ^ Dann, Susanna (2010), On the Minkowski-Funk Transform, Bibcode:2010arXiv1003.5565D, arXiv:1003.5565  
  22. ^ Funk, Paul (1913), „Über Flächen mit lauter geschlossenen geodätischen Linien”, Mathematische Annalen, 74 (2): 278—300, doi:10.1007/BF01456044 

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi