Versajski sporazum

Versajski sporazum (ili Versajski mirovni sistem) je naziv za mirovni ugovor zaključen 28. juna 1919. u Versaju između Antante i Nemačke.[1] Nakon Prvog svetskog rata, održana je Pariska konferencija mira (od 18. januara 1919. do 28. juna 1919. u Parizu) a mirovni ugovori zaključeni su sa svakom pobeđenom državom posebno. Ovo je bio jedan od tih ugovora. Kako su glavne sednice konferencije održavane u palatama Versaja, ustalio se naziv: Versajski sporazum. Glavnu reč na toj konferenciji imali su državnici velikih sila Antante, a zastupano je 27 država iz Antantine koalicije.

Teritorijalni gubici Nemačke usled Versajskog sporazuma
Potpisivanje versajskog sporazuma
The Signing of the Peace Treaty of Versailles

Nemačka je u skladu sa ovim ugovorom morala priznati da je isključivi krivac za Prvi svetski rat, pristati da se Alzas i Lorenu vrate Francuskoj, da se u severnom Šlezvigu provede plebiscit, da se neki pogranični gradovi vrate Belgiji, da se u području Sara uspostavi 15-godišnja uprava Lige naroda i nakon toga provede plebiscit o njenoj konačnoj pripadnosti Nemačkoj ili Francuskoj. Nadalje, Nemačka je morala priznati pripajanje poljskih područja novostvorenoj državi Poljskoj i priznati joj preko koridora izlaz na Baltičko more prema luci Gdanjsk. Te konfiskovane teritorije su činile 15% ukupne površine Nemačke teritorije.[2] Nemačke kolonije i nemačka imovina u tim kolonijama pripali su najvećim delom Velikoj Britaniji, a zatim Francuskoj, Japanu, Belgiji, Portugaliji, Južnoafričkoj Uniji i Australiji.[3] Nemačka je od početka 1929. godine morala platiti ratne odštete u iznosu od 5 milijardi dolara, a ostalo, što je trebalo naknadno utvrditi, isplatiti u 30 godina. Osim toga, zbog šteta koje je nanela podmorničkim ratom, Nemačka je morala isporučiti pobedničkim državama gotovu svu svoju trgovačku mornaricu i za te države svake godine proizvoditi utvrđeni broj novih brodova. Nije smela uvoziti ni izvoziti oružje, nije smela imati podmornice, a radi vojske mogla je držati samo 100.000 vojnika u kopnenim i 15.000 vojnika u mornaričkim postrojenjima, dok nije smela imati ratno vazduhoplovstvo ni generalštab. Uz poništenje prijašnjih ugovora, Nemačka je morala priznati novonastale države u Evropi i obvezati se da neće pripojiti Austriju.[4]

Tadašnji ekonomisti, kao na primer Džon Mejnard Kejns, su predvideli da je ovaj sporazum bio preoštar i da su visina odštete bila previsoka i kontraproduktivna.[5] Istog mišljenja je bio i tadašnji nemački predsednik vlade koji nije hteo da potpiše ovaj sporazum jer Nemci nisu učestvovali u pregovorima i izradi sporazuma, već je podneo ostavku. Uprkos tome Nemačka je samo uz protest potpisala sporazum nakon što joj je zaprećena invazija trupa.[6]

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Mišić, Milan, ur. (2005). Enciklopedija Britanika. V-Đ. Beograd: Narodna knjiga : Politika. str. 41. ISBN 86-331-2112-3. 
  2. ^ DV
  3. ^ Istorijska čitanka
  4. ^ Havers 2002, str. 19.
  5. ^ Shepley 2011, str. 3.
  6. ^ Versajski krhki mir

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi