Volosovo (rus. Волосово) naseljeno je mesto sa administrativnim statusom grada na severozapadu evropskog dela Ruske Federacije. Nalazi se u jugozapadnom delu Lenjingradske oblasti i administrativno pripada Volosovskom rejonu čiji je ujedno i administrativni centar.

Volosovo
Волосово
Volosovska crkva svetog Aleksandra Nevskog
Administrativni podaci
Država Rusija
Federalni okrugSeverozapadni
Oblast Lenjingradska oblast
RejonVolosovski rejon
Osnovan1870.
Status grada1999.
Stara imenaVolosva, Volosova
Stanovništvo
Stanovništvo
 — 2015.12.212
 — gustina1.526,5 st./km2
Geografske karakteristike
Koordinate59° 27′ 00″ S; 29° 29′ 00″ I / 59.45° S; 29.483333° I / 59.45; 29.483333
Vremenska zonaUTC+3
Aps. visina135 m
Površina8 km2
Volosovo na karti Rusije
Volosovo
Volosovo
Volosovo na karti Rusije
Volosovo na karti Lenjingradske oblasti
Volosovo
Volosovo
Volosovo na karti Lenjingradske oblasti
Ostali podaci
Poštanski broj188410
Pozivni broj+7 81373
Registarska oznaka47
OKATO kod41 206 501
OKTMO kod41 606 101 001
Veb-sajt
volosovo-gorod.ru/

Prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. u gradu je živelo 12.212 stanovnika. Stauts zvaničnog grada nosi od 1999. godine.

Naselje je ime dobilo po staroslovenskom božanstvu Velesu (Volosu), zaštitniku polja, pašnjaka i šuma, odnosno useva, stoke i divljih životinja, a čije svetilište se nalazilo nedaleko od savremenog naselja.

Geografija uredi

Grad Volosovo smešten je u centralnom delu Volosovskog rejona, na jugozapadu Lenjingradske oblasti. Nalazi se na oko 85 kilometara jugozapadno od istorijskog centra Sankt Peterburga, a kroz sam grad prolazi važna železnička pruga koja Sankt Peterburg povezuje sa Talinom u Estoniji.

U geografskom smislu grad se nalazi na području Ižorskog pobrđa, na nadmorskoj visini od 135 metara.

Istorija uredi

Savremeno gradsko naselje razvilo se iz železničke stanice osnovane 1870. godine na deonici novootvorene železničke pruge koja je Sankt Peterburg povezivala sa Talinom. Novoosnovana stanica ime je dobila po istoimenom obližnjem selu koje se u pisanim izvorima prvi put pominje na mapi Ingermanlandije iz 1676. pod imenom Wolosowa.[1]

Do značajnijeg razvoja naselja dolazi tek nakon 1927. godine kada je Volosovo proglašeno rejonskim centrom istoimenog rejona. Zvaničan status urbanog naselja u rangu varošice (rus. посёлок городского типа) dobija 1937, a zvaničan status grada dodeljen mu je 1999. godine.

Demografija uredi

Prema podacima sa popisa stanovništva 2010. u gradu je živelo 12.161 stanovnika, dok je prema procenama nacionalne statističke službe za 2015. grad imao 12.212 stanovnika.[2]

Kretanje broja stanovnika
1939.1959.1970.1979.1989.2002.2010.2015.
3.5885.6417.0227.25610.250[3]11.660[4]12.161[5]12.212

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ «Карта Ингерманландии: Ивангорода, Яма, Копорья, Нотеборга», по материалам 1676 г. Архивирано на сајту Wayback Machine (1. јун 2013)
  2. ^ Ленинградская область. Оценка численности постоянного населения на 1 января 2009-2015 гг. Архивирано на сајту Wayback Machine (5. март 2016)
  3. ^ „Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 g. Čislennostь naličnogo naseleniя soюznыh i avtonomnыh respublik, avtonomnыh oblasteй i okrugov, kraёv, oblasteй, raйonov, gorodskih poseleniй i sёl-raйcentrov.”. Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 goda (na jeziku: ruski). Demoscope Weekly. 1989. Pristupljeno 4. 9. 2012. 
  4. ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (21. 5. 2004). „Čislennostь naseleniя Rossii, subъektov Rossiйskoй Federacii v sostave federalьnыh okrugov, raйonov, gorodskih poseleniй, selьskih naselёnnыh punktov – raйonnыh centrov i selьskih naselёnnыh punktov s naseleniem 3 tыsяči i bolee čelovek”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2002 goda (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012. 
  5. ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (Federalni zavod za statistiku) (2011). „Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda. Tom 1 (Nacionalni popis stanovništva 2010, 1. svezak)”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2010 goda (Nacionalni popis stanovništva 2010) (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012. 

Spoljašnje veze uredi