Društvo Sveti Sava

Društvo Sveti Sava je dobrovoljno, nevladino i neprofitno udruženje u oblasti kulture, prosvete i humanitarne delatnosti. Osnovano je pod imenom Društvo Svetoga Save 1886. godine u Beogradu sa ciljem da radi na održavanju i zaštiti srpskoga naroda u Osmanskom carstvu, odnosno u južnoj Srbiji i Bosni i Hercegovini.[2] Pod današnjim imenom, Društvo je obnovljeno 1994. godine. Osnivač Društva bio je poznati srpski političar, univerzitetski profesor i pisac Svetomir Nikolajević (1844—1922).[3]

Društvo Sveti Sava
Osnivanje1886
LokacijaBeograd, Srbija

Zgrada Fizičkog fakulteta u ulici Cara Dušana. Ranije je to bila zgrada Društva Sveti Sava [1]

Istorijat uredi

Po svoj prilici kralj Milan Obrenović i Garašaninova vlada dali su podsticaj za osnivanje Društva Svetoga Save. Ono je nastalo 1886. godine, nakon srpskog poraza u ratu sa Bugarskom, na Slivnici. To rodoljubvo udruženje je u tom teškom nacionalnom trenutku "okuražilo nacionaliste i patriote da ne klonu duhom, već da produže rad svoj i prethodnika".[4] Društvo je osnovano na skupštini 24. avgusta 1886. godine, sa ciljem da radi na održavanju i zaštiti srpskoga naroda u Osmanskom carstvu. Referisao je na skupštini Stevan Kaćanski a do tada je već pristupilo Društvu Sv. Save oko 300 članova utemeljivača. Profesor Velike škole Svetomir Nikolajević je izabran za predsednika Glavnog odbora društva. Rad društveni je u svojoj osnovi imao najpre prosvetni karakter, i bio usmeren na još ne oslobođene srpske krajeve. Društvo su osnovali Svetomir Nikolajević, Stevan Vladislav Kaćanski, Đ. Milovanović, D. Jovanović, Đuro Kozarac, Ljubomir Kovačević, M. Marinković i protosinđel Firmilijan.[2] Mihailo Bogićević se isto angažovao oko osnivanja ovog društva, a bio je i njegov potpredsednik. [5] Društvena pravila je potvrdio tadašnji srpski ministar prosvete i crkvenih poslova Milan Kujundžić, 13. jula 1886. godine u Beogradu. Društvo je prvenstveno trebalo da zaštiti naš narod od terora bugarskoga egzarhata u Staroj Srbiji.[2] Trebalo je i da pruži podršku Srbima u Bosni i Hercegovini. Zadatak društva je bio da šire prosvetu i njeguju nacionalne osećaje u celom srpskom narodu bez obzira na veru, tako da su (nakon Prvog svetskog rata) nastupali sa devizom:

Brat je mio, koje vere bio.[2]

Društvo je u početku svu pažnju usmerilo na Staru Srbiju i Makedoniju. Nastojalo je što hitnije da pomogne srpskim školama, crkvama, učiteljima, sveštenicima i đacima u ugroženim krajevima u kojima se usled bugarske propagande a uz tursku podršku naglo smanjivao broj srpskih škola i crkvi. Društvo je u ta područja počelo da šalje veliki broj knjiga rodoljubive sadržine. Snabdevali su crkve i škole, a pored toga slali i novac učiteljima i sveštenicima. Ministar prosvete Vladan Đorđević je 1888. od društva tražio da naprave nacrt plana šire srpske akcije u tim područjima. Društvo Svetoga Save se pored toga posvetilo osnivanju prosvetnih ustanova u Beogradu na kojima su se obrazovali mladići poreklom iz Stare Srbije i Makedonije ili oni koji bi došli po preporuci srpskih konzula iz tih krajeva. Od poznatih pitomaca Društva Svetoga Save kasnije su se istakli učitelji Bogdan Radenković i Jovan Ćirković, te četničke vojvode Jovan Babunski i Jovan Dovezenski. Vlada Save Grujića 1890. odlučila je da se nacionalni rad u Staroj Srbiji prepusti ministarstvu spoljnjih poslova, odnosno srpskim konzulima. Došlo je do neslaganja društva i ministarstva spoljnjih poslova, a na društvo se žalila i Prizrenska bogoslovija. Ministar spoljnjih poslova je zbog toga 1891. godine ukinuo državnu pomoć Društvu, a njihove pitomce razmestio po drugim državnim školama. Društvo je prestalo da radi na polju nacionalne politike u Staroj Srbiji. Rad će ponovo obnoviti tek 1903 godine. Postojalo je i srodno Društvo Srpska braća, koje se pominje u društvenoj "Spomenici" 1937. godine.

Aktivnost u Srbiji uredi

Društvo je osnovano 1886. godine i radilo je do 1941. sa kraćim prekidom tokom Prvog svetskog rata. Već na prvoj redovnoj skupštini održanoj 25. januara 1887. godine videla se snaga i njegov polet. Tada je bilo (nakon pet meseci delovanja) već formiranih 43 pododbora, 1242 člana utemeljivača sa ulogom od 100 dinara i 3500 redovnih članova, sa članarinom od pet dinara.[4] Prvi pododbori formirani su tokom prvog meseca rada: u Kragujevcu, Valjevu, Aranđelovcu, Pirotu, Nišu, Šapcu, Užicu i Žagubici. Kapital dobijen od članarine i priloga dat je 1886. godine na štednju sa kamatom, u "Beogradski kreditni zavod".[6]

Okupljalo je to rodoljubivo društvo najviđenije i najumnije ljude Srbije tog vremena, gospodu i dame podjednako. Osnovali su mnoge zadužbine u Srbiji i bavili se izdavačkom delatnošću. Najznačajnija publikacija bio je časopis "Brastvo", koji je izašao u 32 knjige, počev od 1887. godine. Objavljeno je više knjiga već od prve godine rada, poput propagandne knjižice "Društvo Svetog Save" i zbirke književnih radova "Bratstvo". Na pedesetogodišnjicu svog rada Društvo Svetog Save je priredilo i objavilo svoju "Spomenicu" 1937. godine.

Osim što je pomagalo prosvetne, kulturne i druge ustanove, Društvo se brinulo za siromašnu, obdarenu decu i studente, preko stipendija koje su im omogućavale školovanje. Društvo je slalo besplatno knjige školama, narodnim čitaonicama i kulturnim ustanovama, kao i svojim članovima.

Od 1887. do 1912. godine, Društvo je imalo u Beogradu osnovnu i produžnu školu kroz koju je prošlo 20.000 dece iz krajeva pod okupacijom. Prilozima članova, osim ovih delatnosti, podignuto je i nekoliko palata u Beogradu kao i dom Društva u Dušanovoj ulici. Ta imovina sada je predmet zahteva za restituciju.

Obnova društva uredi

Rad Društva obnovljen je 1994. godine. Tom činu prisustvovalo je oko 80 univerzitetskih profesora, umetnika, novinara, predstavnika naučnih, kulturnih i drugih javnih institucija i delatnosti, koji su jednoglasno usvojili Statut koji je u svojim najvažnijim delovima bio nastavak starog i time dali podstrek da Društvo nastavi tamo gde je stalo 1941. godine.

Izdavanje časopisa (promenjen je stari naziv "Brastvo") "Bratstvo" obnovljeno je 1996. godine štampanjem izbora iz prethodnih knjiga (1887-1941). Od tada do 2010. godine izašlo je četrnaest brojeva časopisa.

Društvo svake godine organizuje tribine za građanstvo, kao i svoje redovne sastanke, skupove i proslavu slave Svetog Save. Za Savindan, 27. januara, organizuje se tradicionalni konkurs za učenike osnovnih i srednjih škola na slobodnu temu o Svetom Savi. Nagrađenim učenicima dodeljuju se knjige na poklon. Svake pete godine štampa se Zbornik nagrađenih radova na konkursu.

Organi Društva su Skupština, Upravni odbor, Predsednik, Izvršni odbor i Nadzorni odbor.

Članovi osnivači 1886. uredi

Vidi još uredi

Reference uredi

  1. ^ Milanović, Jasmina (2012). DELFA IVANIĆ, USPOMENE. Beograd: INSTITUT ZA SAVREMENU ISTORIJU. str. 55. ISBN 978-86-7403-172-8. 
  2. ^ a b v g Narodna enciklopedija srpsko-hrvatsko-slovenačka, Beograd 1929, knjiga 1, 575
  3. ^ Jugoslovenski književni leksikon (2. izd.). Novi Sad: Matica srpska. 1984. str. 167—168. 
  4. ^ a b "Vreme", Beograd 1937. godine
  5. ^ Milanović, Jasmina (2012). DELFA IVANIĆ, USPOMENE. Beograd: INSTITUT ZA SAVREMENU ISTORIJU. str. 54. ISBN 978-86-7403-172-8. 
  6. ^ "Stražilovo", Novi Sad 1886. godine

Spoljašnje veze uredi