Kozaračko kolo

Kozaračko ili Kozarsko kolo je narodno kolo, koje je nastalo u selima na obroncima planine Kozare, po čemu je i dobilo ime. Često se - u drugim, od Kozare udaljenijim krajevima, pa i u govoru nekih Kozarčana - naziva i kozaračko kolo. Postoji muško momačko kolo, kao i žensko djevojačko, gdje su u kolu i muškarci i žene. Kozarsko kolo se prenosilo širom zemlje i prolagođavalo datoj sredini.

Istorijat

Od davnina čim bi se skupila mladež u selima Potkozarja i na Kozari, naročito nedjeljom, praznikom, na svadbama, slavama i zborovima, počela bi pjesma i hvatalo se kolo. Ovo kolo se zvalo narodno kolo, a često su ga „od milošte“ Knežopoljci zvali i knešpoljsko kolo. U toku NOR-a partizani sa Kozare, odlazeći u druge krajeve Jugoslavije, igrali su ovo zaista lijepo narodno kolo.

Prvi zapisi

Još 1922. godine o tom narodnom kolu iz Potkozarja zapisano je sljedeće: »Igra se i pjeva po Knešpolju bez svirača ili tamburaša, i to ritmički uz pjesmu. U kolu sastavljena mladež uhvati se za ruke ispod pasa, okreće se kratkim koracima i naizmjenično po grupama pjeva u osmercu i desetercu neku lirsku narodnu ili drugu pjesmu. Tom prilikom izgovaraju svaki stih na slogove. Tako jedna grupa otpjeva jedan stih, zatim to isto otpjeva draga grupa iz istog kola. Svaka pjesma počinje sa: »Oj, đevojko, draga dušo moja.« Po ovome se nastavlja drugi i treći stih, npr.:

»Men je babo kupio dukata, Pa se viju oko moga vrata.«

Knežpoljska pjesma prije Drugog svjetskog rata je „meraklijska“. Ona odzvanja radošću, nemirom, i zna biti zadirljiva i izazivačka. Npr.:

Čitluk selo, a Strigova dola,

Tu je mene zatjecala zora.
Oj djevojko, dragaj dušo moja!
Oj djevojko, milo janje moje!
U mog ćaće četiri su sina,
A ja sam mu pusta bećarina.
Oj djevojko, dragaj dušo moja!

Oj djevojko, milo janje moje!

NOR - Širenje po Jugoslaviji

Gdje god su dolazili partizani sa Kozare, narod je prihvatao odmah njihovo lijepo kolo i zvao ga kozarsko kolo. Ubrzo je kozarsko kolo postalo omiljeno kod svih naroda i narodnosti u bivšoj Jugoslaviji.

Pjesma o narodnooslobodilačkoj borbi se veoma brzo prenosila i širila. Pri pokretima jedinica u nove krajeve dolaze i nove pjesme. Tako je i Kozarsko kolo došlo u sve krajeve Jugoslavije. Mladen Oljača u svom romanu Kozara navodi riječi „Narodne pesme sa Kozare":

Ide Mladen, vodi partizane,

razveo ih na sve četiri strane.
Koliko je na Kozari grana,
Još je više mladih partizana.
Oj Kozaro ne treba ti kiše,
heroji te krvlju natopiše.
Poznaju se braća Kozarčani
po pjevanju i po ratovanju.
Mi smo braća ispod Kozarice,
gdje ne rađa majka izdajice.
Nas dva brata oba ratujemo
ne plač majko ako poginemo...
Nemoj mala da te ljube djeca
već ti čekaj svoga mitraljesca.
Oj Hitleru jebem li ti nanu
ostaće ti kosti na Balkanu.

Igranje kola

Kozaračko kolo se igra na lijevu stranu, sa rukama u prepletu. Tri pjevača „prvače“, a tri „polažu“.

Narodno kolo se drži ujedno u velikom krugu. Onaj koji započinje pjesmu u kolu na jednoj strani ima dvojicu koji mu pomažu, a ostali ga prate na njegovoj strani, dok druga strana kola ćuti. Oni koji vode zatalasaju kolo svom snagom prema drugoj strani i pjevajući opet vrate kolo na staro mjesto. Čim on završi pjevanje, onda to isto pjevanje započinje jedan, na drugoj strani, a dva ga pomažu i ostali ga prate na toj strani, dok suprotna strana kola ćuti. Onaj koji vodi pjesmu svom snagom zatalasa kolo prema drugoj strani koja je prije pjevala i dok ispjeva pjesmu kolo povrati odakle je ono pošlo.

Pjevanje

Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje!

U prošlosti iza svakog stiha bio je obavezan refren, pripjev: »Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje!«, dok danas to više nije strogo pravilo.

Refren tradicionalne knešpoljske pjesme je ritmički opravdan, ali je i predah da onaj što prvači smisli novi stih. I tako su se među već poznatim stihovima nizali novi. Redoslijed stihova bio je stvar onih koji prvače, ali pravilo je uvijek bilo: distih pa refren.

Filozofija kozaračkog kola

Kozarsko kolo i pjesma je sastavni dio života u ovim krajevima. Narod svoje težnje iskazuje pjesmom u kozarskom kolu. Kozarčani su oduvijek izražavali kolom i pjesmom svoje jedinstvo. To je pjesma ponosa i energije, pjesma optimizma.

»Nešto Čiča zgunjguro u gunju, pištoljinu ko božiju munju.«

Pjesma iz duše naroda

Ova poezija je bogata po stilsko izražajnim sredstvima. Stil je prilagođen vremenu i ulozi pjesme. Tako naš narod svojom pjesmom najsnažnije izražava svoju bogatu dušu. On pjesmom uspavljuje čedo, prikraćuje duge dane čobanskog života, daje izražaja neodređenoj čežnji srca, osvježuje ritam srpova, uklanja umor iz razigranog kola, prati zaručnicu u novi dom i pokojnika u grob. Pjesma se rađa i razvija na selu, polju, brdu, domu, kod pojedinaca i skupine. Pjesmu stvara pojedinac, a zajednica određuje njenu vrijednost, skraćuje je i produžuje joj vijek.

Udvaranje u kolu

Ovo jednostavno igranje u narodnom kolu Potkozarja i Kozare nije bez draži i zanimljivosti. Ovakom igranju vragolasti knežopoljski momci, kad malo življe zaigraju, praveći pri tome razne figure, znaju da pomjere svoje ruke od pasa ka curinim grudima i da pritiskom na zategnuto jeleče osjete vrelinu svoje krvi i zrelost koja ih opija i snaži.

Zakonitosti kola

Narodno kolo naroda Potkozarja i Kozare imalo je svoje stroge zakonitosti. Ako se momak uhvati u kolo kod djevojke, a ona se pusti i ode, to je bila najveća sramota. Ako neko u kolu presiječe djevojku od momka, dolazilo je do svađa. Ako se momak uhvati i djevojka se pusti, to je uvreda za momka.

Mi smo braća, mi smo i drugovi, Mi smo braća, mi smo i drugovi,
Oj, djevojko, dragaj dušo moja! Oj, djevojko, milo janje moje!

Kozarčani o svome kolu

Godine 1978. Kozarčani su o svom kolu zapisali ovako:

"Trojica-četvorica zagrle se objeručke i otpočinju pjevanje. Prvo počinje polako i onda raste iz nabreklih žila; slijeva se u jedno. Pretvorilo se u razgovijetnu, u visoko zavitlanu pjesmu, koju pri predahu jednih odmah produžuju drugi, pa se čini kao da zvoni samo neprekidnost. I tako prepletene ruke neodoljivog kola. U kolo ulaze djevojke i momci i ono se zavije i vilovito kreće, koraci se usitnjuju i gotovo ostaju u mjestu, i opet vilovito krenu naprijed. Igrač nije u kolo uhvaćen, nego upleten, on se ne drži za ruke sa onom dvojicom do sebe, nego njih dvojica spajaju ruke preko njega, jedan preko miške, drugi ispod pazuha, i tako redom u toj šestostrukoj sprezi gibaju i plove svako slobodnim pokretom. Tako u tom jednom krvotoku okreću se ljudska tijela na zapjev svojih kolovođa. Izvijaju se svi pokreti i glasovi, igra muško i žensko. Nekoliko djevojaka sučelice kolovođama zapjevaju. Nastaje natpjevanje jednih i drugih. Jednoj i drugoj strani svaki put se učini da je nadmašila pa zahukta kolo, ono se s vriskom i topotom izuvija uvis i ustranu, okrzne se pa se i gurne sa susjednim...«.

Oni što nisu Kozarčani o ovome kolu

Branko Ćopić (Oj, đevojko, dragaj dušo moja...):

U tvojoj Kozari nikada nisam bio,

niti sam je vidio,

ali sam vidio kolo kozarsko,

oj, đevojko, dragaj dušo moja

oj, đevojko, ognjena ljuta moja boljko,

oj, đevojko Knežopoljko,

vidio sam zaljuljano kolo kozarsko.

I u tom kolu, i u tom kolu

kolovođu razigrana,

kolovođu raspjevana,

u kolu kokana,

vučicu kozarsku, garavu Draginju,

žegu o Ilinju...

Kozaračko kolo danas

Danas u kozaračkom kolu jedan prvači a svi igrači u kolu polažu. Sve pjesme koje se pjevaju uz kolo, pjevaju se u distihu.

Kozara je lijepa i zelena,

Al' je našom krvi zalivena.
I posuta kostima boraca,
A najviše mladi' Knešpoljaca.
Oj, Kozaro, divno opjevana,

U najtežem času nasmijana.

Ostala kola ovog kraja

U ovom području ima još nekoliko narodnih kola koji se igraju uz harmoniku, tamburu i šargiju. Igra se kolo uz muziku (trojanac, sremica). Kolo igra i uz tamburu (poskočica). Tu se igra po taktu kako tamburaš svira. Kad tambura svira, igra se dvoje i dvoje. To je kulus. Uz tamburu pjeva kozarsko kolo. Kolo se igra i uz šargiju.

Narodna muzička tradicija je vrlo živa i prisutna u životu cijele Krajine. U bogatstvo muzičkog kolorita mogu se ubrojiti i posebne vrste narodnih pjesama »krajišnice«, epske pjesme koje se kazuju uz gusle, a rasprostranjene su po cijeloj Krajini.

Vidi još

• Ojkača

Literatura

Korištena knjiga o Kozari, dr. Ljube Mihića