Kroz mećavu

„Kroz mećavu” je pripovijetka srpskog književnika i političara Petra Kočića, koji se smatra jednim od prvih pisaca moderne u srpskoj književnosti. Pripovijetka je prvi put objavljena u Srpskom književnom glasniku 1907. godine u dva nastavka, te je zatim objavljena iste godine u izboru Kočićevih pripovijedaka u izdanju Srpske književne zadruge. Tri godine kasnije, 1910. godine izlazi u „Jaucima sa Zmijanja” na čijem se kraju nalazilo autorovo „Malo objašnjenje”. On je u pripovijeci pronašao veliki broj mana i nepotpunosti, koje je potom ispravio. Promijenio je redoslijed pasusa, pojedine riječi, izostavio i dodao dijelove, te je promjenio i ime junaka Relje, koji se u prvoj verziji prezivao Maslarić, a u drugoj i finalnoj verziji se preziva Knežević.

Petar Kočić, srpski književnik, političar i autor pripovijetke „Kroz mećavu”

Analiza djela

Radnja djela

Pripovijetka „Kroz mećavu” počinje u sumrak i već se na samom početku nagovještava težak život i položaj starca Relje Kneževića i njegovog sinovca Vuje. Njihov dvojica kreću na put da prodaju kravu sa pijace na trgu u varoši gdje ih niko nije ni za cijenu pitao. Da je ikako mogao, Relja bi zaplakao od tuge, bola i ljutnje koji je osjetio u tom trenutku. Zima oko njih je sve hladnija, snijeg sve jače pada, a čitava radnja prikazana je u tmurnoj atmosferi. Starac je vodio računa o njegovom sinovcu Vuji i on pokušava da priča sa njim, ali oskudno obučeni dječak je samo nijemo koračao za čičom i kravom koju je Relja vodio sa sobom. Ruke su mu poplavile,a dlake na licu nakostriješile.

Potom slijedi retrospektivni osvrt na dane iz Reljinog ranijeg života i mladosti. Nekada je on bio najbogatiji i najzgodniji domaćin u čitavom kraju. U kući je imao oko četrdeset-pedeset vesele i raspjevane čeljadi. Imao je veliku količinu njiva i stoke, od koje se isticao bik Jablan. Reljino vlasništvo je raslo, a ljudi su na slavljima tokom zdravica jedni drugima željeli da im rodi kao kod Relje Kneževića. On je potomak Rajka sa Zmijanja o kome se u pjesmama pjeva, te nikada nije prihvatio da postane knez. Njegova stoka je slata caru, a muška djeca naoružana do zuba, a niko ih nije ni pitao za dozvolu. Dešava se obrt i stvari kreću nizbrdo u Reljinom životu, nakon jednog kobnog dana kada su planinski vjetrovi pokosili veliki broj Reljine stoke. Tada se dešava prvi gubitak u njegovoj porodici, a to je Mali Đoko, čija je duša bila skrhana bolom zbog smrti bika Jablana. Nakon toga, Reljini potomci počinju se razbolijevati i umirati jedan za drugim, te Relja gubi sve. Nakon toga, Relja je rijetko izlazio iz kuće, a niko više nije spominjao njegovo ime. Za pomrlu porodicu je izgradio groblje koje je on održavao. Ostao mu je samo sinovac Vujo, o kome se brinu na najbolji način na koji je mogao.

Priča se vraća u sadašnjost. Relja i njegov sinovac i dalje putuju. Najteže mu pada što su sutra Zadušnice, a on nema novca ni da svijeće kupi da osvijetli grobove svojih voljenih. On to priča Vuji, koji ga ćuteći sluša. Starac se povremeno okreće ka njemu, pitajući ga „Ideš li, rode?”, na šta bi dječak odgovorio „Idem, idem.” Njih dvojica zastaju da se odmore zbog malaksalosti i umora. Relja pokušavajući da ugrije dječaka daje mu svoju garderobu, jer je on već prošao kroz mnogo mećava, te je naviknut na to. Spustivši se u polja, on primjeti da su svi putevi zavejani. Shvativši da su se izgubili, on poče da viče i doziva za pomoć. Zatim se čuju glasovi koji mu govore da ide desno, a ti glasovi pripadaju članovima porodice Nakomića, koji su navikli da spašavaju ljude od mećave. Relja kreće na tu stranu, ali se jednom okreće i primjećuje da su nestali i Vujo i krava. Očajan, starac potrča nazad i pade kraj tijela djeteta koje nije moglo da izdrži hladnoću. Na kraju, mećava je pobijedila Relju Kneževića. Pripovijetka se završava rečenicom: „Zvižde vjetrovi, zvižde i urliču, a polumrtva se usta ljude i izdišu u slatkoj smrti...”

Tematsko-motivska struktura

Tema ovog djela je borba koju vodi starac Relja Knežević protiv mećave u kojoj se zadesio sa svojim sinovcem Vujom. Ideja se može naslutiti kroz razmišljanje glavnog junaka, a to je da je mladost nesumnjivo najljepša i da se trebaju sve šanse u njoj iskoristiti. Takođe, život je nepredvidljiv i obrtljiv i nikada ne znamo šta se može desiti sutra. Prisutan je i veliki broj motiva, među njima motiv zime i hladnoće, motiv snijega, motiv ljubavi i nježnosti, motiv borbe, ali i motiv straha.

Jezičko-stilska struktura

Ova pripovijetka je moderno umjetničko djelo u kojem se prožimaju epsko i lirsko. Uvod je upečatljiv, jer pisac čitaoce odmah uvodi u srž priče. Ovaj postupak se u književnosti naziva in media res, odnosno u središtu stvari. Od stilskih figura, autor koristi najviše gradaciju i personifikaciju. Od početka pripovijetke se osjeća napetost koja kroz dalju radnju raste. Takođe se javlja i kontrast između moćne i nemilosrdne mećave i dva izmučena i umorna bića. Zatim se može spomenuti i kontrast između Reljine prošlosti i sadašnjosti. Pisac nam retrospektivnim pričanjem objašnjava Reljinu prošlost i vremena kada je on bio najbogatiji čovjek u kraju, dok je sada siromah kome je od ogromne porodice ostao jedan sinovac. Čitajući pripovijetku, u čitaocu se bude tužna osjećanja zbog sudbine Relje i njegovog sinovca, ali i divljenje za njegovu upornost i neprekidna borba.

Kompozicija

Kompozicija djela se sastoji od početka, zapleta, vrhunca, raspleta i epiloga.

• Početak: „Već se poče i smračivati, a oni ne mogaše krave prodati.” - Starac Relja Knežević zajedno sa sinovcem Vujom pokušava da proda kravu na pijaci, ali mu ne ide. Zima je, veče pada, a on sa sinovcem kleće na put.
• Zaplet: „Sve mu je napredovalo, bujalo, množilo se i širilo unedogled.” - Pisac daje retrospektivni obrt na Reljinu prošlost. Jaka mećava počinje, a Relja na sve načine pokušava da se izbori sa njom i pritom sačuva sinovca.
• Vrhunac: „Snijeg poče gušće lepršati kad uđoše u planinu koju im je valjalo prijeći i spustiti se u polje.” - Pojačava se mećava, a Relja i dalje nastava svoj put.
• Rasplet: „Evo ti ove moje ’aljine, pa se dobro umotaj - reče starac, skide haljinu, i ostade skoro upola go.” - Relja postaje svjestan da situacija postaje sve gora. Skida svoju odjeću i pokušava da spasi sinovca dajući mu svoju garderobu.
• Vrhunac: „Ideš li, rode? - viknu opet i nesvjesno se obrnu, ali ne bijaše ni krave ni Vuje.” - Starac shvata da su i Vujo i krava zaostali, te se vraća tražeći sinovca i dozivajući ga. Naslućuje se tužan i tragičan kraj Relje Kneževića kojeg mećava napokon pobjeđuje i njegovog sinovca.

Oblici pripovijedanja

Pripovijetka u sebi sadrži četiri oblika pripovijedanja:

1. Dijalog,
2. Monolog,
3. Naracija i
4. Deskripcija.

Likovi

Glavni junaci pripovijetke „Kroz mećavu” su:

• Relja Knežević - On je opisan kao sijed i koščat starac, ali i dalje žilav i krupan kao da je odvaljen od stijene. Nekada je bio bogat i imao sve, i novac i porodicu, ali mu je od svega na kraju ostao samo sinovac Vujo. Prema svom sinovcu se mnogo brine i ophodi se sa nježnošću, što je suprotnom starčevom grubom izgledu. Odlučan je, borben i nepokorljiv. Jak je i u stanju je da se izbori sa nemilosrdnim mećavama.
• Vujo - Vujo je Reljin sinovac, dječak od dvanaest godina. Mali je i slab. Pošto nije navikao na surove uslove koji su ih zadesili u mećavi, on pada ne mogavši da ih izdrži. Jedini je živi rod starcu, te se on o Vuji brine sa mnogo ljubavi i nježnosti.

Vidi još

• Petar Kočić
• Moderna u srpskoj književnosti