Ласторепа луња

Lastorepa lunja (Elanoides forficatus) je vrsta ptice grabljivice iz porodice jastrebova, jedina je vrsta monotipičnog roda Elanoides. Naseljava prostor od jugoistočne Amerike na severu, do istočnog Perua, Bolivije, Paragvaja, krajnjeg severa Argentine i južnog Brazila na jugu.

Lastorepa lunja
Elanoides forficatus
Naučna klasifikacija
Carstvo:
Tip:
Podtip:
Klasa:
Red:
Porodica:
Potporodica:
Rod:
Elanoides

Vieillot, 1818
Vrsta:
E. forficatus
Binomno ime
Elanoides forficatus
Podvrste
  • E. f. forficatus (Linn. 1758)
  • E. f. yetapa (Vieillot, 1818)
Rasprostranjenost vrste:
  u toku cele godine
  u vreme gnežđenja
  u vreme seobe
Sinonimi
  • Elanus forficatus (Linnaeus, 1758)
  • Falco forficatus Linnaeus, 1758
  • Falco furcatus Linnaeus, 1766
  • Nauclerus furcatus Vigors, 1825
  • Milvus furcatus (Linnaeus, 1766)

Opis uredi

 
Lastorepa lunja

Dostiže dužinu tela od 50-68 cm, repa od oko 27,5-37 cm, raspon krila od približno 1,12-1,36 m i težinu od 310-600 g. Mužjaci i ženke se ne razlikuju značajno u izgledu.[2][3] Boja perja je sa donje strane uglavnom bela, a sa gornje crna. Letna pera, rep, stopala i kljun su crni, a glava bela. Značajna odlika lastorepe lunje je dug i račvast rep, koji po izgledu podseća na rep laste. Kosti stopala su relativno kratke za pticu te veličine, duge su samo 3,3 cm.[4]

Perje mladih ptica je jednoličnije, nego perje odraslih jedinki, a rep je manje račvast.

Rasprostranjenost i stanište uredi

Lastorepa lunja se gnezdi u velikim močvarnim šumama, a gnezda svija najčešće na krošnji vrste Pinus taeda iz porodice borova, ređe na krošnji močvarnog čempresa (Taxodium distichum). Gnezdi se samo kada ima dovoljno raspoložive hrane i visokog drveća. Areal je u prošlosti na teritoriji Amerike bio mnogo veći, ali je zbog uništavanja staništa i isušivanja močvara značajno smanjen, što je posledično dovelo do smanjenja populacije lastorepe lunje za 80%. Obuhvatao je većinu južnih država i veliki deo srednjeg zapada (sve do Minesote). Danas je ograničen samo na priobalne oblasti jugoistoka i jugozapada SAD. Pored Amerike lastorepa lunja naseljava veliki deo Srednje i Južne Amerike. Na delu areala je selica i tokom proleća se iz delova Srednje Amerike seli zbog gnežđenja u SAD. Gde se gnezdi oko 3% svetske populacije lastorepe lunje.[5] Preleće hiljade kilometara da bi pronašla najpogodnija područja za gnežđenje, koja pronalazi u priobalnim močvarama. Zahvaljujući satelitskoj telemetriji, istraživači su utvrdili, da su pojedine ptice prelazile rastojanje duže od 16.000 km. Veliki deo života provodi u letu, u potrazi za gušterima, malim sisarima i insektima. Zahvaljujući morfologiji krila i strukturi repa, lastorepa lunja može da bez velikih napora prelazi velika rastojanja.[6][7][5]

Ishrana uredi

Lastorepa lunja se hrani malim gmizavcima, kao što su zmije i gušteri. Ređe, malim vodozemcima, kao što su žabe; velikim insektima, kao što su skakavci i cvrčci; malim pticama i ptičjim jajima; malim sisarima, uključujući šišmiše. Primećeno je i da se u Centralnoj Americi redovno hrani voćem.[8] Vodu pije tako što nadleće površinu reke i kljunom uzima vodu. Nakon što ulovi plen obično ne prestaje da leti, već ga odmah u letu jede.[2]

Razmnožavanje uredi

Gnezdi se od marta do maja, a ženka polaže od 2 do 4 jaja. Inkubacija traje 28 dana, nakon izleganja ptići ostaju od 36 do 42 dana u gnezdu. Često stvaraju dugotrajne monogamne zajednice, veruje se da parovi jedno vreme provode razdvojeni, da bi se ponovo susreli u toku seobe do oblasti u kojim se gnezde. Gnezda obično svijaju na najvišem drveću u močvarnim područjima.[2] Povremeno se parovi vraćaju do istog gnezda koje su koristili prethodne godine. Po pravilu pravljenje gnezda završavaju za oko 4 dana.[2]

Izvori uredi

  1. ^ International, BirdLife (2016). Elanoides forficatus. The IUCN Red List of Threatened Species. IUCN. 2016: e.T22695017A93484824. doi:10.2305/IUCN.UK.2016-3.RLTS.T22695017A93484824.en. Pristupljeno 12. 7. 2019. 
  2. ^ a b v g Swallow-tailed Kite - Lifehistory
  3. ^ Clements, Kenny (2007). Encyclopedia of Birds. Facts On File, Incorporated. ISBN 9781438129983. 
  4. ^ Raptors of the World by Ferguson-Lees, Christie, Franklin, Mead & Burton. Houghton Mifflin. 2001. ISBN 978-0-618-12762-7.
  5. ^ a b Swallow-tailed Kite - dc.statelibrary.sc.gov
  6. ^ swallow-tailedkites.org
  7. ^ „Swallow Tail Kite Habitat Requirements” (PDF). Arhivirano iz originala (PDF) 4. 10. 2015. g. Pristupljeno 12. 7. 2019. 
  8. ^ Buskirk, William; Lechner, Margaret (oktobar 1978). „Frugivory by Swallow-Tailed Kites in Costa Rica”. The Auk. 95: 767—768. 

Spoljašnje veze uredi