Mihail Ostrogradski

Mihail Vasiljevič Ostrogradski (rus. Михаи́л Васи́льевич Острогра́дский, Šablon:Lang-ua; 24. septembar 1801. – 1. januar 1862) bio je ruski[1][2] matematičar, mehaničar i fizičar kozačkog porekla.[3][4][5][6][7][8] Ostrogradski je bio učenik Timofeja Osipovskog i smatra se učenikom Leonarda Ojlera, koji je bio poznat kao jedan od vodećih matematičara carske Rusije.

Mihail Vasiljevič Ostrogradski
Datum rođenja(1801-09-24)24. septembar 1801.
Mesto rođenjaPašenivka, Poltavska gubernijaRuska Imperija
Datum smrti1. januar 1862.(1862-01-01) (60 god.)
Mesto smrtiPoltavaRuska Imperija
ObrazovanjeUniverzitet u Harkovu ,
Sorboni
Zanimanjematematičar

Život

uredi

Ostrogradski je rođen 24. septembra 1801. u selu Pašenivki (u to vreme u Poltavskoj guberniji, Ruska Imperija, (današnji Kremenčutski region, Poltavska oblast, Ukrajina). Od 1816. do 1820. studirao je kod Timofeja Osipovskog (1765–1832) i diplomirao na Carskom univerzitetu u Harkovu. Kada je Osipovski suspendovan na verskim osnovama 1820. godine, Ostrogradski je odbio da bude ispitan i nikada nije dobio doktorat. Od 1822. do 1826. studirao je na Sorboni i Collège de France u Parizu. Godine 1828. vratio se u Ruskoj Imperiji i nastanio se u Sankt Peterburgu, gde je izabran za člana Akademije nauka. Takođe je postao profesor na Glavnoj vojnoj inženjerskoj školi Ruske Imperije.

Ostrogradski je umro u Poltavi 1862. godine, u 60. godini. Kremenčutski nacionalni univerzitet Mihaila Ostrogradskog u u Kremenčugu, Poltavska oblast, kao i ulica Ostrogradski u Poltavi, nose njegovo ime.

 
Spomen kovanica od 2 grivne koju je iskovala Narodna banka Ukrajine 2001.
 
Spomen ploča u Poltavi na poslednjoj kući u kojoj je Ostrogradski živeo.

Radio je uglavnom u matematičkim oblastima varijacijskog računa, integracije algebarskih funkcija, teorije brojeva, algebre, geometrije, teorije verovatnoće i u oblastima primenjene matematike, matematičke fizike i klasične mehanike. U poslednjoj, njegov ključni doprinos je u kretanju elastičnosti tela i razvoju metoda za integraciju jednačina dinamike i snage fluida, prateći radove Ojlera, Lagranža, Puasona i Košija.

U Rusiji su njegov rad u ovim oblastima nastavili Nikolaj Brašman (1796–1866), Avgust Davidov (1823–1885) i posebno Nikolaj Žukovski (1847–1921).

 
Grob Ostrogradskog u selu Pašenivka, gde je rođen.

Ostrogradski nije cenio rad Nikolaja Lobačevskog o neeuklidskoj geometriji iz 1823. godine i odbacio ga je, kada je podnet za objavljivanje u Sanktpeterburškoj akademiji nauka.

Ostrogradski je bio učitelj dece cara Nikolaja I.[9]

Teorema divergencije

uredi

Godine 1826. Ostrogradski je dao prvi opšti dokaz teoreme divergencije, koju je otkrio Lagranž 1762. godine. Ova teorema se može izraziti pomoću jednačine Ostrogradskog:

 ;

gde su P, Q, i R diferencijabilne funkcije x, y, i z definisane na kompaktnom regionu V ograničenom glatkom zatvorenom površinom Σ; λ, μ, i ν su uglovi koje spoljašnja normala na Σ pravi sa pozitivnim x, y, i z osa respektivno; a je element površine na Σ.

Ostrogradskov metod integracije

uredi

Njegov metod za integraciju racionalnih funkcija[10] je dobro poznat. Prvo odvajamo racionalni deo integrala razlomke racionalne funkcije, zbir racionalnog dela (algebarski razlomak) i transcendentalni deo (sa logaritmom i arkus tangensom). Drugo, određujemo racionalni deo bez njegovog integrisanja i dodeljujemo dati integral u obliku Ostrogradskog:

 

gde su   poznati polinomi stepeni p, s, y respektivno,   je poznati polinom stepena koji nije veći od  , i   su nepoznati polinomi stepeni koji nisu veći od   i   respektivno.

Treće,   je najveći zajednički delilac   i  . Četvrto, imenilac preostalog integrala   može se izračunati iz jednačine  .

Kada oduzmemo obe strane gornje jednačine dobićemo
  gde je   Može se pokazati da je   polinom

Vidi još

uredi

Reference

uredi

Beleške

uredi
  • Ostrogradsky, M. (1845a), „De l'intégration des fractions rationnelles”, Bulletin de la classe physico-mathématique de l'Académie Impériale des Sciences de Saint-Pétersbourg, 4: 145—167 .
  • Ostrogradsky, M. (1845b), „De l'intégration des fractions rationnelles (fin)”, Bulletin de la classe physico-mathématique de l'Académie Impériale des Sciences de Saint-Pétersbourg, 4: 286—300 .
  • Woodard, R.P. (9. 8. 2015). „The Theorem of Ostrogradsky”. arXiv:1506.02210  [hep-th]. 

Spoljašnje veze

uredi