Nehalkidonsko hrišćanstvo

Nehalkidonsko hrišćanstvo, čiji su sljedbenici poznati kao nehalkidonci, antihalkidonci ili dohalkidonci, pravac je hrišćanstva koji slijede Drevnoistočne (orijentalne) crkve, čija se pojava vezuje sa odbacivanjem ishoda Halkidonskog sabora i hristoloških sporova 5. vijeka. Trenutno među nehalkidonite spadaju sljedbenici Etiopske, Koptske, Sirijske, Jermenske apostolske, Kilikijskog katolikosata Jermenske, Eritrejske i Malankarske crkve. Broj pristalica nehalkidonskih crkava u svijetu se procjenjuje na 60 miliona.[1]

Sastanak predstojatelja nehalkidonskih crkava u Adis Abebi (1965): car Etiopije Hajle Selasije, koptski patrijarh Kiril VI, sirijski patrijarh Ignjatije Jakov III, jermenski patrijarh Vazgen I, klikijski katolikos Horen I, malankarski katolikos Augen I i etiopski patrijarh Abuna Teofil.

Terminologija

uredi

U savremenim ekumenskim krugovima izraz „monofiziti” (grč. μονοφυσίτης; često se koristi za predstavnike nehalkidonskih crkava) smatra se uvredljivim i umjesto nje se koristi riječ „miafiziti” (grč. μια-φυσίτης), pošto su drevnoistočne crkve odbacile Evtihijevu jeres.[2] Zagovornici dijaloga sa nehalkidoncima preferiraju izraz „miafizit”, naročito se Aleksandrijska patrijaršija usprotivila upotrebi izraza „monofizit” u odnosu na Koptsku crkvu.[3] Jedan broj savremenih istraživača koristi izraz „monofizitstvo” isključivo za krajnje učenje Evtihija, koji je odbacio ljudsku prirodu Hrista. Međutim, u naučnoj i bogoslovskoj literaturi i dalje se brani gledište o ispravnosti nazivanja nehalkidonita „monofizitima”.[4][5][6][7]

Nehalkidonski bogoslovi tvrde da je izraz „monifizit” polemičan i da su u svojoj suštini hristologije „miafiziti”.[8][9] Malankarski bogoslov V. Č. Samuel o pitanju imenovanju nehalkidonita kao monofizita je napisao:

Tokom V—VII vijeka izraz „monofiziti” nije korišćen, ali su ga kasnije samostalno uvele halkidonske crkve s ciljem polemike. Međutim, što se tiče spora o dvije ili jednoj prirodi, treba napomenuti da je razlika između μονος [jedne] i μια [jedine] neznatna. „Monofizitstvo” predlaže razlikovanje samo jedne prirode. Μία φύσις se odnosi na „jedinu prirodu”. Takođe je neophodno zapamtiti da su nehalkidonci imali četiri izraza: „iz dvije prirode”, „ipostasno jedinstvo”, „jedina priroda ovaploćenog Boga Riječi” i „jedina složena priroda”. U stvari, izraza „monofizit” je skovan tako što je izraz „jedina priroda ovaploćenog Boga Riječi” otrgnuo od svega ostalog i zamijenio riječ μια sa μονος u njoj — nešto s čim je nehalkidonska pravoslavna Crkva bila potpuno nesaglasna.[10]

Ruski istoričar E. A. Zabolotni je u svojoj studiji primjećuje da uprkos polemičnoj i pristrasnoj prirodi izraza „monofiziti”, izraz „miafiziti” se uopšte ne pojavljuje u izvorima perioda hristoloških sporova i da je netačan sa stanovišta grčke tvorbe riječi.[11] Imajući u vidu ovog, Zabolotni primjećuje da je najispravniji naziv za „različite nehalkidonske pravce” izraz „antihalkidonci”.[12] U toku razvoja ekumentskih kontakata, u okviru bogoslovskog dijaloga, predstavnici nehalkidonskih crkvenih struktura nazivaju se i „dohalkidonskim crkvama”, „istočnim pravoslavljem” ili „orijentalnim crkvama”.[13] Nehalkidonci sirijske tradicije nazivaju se i „zapadni Sirijci” ili „jakoviti”,[14] po osnivaču nehalkidonske crkvene jerarhije u Antiohijskoj crkvi — Jakovu Baradeju.[15]

Vidi još

uredi

Reference

uredi
  1. ^ „Orthodox churches (Oriental)”. www.oikoumene.org. World Council of Churches. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  2. ^ Larše 2007, str. 152—156.
  3. ^ „An Explanatory Letter from the Greek Orthodox Patriarchate of Alexandria”. Orthodox Unity (Orthodox Joint Commission) (na jeziku: engleski). 22. 1. 2014. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  4. ^ Kuraev, Andreй; Lurьe, Vasiliй (1994). „Na poroge unii (Stanem li mы monofizitami?)” (na jeziku: ruski). Arhivirano iz originala 22. 9. 2016. g. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  5. ^ Davыdenkov, Oleg; Filippov, Aleksandr (16. 3. 2010). „Armяnskaя cerkovь. V čem raznica meždu pravoslaviem i armяnskim hristianstvom?”. www.pravmir.ru (na jeziku: ruski). Pravmir. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  6. ^ Woerl, Michael. „Union with the Monophysites: What Comes Next?” (PDF). Orthodoxinfo.com (na jeziku: engleski). Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  7. ^ Feodor 2020, str. 90.
  8. ^ Višnяk 2019, str. 119.
  9. ^ Ierom. Feodor (Юlaev) (2017). „Monofizitstvo”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XLVI : „Mihail Psell — Mopsuestiя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 679—696. ISBN 978-5-89572-053-0. 
  10. ^ Meyendorff 1965, str. 31—32.
  11. ^ Zabolotnый 2020, str. 22; Feodor 2020, str. 89.
  12. ^ Zabolotnый 2020, str. 22.
  13. ^ Šaйo 2001, str. 19.
  14. ^ Zabolotnый 2020, str. 16.
  15. ^ M. V. Gracianskiй (2009). „Iakov Baradeй”. Pravoslavnaя эnciklopediя (na jeziku: ruski). XX : „Zverin v čestь Pokrova Presvяtoй Bogorodicы ženskiй monastыrь — Iveriя”. Moskva: Cerkovno-naučnый centr «Pravoslavnaя эnciklopediя». str. 520—525. ISBN 978-5-89572-036-3. 

Literatura

uredi
na ruskom
na engleskom
  • Louth, Andrew (2011). „Why Did the Syrians Reject the Council of Chalcedon?”. Ur.: Price, Richard; Whitby, Mary. Chalcedon in Context: Church Councils 400-700 (na jeziku: engleski). Oxford University Press. str. 107—116. ISBN 9781846311772. Pristupljeno 15. 12. 2022. 
  • Meyendorff, John (1965). „Chalcedonians and Monophysites after Chalcedon”. The Greek Orthodox Theological Review (na jeziku: engleski). 10 (2): 16—36. 
  • Samuel, V. C. (1971). „A brief history of efforts to reunite the Chalcedonian and non-Chalcedonian sides”. The Greek Orthodox Theological Review (na jeziku: engleski). 16: 44—62. 

Dodatna literatura

uredi
na ruskom
na engleskom
na njemačkom
na francuskom