Operacija Kanjon Eldorado

Operacija Kanjon Eldorado (engl. Operation El Dorado Canyon) je kodni naziv za vazdušnu operaciju aviona SAD protiv strateških ciljeva u libijskim gradovima Tripoliju i Bengaziju 15. aprila 1986. Napad je došao kao odgovor na tadašnje podržavanje terorizma od strane libijskog režima Moamera Gadafija.

Bombardovanje Libije 1986.

Glavni američki avion u ovom napadu bio je F-111
Vreme15. april 1986.
Mesto
UzrokLibijsko podržavanje terorizma
Sukobljene strane
Sjedinjene Američke Države
SAD
Libijska Džamahirija
Libija
Jačina
45 aviona ?
Žrtve i gubici
1 avion
2 pilota
15 civila, nepoznat broj vojnika

Motivi za napad uredi

Nakon približavanja Egipta i Izraela posle ugovora u Kemp Dejvidu, Libija se okreće Sovjetskom Savezu, a tenzije između Egipta i Libije 1977. godine rezultuju i kratkim pograničnim sukobom dve države. Libijska je vlada sedamdesetih godina finansirala niz terorističkih i paravojnih formacija u svetu, od Crnih pantera i Nacije islama u Sjedinjenim Državama pa do severnoirske terorističke organizacije IRA, a Libija u to vreme pruža i utočište palestinskim udruženjima. Libijski agenti su redovno u inostranstvu izvodili atentate na libijske kritičare, uz to su direktno ili inderektno umešani u niz terorističkih napada širom Evrope. U decembru 1985. izvedeni su palestinski teroristički napadi na bečki i rimski aerodrom kao odmazda za izraelsko bombardovanje štaba PLO-a u Tunisu, ostavivši iza sebe više od dvadeset mrtvih. Američka je administracija optužila Libiju da stoji iza napada, a u januaru 1986. iznela i dokaze o libijskoj umešanosti u napade na aerodrome. SAD su uvele ekonomske sankcije Libiji, koje je otupilo sporo povlačenje američkih naftnih kompanija iz libijskih poslova, te pozvao oko hiljadu američkih građana na odlazak iz Libije.

Pređašnji incidenti uredi

Prvi oružani sukob Sjedinjenih Država i Libije dogodio se još nekoliko godina ranije, kada su tokom američkih manevara u Zalivu Sidra 1981. godine srušena dva libijska lovca. U januaru 1986. američka je ratna mornarica počela jednonedeljnu vežbu u međunarodnim vodama blizu libijske obale, na šta je Libija u međunarodnim vodama Zaliva Sidra proglasila liniju čije će kršenje sankcionisati vatrenim odgovorom. Reakciju Sjedinjenih Država na libijsko razmetanje nije trebalo dugo čekati - marta 1986. održani su novi veliki američki pomorski manevri u Mediteranu koji su uključivali i tri nosača aviona. Dana 24. marta američki su avioni povredili proglašenu libijsku zonu zabrane leta, na što je libijska vojska reagovala ispaljivanjem projektila na američke avione. Odgovor je usledio već s padom mraka napadom američkih aviona na nekoliko libijskih patrolnih čamaca, pri čemu je potopljen najmanje jedan brod a pedesetak libijskih mornara ubijeno. Američki pomorski manevri u Mediteranu završeni su 28. marta, a Bela kuća je poverovala da je Libija primila poruku i u Zalivu Sidra naučila lekciju. No, Gadafi je dvoboj sa Sjedinjenim Državama nazvao libijskim trijumfom i nije pokazivao nameru da odustane od dotadašnjeg smera libijske spoljašnje politike. Na masovnom skupu podrške u Tripoliju, proglasio je ratno stanje sa Sjedinjenim Državama, nakon čega je usledila nova teroristička akcija na američki cilj. Naime, 5. aprila 1986. izveden je bombaški napad na berlinsku diskoteku koju su posećivali američki vojnici, pri čemu je šest vojnika ubijeno. Sjedinjene Države su za taj napad ponovno optužile Libiju, a kao neoborivi dokaz libijske umešanosti u napad poslužila je presretnuta poruka između libijske misije u istočnom Berlinu i centrale u Libiji. Kao protivmeru za napad na diskoteku zapadnonemačka vlada je proterala dvojicu libijskih diplomata, no Sjedinjene Države pripremile su odlučniji odgovor.

Vojna akcija uredi

Deset dana nakon terorističkog napada, 15. april 1986, 18 američkih bombardera F-111 poletelo iz Ujedinjenog Kraljevstva i nakon dugog leta preko celog evropskog kontinenta napalo ciljeve oko glavnog libijskog grada Tripolija. Istovremeno su mornarički avioni s nosača aviona u Mediteranu bombardovali ciljeve u gradu Bengaziju, a na meti američkih aviona našle su se kasarne i aerodrom libijske vojske kod Benine, luka u Tripoliju te Gadafijeva predsednička rezidencija. U američkim vazdušnim napadima na Libiju poginulo je 37 ljudi a jedna od žrtava bila je i Gadafijeva usvojena petnaestomesečna kćer, no sam Gadafi prošao je bez ozleda. Zbog smrti kćerke je obećao da će Reganu da odseče nos, ali ga je smrt Regana sprečila da ostvari svoje obećanje. U napadu je srušen jedan američki avion F-111, a piloti su poginuli. Uprkos gubitka dvojice pilota, Pentagon je bio zadovoljan akcijom Mornarice i Ratnog vazduhoplovstva.[1] Globalne reakcije na američki vazdušni napad na Libiju uglavnom su bile osuđujuće, a većina američkih saveznika u Evropi takođe je kritikovala napad. Sovjetski Savez je u znak protesta otkazao planirani susret svog ministra spoljašnjih poslova s američkim državnim sekretarom, no većina američkih građana očekivano je podržala napad.

Posledice uredi

U opštem prekidu odnosa sa Zapadom, iz Libije su deportovani mnogi zapadnjaci, no vazdušni napad na Libiju nije se pokazao dugoročno produktivnim. U razdoblju nakon američkog udara dogodilo se nekoliko novih terorističkih napada i priprema terorističkih akcija za koje je optužena Libija. Najpoznatija libijska teroristička akcija nakon 1986. godine bila je rušenje Pan Amovog aviona iznad grada Lokerbija u Škotskoj 1988, a Libiji su 1992. godine zbog odbijanja izručenja agenata optuženih za izvođenje akcije iznad Lokerbija, uvedene sankcije. Tokom druge polovine osamdesetih libijska se privreda nalazila u veoma teškom stanju, a devedesetih godina Gadafijeva pozicija u zemlji počinje slabiti te je on u dva navrata suočen s pokušajima vojnog udara i krvavim demonstracijama. Stoga je Libija postupno odustala od svoje politike inaćenja prema međunarodnoj zajednici i poboljšavala odnose sa Zapadom, da bi naposletku 2003. godine bila primljena u međunarodnu zajednicu, i to bez promene lidera.

Reference uredi

  1. ^ Stanik 2003, str. 206.

Literatura uredi

Spoljašnje veze uredi

Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov deo je preuzet sa veb sajta hrvatskog časopisa Hrvatski vojnik. Vidi dozvolu.