Paskal Brukner (engl. Pascal Bruckner; rođen 15. decembra 1948. u Parizu) je francuski pisac, jedan od „Novih filozofa” koji je bio istaknut sedamdesetih i osamdesetih godina 20. veka. Veliki deo njegovog rada bio je posvećen kritikama francuskog društva i kulture.

Paskal Brukner
Paskal Brukner
Lični podaci
Datum rođenja(1948-12-15)15. decembar 1948.(75 god.)
Mesto rođenjaPariz, Francuska
Zanimanjepisac, esejista, filozof

Biografija

uredi

Brukner je u mladosti pohađao jezuitske škole.[1]

Posle studija na univerzitetima Pariz I i Pariz VII Diderot, a zatim i na École Pratique des Hautes Études, Brukner je postao šef konferencije na Institutu za političku politiku u Parizu i saradnik u časopisu Nouvel Observateur.

Brukner je počeo pisati u duhu novih filozofa ili Novih filozofa. Objavio je Parias (Parias), Lunes de fiel (Zli anđeli) (adaptiran kao film Romana Polanskog) i Les voleurs de beauté (The Beauty Stealers) (Roman je dobio nagradu Prix Renaudot 1997). Među njegovim esejima su La tentation de l'innocence („Iskušenje nevinosti”, nagrada Medisis 1995) i, čuveno, Le Sanglot de l'Homme blanc (Suze belog čoveka), napad na narcisoidnu i destruktivnu politiku namenjena koristi Trećem svetu, a odnedavno i La tyrannie de la pénitence (2006), knjiga o beskrajnoj samokritičnosti Zapada, prevedena kao „Tiranija krivice” (2010).

Od 1992. do 1999. godine, Brukner je podržavao hrvatske, bosanske i kosovske uzroke protiv srpske agresije, i podržao je Rat na Kosovu i Metohiji, NATO intervenciju na Kosovu 1999. godine. 2003. godine podržao je svrgavanje Sadama Huseina, ali je kasnije kritikovao greške američke vojske.

Suze belog čoveka

uredi

Le Sanglot de l'Homme blanc (Suze belog čoveka), u izdanju Éditions le Seuil u maju 1983. godine, bio je kontroverzan opus. Autor opisuje ono što vidi kao antizapadni i pro — treći svetski sentimentalizam nekih levičara na Zapadu. Esej je imao uticaja na čitav trend mišljenja, posebno na Maurice Dantec i Mišela Uelbeka. Naslov je varijacija Kiplingovog „Bremena belog čoveka”.

Tiranija krivice: esej o zapadnom mazohizmu

uredi

Bruknerovo delo La Tyrannie de la Pénitence: Essai sur le Masochisme Occidental (Tiranija krivice: esej o zapadnom mazohizmu)[2][3] iz 2006. godine gde tvrdi da su zapadni intelektualci krivi za sebe, otvarajući Zapad masovnoj invaziji iz Afrike i muslimanskog sveta koji preti da uništi same temelje svoje kulture. Levičarsko gledište može se sažeti u izjavi:

Beli čovek je posejao tugu i propast gde god je otišao.

Ova bela krivica navela je levičare da ne samo da odbace renesansu već i da romantizuju Jug (Afriku i Bliski istok) kao nevine žrtve i pogrde Izrael.

Ništa nije zapadnije od mržnje prema Zapadu... Sva moderna misao može se svesti na mehaničko denunciranje Zapada, ističući licemerje, nasilje i gnusnost potonjeg.

Evropa se oslobađa zločina Holokausta optužujući Izrael, oslobađa se greha kolonijalizma optužujući SAD.

[Palestinsko pitanje] „tiho je relegimiziralo mržnju prema Jevrejima”, čineći Evropu „bolesnim čovekom planete”.

Zaključuje da SAD ostaju „poslednja velika država na Zapadu”, jer „dok se Amerika tvrdi, Evropa preispituje sebe”.

Kritika multikulturnog etnocentrizma

uredi

Bruknerov polemički stav protiv etnocentričnosti nekih diskursa multikulturalizma podstakao je međunarodnu raspravu.[4]

U članku pod naslovom Prosvetiteljski fundamentalizam ili rasizam anti-rasista?, branio je Ayaan Hirsi Ali posebno protiv kritika Ijan Buruma i Timoti Garton Eš-a. Prema Brukneru, moderni filozofi od Hajdegera do Gadamera, Deride, Maksa Horkhajmera i Teodora Adorna izvršili su širok napad na prosvetiteljstvo, tvrdeći da su „sva zla naše epohe bila rođena ovom filozofskom i književnom epizodom: kapitalizam, kolonijalizam, totalitarizam”. Brukner se slaže da istorija dvadesetog veka svedoči o potencijalu modernosti za fanatizam, ali tvrdi da se moderna misao koja je proizašla iz prosvetiteljstva pokazala sposobnom da kritikuje sopstvene greške i da je „osuđujući eksces prosvetiteljstva u konceptima koji iskovano znači biti veran svom duhu”.

Knjige

uredi

Napomene i reference

uredi
  1. ^ Bruckner, Pascal (2013). Against Environmental Panic, " The Chronicle of Higher Education, 17 June 2013, accessed 29 June 2013
  2. ^ Daniel Pipes, April, 2010
  3. ^ Daniel Pipes, Dec. 2015
  4. ^ Pascal Bruckner, Enlightenment Fundamentalism or Racism of the Anti-Racists?, appeared originally in German in the online magazine Perlentaucher on 24 January 2007. (jezik: engleski)
  5. ^ PolityBooks.com Arhivirano 27 jun 2013 na sajtu Wayback Machine

Spoljašnje veze

uredi