Podorški rejon
Podorški rejon (rus. Поддорский район) administrativno-teritorijalna je jedinica drugog nivoa i opštinski rejon u jugozapadnom delu Novgorodske oblasti, na severozapadu evropskog dela Ruske Federacije.
Podorški rejon Poddorskiй raйon | |
---|---|
![]() | |
![]() | |
Država | ![]() |
Federalni okrug | Severozapadni |
Administrativni subjekt | ![]() |
Admin. centar | Podorje |
Status | opštinski rejon |
Osnivanje | 1927. |
Površina | 2.954,02 km2 |
Stanovništvo | 2014. |
— broj st. | 4.365 |
— gustina st. | 1,48 st./km2 |
Vremenska zona | UTC+3 |
Registarske tablice | 53 |
Zvanični veb-sajt |
Administrativni centar rejona je selo Podorje. Prema procenama nacionalne statističke službe Rusije za 2014, na teritoriji rejona je živelo 4.365 stanovnika ili u proseku oko 1,5 st/km².
Geografija
urediPodorški rejon smešten je u jugozapadnom delu Novgorodske oblasti, na području gde niska i močvarna Priiljmenjska nizija postepeno prelazi ka brežuljkastom Valdajskom pobrđu. Obuhvata teritoriju površine 2.594,02 km² i po tom parametru nalazi se na 8. mestu među 21 rejonom unutar oblasti. Graniči se sa Volotovskim rejonom na severu, na severoistoku i istoku je Staroruski, dok su na jugoistoku i jugu Marjovski i Holmski rejon. Na zapadu je teritorija Pskovske oblasti.
Gotovo celokupna rečna mreža unutar rejona pripada slivu reke Lovat, odnosno jezera Iljmenj. Lovat protiče preko južnih delova rejona, a njegova najvažnija pritoka Polist preko severnih. Značajniji vodotoci su još i Porusja (desna pritoka Polista) i Redja (leva pritoka Lovata).
Na krajnjem jugozapadu rejona je Rdejski rezervat prirode, zaštićeno područje površine 36.922 hektara (osnovan 1994. godine). Ovo močvarno područje koje je stanište ptica močvarica nalazi se na Ramsarskoj listi.
Istorija
urediPodorški rejon uspostavljen je 1927. godine na teritoriji nekadašnje Podorške parohije Staroruskog okruga, u sastavu Novgorodske gubernije. Nakon osnivanja postaje drugostepenom administrativnom jedinicom tadašnjeg Novgorodskog okruga Lenjingradske oblasti.
U granicama Novgorodske oblasti je od njenog osnivanja 1944. godine. Sedište rejona se jedno kratko vreme od maja 1945. do decembra 1949. nalazilo u selu Peregino, da bi potom ponovo bilo vraćeno u Podorje.
Podorški rejon je u periodu od 1963. do 1965. bio privremeno rasformiran, a njegova teritorija prisajedinjena susednom Holmskom rejonu.
Demografija i administrativna podela
urediPrema podacima popisa stanovništva iz 2010. na teritoriji rejona je živelo ukupno 4.645 stanovnika,[1] dok je prema proceni iz 2014. tu živelo 4.365 stanovnika, ili u proseku 1,5 st/km².[2] Po broju stanovnika Podorški rejon se nalazi na ubedljivom poslednjem mestu u oblasti.
1959. | 1970. | 1979. | 1989. | 2002. | 2010. | 2014. |
---|---|---|---|---|---|---|
--- | --- | --- | 6.820[3] | 5.610[4] | 4.645[1] | 4.365* |
Napomena: * Prema proceni nacionalne statističke službe.
Na području rejona postoji ukupno 155 naselja, a rejonska teritorija je podeljena na 3 drugostepene seoske opštine. Administrativni centar rejona je selo Podorje.
Vidi još
urediReference
uredi- ^ a b "Всероссийская перепись населения 2010 года. Том 1". Архивирано на веб-сајту Wayback Machine (15. март 2013)
- ^ Численность населения Российской Федерации по муниципальным образованиям на 1 января 2014 года Архивирано на веб-сајту Wayback Machine (10. август 2014)
- ^ „Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 g. Čislennostь naličnogo naseleniя soюznыh i avtonomnыh respublik, avtonomnыh oblasteй i okrugov, kraёv, oblasteй, raйonov, gorodskih poseleniй i sёl-raйcentrov.”. Vsesoюznaя perepisь naseleniя 1989 goda (na jeziku: ruski). Demoscope Weekly. 1989. Pristupljeno 4. 9. 2012.
- ^ Federalьnaя služba gosudarstvennoй statistiki (21. 5. 2004). „Čislennostь naseleniя Rossii, subъektov Rossiйskoй Federacii v sostave federalьnыh okrugov, raйonov, gorodskih poseleniй, selьskih naselёnnыh punktov – raйonnыh centrov i selьskih naselёnnыh punktov s naseleniem 3 tыsяči i bolee čelovek”. Vserossiйskaя perepisь naseleniя 2002 goda (na jeziku: ruski). Federalni zavod za statistiku. Pristupljeno 4. 9. 2012.
Spoljašnje veze
uredi